VIRTUOGRAFIKE DŽEVADA HOZE

Gradimir Gojer
Autor/ica 16.8.2015. u 13:14

VIRTUOGRAFIKE DŽEVADA HOZE

Ili surfanje, snatrenje uz Šopena…

 

Kritičar i estetičar Vojislav Vujanović tačno je primjetio da, kada je u pitanju posljednje događanje vezano uz grafički virtuozitet Dževada Hoze, pisanje o njegovim najnovijim radovima zahjeva potpuno novu, do kraja autentičnu sintaksu, promjenu vokabulara pri kritičkoj recepciji Hozinog autorskog akta!

Autobiografika je naziv događanja koje je ispunilo Hanikah Gazihusrevbegove medrese. Prije progovora o ovom apsolutno incidentnom događanju u našoj artističkoj stvarnosti vrijedi pomenuti da je iza cijelog projekta  stao Preporod, u svom punom kapacitetu! Ova konstatacija u eri zatvaranja postojećih kulturnih institucija i općeg sumraka kulture u bh. društvu i državi zahtjeva opširnije obrazloženje…

Bošnjačka zajednica kulture Preporod snabdjela je svakog posjetitelja (a nije joj to bilo teško jer je, sramotno, na ovo čudesno događanje došlo tek pedesetak ljubitelja umjetnosti i maestralnog Hozinog djela!?) posebnim CD-om, na kojem u dvosatnom sažetku (???!) gledamo, ali i slušamo postponoćna snatrenja neumskog virtuoziteta, koji je iznjedrio pravi pravcati koncert grafike.

Dževad Hozo je vlastiti stvaralački smiraj, za koji je odabrao dva stratuma – svoj neumski dom i računalo, kojim imaginira dvostruku stvarnost: onu svog grafičkog razbokorenog izričaja i onu autentičnu svakodnevicu Neuma, u kojem, za sad producira, i to sam samcat, izložbe, koncerte grafike i konceptualni dijalog sa grubom stvarnošću u kojoj živimo vlastitu poziciju trpnog objekta svog slojevitog grafizma. Svojim mišem Hozo vaja na ekranu, kao na grafičkoj ploči, sadržajnost koja je nekada pretvorba poznatog motiva Direrovih jahača, nekada dokumentarni sloj pojedinih obljetnica samog umjetnika ili događanja vezanih uz genijalne uratke ovog grafičara u smislu teoretskog poimanja fenomena grafike (na primjer: knjiga Umjetnost multioriginala).

Ne bi akademik Hozo pravio kompromise, pogotovo sa osobnom, itekako slojevitom artističkom biografijom, pa je zato na njegovim ekranskim plohama, koje glume grafičke ploče, u principu stilizacija izvedena ponajprije i ponajviše preko lucidno odabrane grafije, a ne preko motivske sadržajnosti. Motivi koji karakteriziraju grafiku Dževada Hoze, kao na primjer nišani, sa svom svojom likovmnom derivacijom, sačuvani su u ovom postponoćnom glazbeno-grafičkom variranju, koje stvarno predstavlja rijedak primjerak umjetnikovog snatrenja…

Tijekom cijelog trajanja virtualnog koncerta, koji na trenutke poprima dimenziju unikatne psihografike, sa izraženom dinamičkom dimenzijom, u fonskom smislu varirati će od sjajne europske glazbe do plemenitog zvuka cvrčaka…

Čudesni ples nišana, njihovo odlaženje u dubinu ekrana, varijacije glasovirske stvarnosti u koncertima iza ponoći pokazuje dvije strane Hozine učitanosti u vrijeme i prostor. Tako će Hozo donositi elemente iz svojih čudesnih ciklusa poput onoga Iz Makove mape, da bi u sljedećem trenutku ispoljio jasne grafičke refleksije koje se odnose na sagu o plemenitom.

Metamorfoze, prije svega u vizulanom smislu, koje diktiraju metamorfoze u našem shvatanju trenutka koji živimo, pokazuju neka granična područja grafičkih moći, preciznije je kazati moći grafike, kao sredstva, ali i kao fenomena…

Dokumentarni sloj ovog grafički stiliziranog virtualiteta donosi između ostalog i Hozin gotovo lirski odnos prema rodnom gradu Bihaću, dokumentiran elementima sa svojedobne umjetnikove izložbe na kojoj je tek na trenutak pokazivao koliko je dio, svim svojim bićem, jedne sredine i jedne logike življenja, iz koje je davno otišao…

