Vizija gerilskog izdavaštva

 BOJAN TONČIĆ
Autor/ica 23.10.2019. u 10:07

Vizija gerilskog izdavaštva

Foto: REMARKER

Dragan Stojković, građanski aktivista i izdavač.

Nacionalistički opijum koji se pravi od nakaradne religije, u funkciji je vladavine nad ljudima koji gube svojstva građana i postaju puko stanovništvo, ljudski resursi. Resursi kao što su rude, voda, zemlja… bez svojstva ljudskog bića, potrošni materijal, kao roba. Živa roba, ili roblje na kome se odlično zarađuje. Demokratske institucije i zakoni tako postaju puka forma i služe kao instrument vladavine nad stanovnicima, a ne instrument demokratskog učešća građana u upravljanju državom. Svemoćna država radi od građana i njihovih para šta hoće, samovoljno, netransparentno i nekažnjivo.

Dragan Stojković, Zemunac iz Sarajeva (1954) obeležio je svojim građanskim angažmanom, te radom u izdavaštvu i novinarstvu poslednjih tridesetak godina javnog života u Zemunu, vreme koje je proteklo kroz turbulentne društvene procese, vladavinu radikala i Vojislava Šešelja, kršenje ljudskih prava (slučaj Barbalić), smenjivanje maćehinskih opštinskih garnitura na vlasti u opštini. Jedna je “od najznačajnijih ličnosti Beograda”, tvrdi bosanskohercegovački teoretičar književnosti Enver Kazas. A kod kuće je prepoznatljiv  kao osnivač i vlasnik izdavačke kuće Mostart i, do gašenja, pokretač i urednik nedeljnika Hronika za Zemun.

Levičar po ubeđenju, Sarajlija sudbinski, po rođenju i, sasvim izvesno, karakteristično “filozofijom” grada u kojem je živeo prvih jedanaest godina. Ističe u ozbiljnijim razgovorima da je u kontaktu sa brojnim Sarajlijama koji, suštinski, drže moralnu lekciju, jer “posle tolikih stradanja, patnje i zla, ni u jednoj prilici nije bilo ni daleke naznake mržnje ili osvetoljubivosti zbog toga što dolazim iz sredine koja je na njih poslala zlo”.

Na početku razgovora za Remarker naš sagovornik se osvrće na svoju zbirku političkih eseja Sumrak Republike (izdanje RK Links, 2019) i govori o novim manifestacijama državnog uređenja, zapravo političkog života, tranziciji i politici za 21. vek. Odnosno o “sumraku republike”, ugrožavanju ustanova, opasnosti za civilizacijske, demokratske vrednosti. Ističe da je “osnovna greška u shvatanju Republike to što se pod republikom podrazumeva samo nacionalna država a ne građansko društvo. “Ovako shvaćena država nije u službi interesa društva, javnog dobra, nego je servis kapitala i partikularnih političkih interesa pojedinaca i organizovanih grupa, u vidu političkih partija, koje se bore za vlast. Nacionalistički opijum koji se pravi od nakaradne religije, u funkciji je vladavine nad ljudima koji gube svojstva građana i postaju puko stanovništvo, ljudski resursi. Resursi kao što su rude, voda, zemlja… bez svojstva ljudskog bića, potrošni materijal, kao roba. Živa roba, ili roblje na kome se odlično zarađuje. Demokratske institucije i zakoni tako postaju puka forma i služe kao instrument vladavine nad stanovnicima, a ne instrument demokratskog učešća građana u upravljanju državom. Svemoćna država radi od građana i njihovih para šta hoće, samovoljno, netransparentno i nekažnjivo”, kaže naš sagovornik. On naglašava da je reč o “svetskom procesu na naš domaći primitivan način, začinjen retrogradnim, folklornim, monarhističkim, primitivnim obrascima.”

“Od srednjevekovnih feudalaca do Draže i četnika. Kad govorim o politici za 21. vek, mislim na decentralizaciju države, mnogo veća ovlašćenja i nadležnosti lokalne samouprave, na veće uključivanje građana u javni život i njihov uticaj na vlast. To jeste prava obnova društva, društvenog interesa, u kome res publica, javno dobro, dobija smisao. Društvo mora biti jače od države. Ovakva republika, sa simbolima monarhije i devastiranim demokratskim institucijama, izgubila je svaki smisao.”

Šta je u osnovi uticalo na današnju Srbiju – govorite i pišete o prodaji fabrika u bescenje, uništavanju društvene imovine, a nakon ratova, i o traumatičnim odnosima sa republikama bivše Jugoslavije, te očuvanju nacionalističke ideologije i nepriznavanju ratnih zločina?

Srbija je još početkom osamdesetih godina prošlog veka odustala od emancipatorskih programa i modernizacije i okrenula se mitologiziranoj prošlosti. Odustala je i od Jugoslavije koja nije pod njenom kontrolom. Vratila se na ideje Kraljevine Srbije pre balkanskih ratova. Opredelila se za antihrišćanski, etnofilski religijski obrazac Svetosavlja i mitova o Carstvu, Kosovu. Opredelila se za antikomunizam koji ju je u Drugom svetskom ratu gurnuo u izdaju i kolaboraciju sa fašizmom. A u pozadini svih tih ideoloških alibija stajala je ordinarna pljačka. I to pijana pljačka, kad se opljačkana kuća usput i demolira i zapali. Raspadom Jugoslavije, zločinima u ratu, najviše je izgubio srpski narod – ne samo napuštajući svoje zavičaje u Hrvatskoj i Bosni, zbog desetina hiljada mrtvih i osakaćenih života, nego je na sebe navukao i sramotu doveka zbog zločina prema drugima. Dok se to sve ne shvati nema ponovnog uzdizanja i boljitka.

Šta danas najviše ugrožava republiku i republikanske ustanove – rodno mesto prezira prema dostignućima kakva su pravna država, lična i imovinska sigurnost građana, njihova mogućnost da utiču na temeljne društvene odluke je, zaključujemo iz vaših napisa, Zemun. Kako ste urušavanje sistema pod vlašću Vojislava Šešelja i SRS lično doživeli? Pratili ste indikativni slučaj Barbalić, ogoljeno nasilje i pljačku, obračun sa onima koji su se protiv toga pobunili?

Zemun je bio prvo ogledno dobro današnje vladajuće politike, i njena odskočna daska. Već tada, 1997. godine, moglo se predvideti sve ono što nam se danas događa. Zemunsko čudo koje je proglasio Vojislav Šešelj se proširilo na celu Srbiju. Političari DOS-a to nisu shvatili, i umesto da posle 2000. odmah reše pitanje tog “pretis lonca”, oni su usvojili njihove modele i omogućili da ih posle jedne decenije pregazi lokomotiva SNS-a. Od kraja osamdesetih, a pogotovo od 1997. godine sistematski je uništavano društvo. Na kraju je taj nacional-neoliberalni koncept doveo do praktično novog jednopartijskog sistema i jednoumlja, totalitarne vladavine. Ali pošto se ona zasniva samo na ličnim interesima pojedinaca i grupa, a ne na društvenim vizijama i idealima, njen rok trajanja je ograničen i mislim da će se prirodno će se urušiti. Sa, ili bez žrtava u ljudstvu i materijalu. Među sobom će se poklati oko plena – vladanja državom. Slučaj Ivana Barbalića kome je 1997. oteto stanarsko pravo nije jedini slučaj koji se već dve decenije vuče po našem pravosuđu. Tu je još uvek nerešen slučaj otimanja kamere ekipi TV Mreža 2000. godine. Brojni su slučajevi uzurpacije javnih dobara i štete koju su pretrpeli svi građani. Dok se to jednom ne razreši, nema ni moralne ni političke katarze. Samo možemo više da se zaplićemo i tonemo u živo blato samoobmane.

Vaši eseji obojeni su idejama levice za koju kažete i to da se, slobodno tumačeći, negde izgubila u lavirintu tranzicije i da nove levice nema?

Pod levicom naravno, niko iole svestan ne može misliti na nacional – socijalističke tvorevine SPS-a i Vulinove partije. Nije mnogo daleko od njih ni Borko Stefanović. Brojne alternativne levičarske grupe koje postoje lutaju od obrazaca staljinizma do građanskog liberalizma čije se levičarenje svodi na opšta ljudska prava i prava marginalnih grupa, feminizam, prava LGBT zajednice. Ali, niko od njih nema stvarnu vezu sa životnim problemima građana i to pre svega onim u sferi rada. Sindikat koji bi branio i odbranio elementarna prava radnika – protestom, štrajkom, pravnom i sudskom borbom – ne postoji. Niko se ne usuđuje da povede borbu za garantovan radni odnos, osmočasovno radno vreme, plaćen i ograničen produžni rad, slobodne subote (42 – časovnu radnu nedelju) za veće plate. Da ne govorimo o zahtevima za preraspodelu društvenog bogatstva. Dok levica ne bude tako konkretna u svojim programima, zahtevima neće biti prepoznata od građana. Drugi problem je u istorijskom shvatanju levice koje je svedeno na borbu klase i političke partije koja je zastupa, za vlast. Po meni, suština levice je u samoj stalnoj borbi protiv vlasti, to jest, borba koja je kontrola vlasti. Njen sadržaj je etički, humanistički, emancipatorski, a ne samo politički.

Takva je i orijentacija dela koja objavljuje vaša kuća?

Može se reći. Na jednom od sajmova proklamovao sam izdavačku devizu: Contra damnationem memoriae (Protiv zabrane sećanja). U našoj istoričarskoj (ne)svesti se mnoge ličnosti i događaji guraju pod tepih, u zaborav. Tako se često brišu bitni civilizacijski kulturni kodovi bez kojih se ne može razvijati današnje društvo. Takav je, na primer slučaj vrednovanja Dimitrija Davidovića. I drastičan slučaj Božidara Grujovića, prvog sekretara ustaničkog Praviteljstvujuščeg Sovjeta i njegovog Slova o slobodi. A poruka Bože Grujovića, inače doktora pravnih nauka, bila je još 1805. godine da su zakoni iznad gospodara! I, da tamo gde nema zakona, ili je zakon u samodršcu – nema slobode. To je subverzivna poruka za sve vlasti od objavljivanja prvog izdanja Memoara prote Mateje Nenadovića. Jer, u svim ostali izdanjima do danas, Slovo o slobodi je cenzurisano, izostavljeno! Posebno sam ponosan na tu knjigu koju sam izdao u suizdavaštvu za Zadrugom Res publika.

Neki naslovi Mostarta smeštaju se direktno u novu istoriju Srbije: knjige Mirka Đorđevića, te dela Mire Bogdanović, Zagorke Golubović, Nebojše Popova, Božidara Jakšića, Aleksandra Sekulovića, Dragana Markovine, Ranka Bugarskog, Škeljzena Malićija… Da li ste zadovoljni odzivom čitalačke publike i šta najviše zanima vaše čitateljstvo?

Istorija Jugoslavije, pre svega, jer su tu i trotomni memoari Vicka Krstulovića, legendarnog i po mnogo čemu posebnog, a neistraženog životnog revolucionarnog puta. Zatim reprinti knjiga Dimitrija Tucovića, Josipa Smodlake… Svi nabrojani naslovi u mojoj izdavačkoj poruci imaju svoje mesto. I čitalačku publiku. Naravno, to nisu hitovi i bestseleri, ali su neophodne knjige za one koji ozbiljno istražuju i razmišljaju o društvu i istoriji. Zadovoljan sam odzivom, pre svega što on postoji. Po mojoj teoriji, mnogo važnije od stotina čitalaca kojima će knjiga samo popuniti vreme i zabaviti ih, je da svaka knjiga nađe bar jednog svog pravog čitaoca – koji će ga inspirisati i koji će zahvaljujući njoj napraviti neka svoja životna dela. Ja sam imao lična iskustva te vrste i znam da je to najdublji smisao takve izdavačke misije.

Među naslovima su i knjige Gorana Sarića, antiratni dnevnik iz Konjica Lijepo gore klasici marksizma i Tri hefte do neba u suizdavaštvu sa sarajevskim Bybookom. Ovaj izdavački poduhvat kao da najbolje ilustruje izdavačku orijentaciju Mostarta?

Može se reći, jer u sebi sadrže nekoliko osnovnih izdavačkih namera: objavljivanje knjiga autora iz jugoslovenskog kulturnog prostora, iznošenje istine o ratovima devedesetih, partnerstvo i saradnja za primer sa jednim od najvećih izdavača u regionu, Buybook-om. Goran Sarić je ne samo izvrstan čovek, pisac, nego iskren i autentičan svedok svog i tuđih života. Naša čitalačka kultura u Srbiji je vrlo narcisoidna i nezainteresovana za literaturu izvan svog dvorišta. To jest, čitateljstvo će više zanimati pisci iz belog sveta, nego oni koju pišu u komšiluku, na istom jeziku. Zbog toga, ja kad kažem “naša književnost” mislim na sve pisce srpskog, hrvatskog i bosanskog jezičkog područja.

Tematski unekoliko bliska je i knjiga Teatar u ratnom Sarajevu. Reč je o teatarskoj sceni za koju Dino Mustafić kaže “možda najavangardniju kazališnu scenu na tlu bivše Jugoslavije”?

