Vinko Grgurev: Unitarizam

Vinko Grgurev
Autor 10.10.2020. u 09:55

Vinko Grgurev: Unitarizam

Foto: Pokrajinski arhiv u Novi Gorici

Unitarizam, u svim svojim specifičnostima, podrazumijeva “apstraktno jedinstvo” gospodara i slugu: svi smo mi Hrvati, Srbi, Jugoslaveni, Europljani,… pa nije bitno tko je gospodar, a tko sluga, jer smo dužni služiti “višim ciljevima” (nacionalnima, transnacionalnima, globalnima, interesima multinacionalnoga kapitala,…). Pravo na rad, ali i na upravljanje rezultatima vlastita rada, mogućnost iskazivanja svojih kreativnih sposobnosti i dostojanstvo svakoga pojedinca, polazište je u praksisovskoj filozofskoj opredijeljenosti. U tome je ključ rješavanja i problema nacionalnog.

Izjave Gorana Dodiga povodom invektiva hrvatskog državnog predsjednika Zorana Milanovića upućenih Žarku Puhovskom da su protagonisti filozofskog časopisa Praxis polazili s “jugounitarističkih pozicija” zahtijevaju da se najprije u sklopu praksisovske filozofske orijentacije eksplicira značenje pojma “unitarizam” kako bi bile razumljive njegove nacionalne i nadnacionalne “specifikacije”. Nije logično da su praksisovci bili jugounitaristi, jer nisu ni mogli biti, jednostavno zbog toga što nisu bili unitaristi. Zbog toga nisu bili ni kroatounitaristi. Naime, unitarizam pretpostavlja princip s onu stranu egzistencije svakoga pojedinca, jamačno, u interesu pojedinih skupina (klasa), kojem treba da budu podvrgnuti svi vidovi društvenoga bivstvovanja. Praksisovci su bili među prvima kojih je filozofska upravljenost bila protiv unitarizma, staljinističkog, odnosno njegova svođenja svega pod načelo neprijepornog tehnobirokratizma. Što se tiče problema nacionalnog, komplementarni su kroatounitarizam i jugounitarizam, bez sumnje, i serbounitarizam. Jugounitarizam je sredstvo podvrgavanja svega pod ingerenciju onih koji su jugoslavenstvo prihvatili kao ideologiju prikrivanja bitnih razlika u (nekadašnjem) jugoslavenskom društvu. To su praksisovci shvatili uvidjevši najprije doseg jugounitarističke politike karađorđevićevske Jugoslavije premda se u njoj hrvatski nacionalni problem (ali samo nacionalne birokracije) počeo rješavati potkraj tridesetih godina osnutkom Banovine Hrvatske. Ni kroatounitarizam nije ni za same Hrvate povoljan jer daje ustupak hrvatskoj nacionalnoj birokraciji da neprijepornim hrvatstvom svoj interes postavi kao politički princip. Genijalna je Marxova tvrdnja da država (hrvatska) može biti slobodna, a da narod (hrvatski,…) ne bude slobodan, pa, stoga, nije paradoks da nacionalno bogatstvo krčme prodajući ga od nemila do nedraga oni koji se najviše busaju u nacionalna prsa izvrgavajući vlastiti narod svakakvim eksploatatorima na milost i nemilost. Da se pritom spomene, kao izražaj nacionalne samosvijesti, istina kako je hrvatski narod “kolektivni proleter” u europskom sklopu, onda ne bi bilo malo onih koji bi insinuacijama spriječili uvid u zbiljski put nacionalne emancipacije. Nije li potrebno biti kritičan prema europskim vrijednostima, radi vlastita boljitka, nasuprot eurounitarizmu koji naši političari i ideolozi slave do besvijesti? Unitarizam, u svim svojim specifičnostima, podrazumijeva “apstraktno jedinstvo” gospodara i slugu: svi smo mi Hrvati, Srbi, Jugoslaveni, Europljani,… pa nije bitno tko je gospodar, a tko sluga, jer smo dužni služiti “višim ciljevima” (nacionalnima, transnacionalnima, globalnima, interesima multinacionalnoga kapitala,…). Pravo na rad, ali i na upravljanje rezultatima vlastita rada, mogućnost iskazivanja svojih kreativnih sposobnosti i dostojanstvo svakoga pojedinca, polazište je u praksisovskoj filozofskoj opredijeljenosti. U tome je ključ rješavanja i problema nacionalnog.

 

Vinko Grgurev
Autor 10.10.2020. u 09:55