Viktor Ivančić: RAPORT O NEPRIPADNOSTI

Viktor Ivančić
Autor 21.2.2018. u 23:00

Izdvajamo

  • A to što bi poneki čitatelj markacijske epizode jugoslavenske prošlosti možda izabrao i „evidentirao“ po drugačijem ključu, što bi se njegov lični mozaik prohujaloga doba na ovaj ili onaj način razlikovao od piščeva, potpuno je nevažno, barem od momenta kada „historijska istina“ postaje literatura. U slučaju Nedžada Maksumića, literatura visokih dometa.

Povezani članci

Viktor Ivančić: RAPORT O NEPRIPADNOSTI

Pogovor knjizi  “Treće lice jednine” Nedžada Maksumića, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.

Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.

nedzad maksumic trece lice jednine

Mozaički sklopljena proza Nedžada Maksumića mogla bi lijepo izbaciti iz takta ljubitelje žanrovski čistih i zaokruženih cjelina. Doista, u koju bi je od postojećih (i nepostojećih) kategorijalnih ladica bilo najprikladnije smjestiti? Dokumentarni roman? Ili ipak romaneskni dokument (što pisac na svoj način sugerira, adresirajući svoj rukopis Komisiji za popis stanovništva Bosne i Hercegovine, uz sugestiju da te „podatke“ pridoda njegovu anketnom listu i „ozbiljno ih razmotri“)? Ili možda autobiografija s ekstenzivnim historijskim dodacima? Ili ipak historija s ekstenzivnim autobiografskim dodacima? A opet – historija čega? Porodice, grada ili države? I porodice i grada i države? Odnosno – autobiografija koga? Autora koji o sebi piše u trećem licu, „kao da sam ja on“ („a ne kao da sam ja ja“), opredjeljujući se za rakurs „objektivnog promatrača“ vlastite kože? Pa još kada se, zahvaljujući na taj način postavljenoj spisateljskoj strategiji, činjenice i fikcija isprepliću tako da se fikcija nerijetko čini bližom istini od same faktografske građe, dragi bože…

Ali ako nismo opterećeni potrebom da štivo s kojim se susrećemo nužno podvrgnemo mreži nametnutih konvencija – poput ovoga čitatelja, koji nema stručno osposobljeno uho da osluškuje zveket književnoteorijskih lanaca – užitak u prozi Nedžada Maksumića vjerojatno će biti umnogostručen, što onda uključuje i širenje mogućnosti njena tumačenje. Roman „Treće lice jednine“, primjerice, možemo predočiti kao raskošni prekrivač (ili stolnjak?) spojen od ovećega broja čipkom izrađenih dijelova, fragmenata slične veličine, ali nejednakih oblika i unutrašnje strukture, uvezanih na tako efektan način da finalni „patchwork“ u isto vrijeme odaje utisak rasutosti i zgusnutosti. „Prekrivač“ bi, dakako, mogao biti i nešto manji, ali i znatno veći, njegovi elementi mogli bi biti i drugačije raspoređeni, no nema nikakvih jamstava da bi roman zbog toga bio išta bolji ili lošiji, odnosno da upravo ovakav kakav jest – i po svojoj protočnosti i po svojoj čvrstoći – nije osvanuo u savršenoj verziji.

Njegova snaga, naime, leži u detalju, u filigranski sročenim fragmentima, od kojih skoro svaki predstavlja mali prozni dragulj, a da široki zamah i gotovo „epska“ konstrukcija djela – koje bi, imamo li u vidu „obrađeno“ razdoblje, komotno moglo nositi pomalo patetični podnaslov „20. stoljeće“ – ne usisava i ne razblažuje njihovu literarnu unikatnost, nego je, naprotiv, potencira. Ukoliko je rezultat „historija“ (jedne porodice, jednoga grada, jedne države), njen stvarni značaj ne osiguravaju događaji s kojima nas upoznaje, već način na koji je ona napisana, naime vještina kojom su (katkada notorne) „povijesne činjenice“ i lična sjećanja pretočeni u književnost.