Neumski koncerti u postponoćju, umjetnikova nadnesenost nad vremenom, njegovo snatrenje i surfanje postaju elementima njegovog artističkog sadržaja…

Dakle, umjetnik je i svojim likom, pa onda svojom grafičkom magijom, formom i oblicima svojih grafika, izborom i selekcijom glazbenih brojeva, autoanimacijom grafika pravio in continuo događanje čija artistička polivalencija i složenost diktiraju krajnji rezultat našeg osjećanja ove Autobiografike. Događanje na način Dževada Hoze, koje sam autor na pomenutom CD-u blago preporuča da se uzima u osami, dakle u nekoj vrsti artističke ilegale, sve to pokazuje jedan bijeg umjetnikovog dubinskog bića u ono što se zove onostrani trijumf metamorfoza Ljepote!

Hozo se u ovoj složenoj grafičkoj virtualnoj mapi služi sredstvima koje je moderna umjetnost promovirala kao evidentnu mogućnost prodora u nesaznato: barata citatom, autoironijski pozicionira pojedne kadrove svog čudesnog virtualiteta, sarkastički se podsmijeva nekim kvaziznanstvenim i kvaziumjetničkim recepcijama svoga djela. Pri tom Dževad Hozo niti jednog trenutka ne pokazuje želju da ovi njegovi virtualni koncerti grafičkog plemenitaškog jezgra budu nekom vrstom njegove današnje estetičke legitimacije. Dapače, Hozina autoironija, ispoljena nerijetko kroz dokumentarne snimke neumskog mora, pijeska sa neumske plaže kojim se umjetnik poigrava, pa sve to pretvara u čudesni grafički kompozit, na kraju trijumfira, jer siguran sam u to, kada bi postojala treća i četvrta dimenzija ovog virtualiteta, Hozo bi grotesku i farsu uspostavio kao odnos prema vlastitom stvaralaštvu. A to i jeste smisao svakog istinskog stvaraoca od pamtivjeka do danas: da stalno propituje valjanost svoga dijela, kontekstirajući ga sa drugim djelima u svome vremenu, ali i dovodeći ga u poziciju svojevrsnog obesmišljavanja na način farsičan i gorteskalan, jer kada se Hozine izohipse, iz njegovih čudesnih grafema pomjere u motoričkom smislu, kada poprime nova značenja, nove metafore kroz novostvorene morfeme, onda dolazimo do relativizacije svakog artefakta, pa i onoga koji nastaje na varijacijama povjesnih insignija, koje će Hozo rado i u ovom svom video uratku koristiti, kao uostalom i u cjelokupnom svome bogatom grafičkom djelu. Hozo je na neki način dao naglasiti, u rijetkim istupima, jer ovaj umjetnik nema potrebu da svakodnevno, kao što to rade mnogi diletanti, koketira sa javnošću, da je Autobiografika neka vrsta njegovog smirajnog odlaska sa javne pozornice?!

Međutim, slojevita značenja ovog ukupnog umjetničkog akta, njegova nevjerojatna korespodencija sa vremenom i prostorom u kojem je nastao, govore suprotno od umjetnikovih verbalnih namjera. Jer, rafiniranje ukupne situacije u kojoj živimo, koje Hozo omogućuje onim judima koji su za to zainteresirani, otvara takve prostore kreativnog mišljenja u prostoru i vremenu da dugo nakon gledanja ovog video materijala ne mogu saznati gdje sve grafička magija može odvesti čovjeka da bi mu priredila ugodu na način rijetkog likovnog hedonizma.

Događanje u Hanikahu podsjetilo me je na događanja prvih kršćana u katakombama, jer ni njih nije bilo više… Ali, sadržaj kojim su se oni bavili producirao je religijska čuda koja i danas tresu čitavu zemaljsku kuglu. Nisam nikakav iluzionist da bih vjerovao da će Hozine metamorfoze našega svijeta, u skorom futuru mijenjati taj svijet, ali sam siguran da nas pedeset, koji smo prisustvovali ovom zavjereničkom likovnom vizualno-glazbenom vertikalitetu duhovnosti, nikada neće prići masi koja ima za idolatrijski totem čevljansku koridu.

Izohipse grafije tkane mišem sa računala legitimiraju akademika Hozu, u ovom trenutku, kao čovjeka ovog vremena, a njegovo slojevito likovno djelo samo sebe kontekstira u vrhunske dosege suvremene umjetnosti, u svijetu, danas!!!

Gradimir Gojer
Autor/ica 16.8.2015. u 13:14