Knjiga svedočanstava aktera ratnog pozorišta u Sarajevu 1992-1995, koju je priredio Davor Diklić, izdata je dva puta – u suizdavaštvu sa Kamernim teatrom 2004. godine i Festivalom MESS 2017. Kao i mnoge druge knjige u izdanju MOSTARTA i ona je na liniji kulture sećanja i povezivanja. Skloni su ljudi, čak i vrhunski intelektualci, da na neke teme iz bliske prošlosti odmahnu, uz reči “Koga to danas interesuje”. Oni često u trci za aktuelnim i vladajućim trendovima gube orijentaciju i napuštaju čak i sami sebe. To što se događalo u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini devedesetih ne sme biti sklonjeno pod tepih, to je i dalje neistražena oblast istorijskih, ali i antropoloških socijalno-psiholoških i kulturoloških fenomena. Ovakve knjige su dragocena građa. Drugo izdanje u saradnji sa Festivalom MESS je i dvojezično, na našem i na engleskom jeziku, pa je tako dostupna u svetskim razmerama.

Pažnju laičke i stručne javnosti izazvalo je reizdanje knjige Svetozara Pribićevića Diktatura kralja Aleksandra. Da li je bilo i komercijalnih efekata i šta novo pripremate?

Ovo izdanje je skoro rasprodato i, ako se to može smatrati komercijalnim uspehom, ona je pokrila troškove svog izdanja, i izdanja još jedne knjige. Distributer je u tom smislu najbolje prošao, sa svojih 45% knjižarskog rabata. Najvažnije je da je knjiga izvučena iz zaborava, da je bar malo kontrirala monarhističkom revizionizmu, i da se našla u nekoliko stotina kućnih biblioteka.

Mogu da najavim prvo srbijansko izdanje knjige Svetlane Broz Dobri ljudi u vremenu zla. Posle nedavnog šestog izdanja u Bosni i Hercegovini, i više inostranih izdanja, krajnje je vreme da se ovdašnja javnost suoči sa tim svedočanstvima običnih ljudi, žrtvama zlikovaca i upozna sa primerima solidarnosti dobrih ljudi koji nisu naseli na nacionalističku mržnju.

Kakav je položaj malih izdavača, neki naslovi nesumnjivo zaslužuju pomoć države? Kakav je odnos prema Sajmu knjiga, gde se mogu naručiti vaša izdanja?

Ova država ima samo nacionalističke interese, ili interese zaštite kapitala – nju ne interesuju neprofitni idealisti. Država nema interese koji su prosvetiteljski, emancipatorski, koji su usmereni na saradnju u našem zajedničkom jugoslovenskom prostoru. Vrednost knjiga koje kao obavezne primerke dajemo Narodnoj biblioteci i iznos koji plaćamo za CIP i ISBN broj, daleko prelazi ponižavajući iznos otkupa. Od ovakve države ne treba očekivati nikakvu podršku za takozvane “male” izdavačke ideje i projekte. To je čak i nelogično i neprirodno. To bi bio i jedan vid kolaboracije. Mali izdavači zahvaljujući digitalnoj tehnologiji moraju ostvarivati svoje ciljeve oslanjajući se samo na sebe, i svoje čitaoce. Gerilski, partizanski. Sa vizijom i iz ubeđenja. Od Sajma knjiga sam odustao pre četiri godine, posle čitave decenije učešća. To se pretvorilo u vašarsku manifestaciju i brutalnu komercijalzaciju. Ja sam, istina, pokrivao materijalne troškove učešća ali su neki drugi razlozi bili presudni. Pre svega, diskriminatorski odnos prema mojim partnerima, gostima na štandu, izdavaču Buybook iz Sarajeva. Oni se tretiraju kao strani izlagači, i ne mogu izlagati, ni kao gosti na mom štandu, u Hali 1. Ali, u Hali 1 mogu izlagati, samostalno, po duplo manjoj tarifi, kao domaći izlagači, Univerzitet iz takozvanog Istočnog Sarajeva, i SKD Prosvjeta iz Zagreba! Da ne govorimo o štandu sa Ljotićevim sabranim delima u čitavom jednom bloku štandova Srpske pravoslavne crkve, o brojnim edicijama izdavača koje slave četništvo, o trubačima koji sviraju “Marš na Drinu” među knjigama… Jednostavno, ne želim da budem u takvom društvu. Svaka čast svima koji imaju toliko jak želudac da im sve to ne smeta. Možda je ovo prilika i da prvi put javno oglasim da MOSTART d.o.o. posle 29 godina postojanja i raznovrsnog izdavaštva knjiga i novina polako gasi svoju delatnost. Ona će se ipak nastaviti kroz Udruženje građana za kulturu povezivanja, MOST ART JUGOSLAVIJA. Kao što je Jugoslavija postojeća u virtuelnom svetu ali i među konkretnim ljudima, tako će i novi MOST ART i njegova nova, ali i stara izdanja biti i dalje dostupni preko internet i u jednoj knjižara u gradu – BEOPOLIS, u holu Doma omladine. Foto:

REMARKER

 BOJAN TONČIĆ
Autor/ica 23.10.2019. u 10:07