Takav je pothvat, uz obavezni talent, podrazumijevao strpljivi rad, posvećenost i fino brušenje teksta: nema doslovno ni jedne rečenice u „Trećem licu jednine“ čija bi funkcija bila uzgredna, tek da „pridržava“ temeljnu naraciju, i koja nije izbalansirana i ritmički dorađena do perfekcije. U stilskome pogledu, Maksumić se oslanja na pseudodokumentarni poetički manir Danila Kiša (kojeg je ovaj, opet, usvojio od Borgesa), a to rezultira „pripovedačkom mešavinom fakata i legende“, onom vrstom umijeća što proizvodi začudne efekte, takve da gole činjenice bivaju predočene na način da mistificiraju same sebe (jednako kao što ono izmišljeno stječe aromu neupitne faktografije), pa u konačnici sama „stvarnost“ o kojoj roman pedantno referira ima svoju validnost i težinu u mjeri u kojoj je literatura. Svjestan rizika takvoga postupka, pisac pritom humorom i inteligentnom ironijom otklanja svaku pomisao na pretencioznost.

A rečena stvarnost koju Nedžad Maksumić pomno „evidentira“ u rasponu od jednoga stoljeća, vozeći u smjeru: porodica – Mostar – Jugoslavija (ili ipak: Jugoslavija – Mostar – porodica?), ukazuje se u svojem krvavijem izdanju, čas kao povijest političkoga beščašća, čas kao uzbudljiva kronika konvertitstva, čas kao kolekcija totalitarnih gadarija, čas kao dokazni materijal o propasti iluzija, a naposljetku i kao izvještaj o ratnim i poratnim traumama sastavljen iz prve ruke. Osim što opisuje način na koji se događaji od epohalnog značaja i dramatične društvene promjene reflektiraju na konkretne obiteljske prilike, ono što ovu varijantu „historije“ doista čini privatnom jeste metoda „katalogiziranja“, naime selekcija „povijesnih epizoda“ preko kojih se sugerira slika cjeline: u pravilu su to primjeri okrutnosti režima što su se smjenjivali na ovim prostorima, dvorske spletke s fatalnim ishodima, nesmiljeni obračuni s ideološkim protivnicima ili etnički obilježenim neprijateljima, gušenja individualnosti, restrikcije slobode…

Tu se pak čvrsto sjedinjuju poetička vokacija pisca i njegova etička pozicija, nastupa svom snagom „treće lice jednine“, reklo bi se, glavni junak „Nedžad Maksumić“, koji, za razliku od književnoga dara, ne posjeduje talent za socijalnu adaptaciju, pa ga masovna stremljenja i euforije uglavnom ne dotiču. Zabilježio je čak i trenutak kada je to samome sebi potpuno osvijestio, 1980. godine, u kadi, „mokar k’o popišan“, shvativši da je „zbunjeni gost u vlastitom životu“, i „stranac u vlastitoj porodici“, i „nekakav usamljeni unutrašnji emigrant u zemlji koja je do tog trena bila potpuno njegova i kojoj nije bilo smiješno ništa od onoga što je njega nasmijavalo“, a taj se osjećaj u narednim godinama i narednim državama samo osnaživao. Iz takve vizure autorov „romaneskni dokument“ može se čitati i kao svojevrsni raport o nepripadnosti (dakle sasvim adekvatan prilog što bi ga imala „ozbiljno razmotriti“ Komisija za popis stanovništva), jer ako ikakva negativna energija zrači iz ove proze, onda je to neskriveni prezir prema kolektivitetima.

Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.

1234567890

A to što bi poneki čitatelj markacijske epizode jugoslavenske prošlosti možda izabrao i „evidentirao“ po drugačijem ključu, što bi se njegov lični mozaik prohujaloga doba na ovaj ili onaj način razlikovao od piščeva, potpuno je nevažno, barem od momenta kada „historijska istina“ postaje literatura. U slučaju Nedžada Maksumića, literatura visokih dometa.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić
Autor 21.2.2018. u 23:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija