Vječiti nadzornik Vladimira Nazora

Predrag Lucić
Autor 2.4.2015. u 12:30

Izdvajamo

  • N e pitati ga, naravno, misli li da je time opsluživao Nazorove otmičare ni jesu li mu komunistički uzurpatori pjesnikova djela barem pošteno platili za taj njegov falsifikatorski trud. Ne pitati ga ni kako to da se eto baš on uvijek nađe pri ruci onima koji otimaju i preotimaju Vladimira Nazora i njegovo djelo, doskora jugokomunistima, a odskora kleronacionalistima. I nipošto ga ne pitati koje nam to pjesme danas sustavno i svjesno prešućuje, premda su do 1990. bile neizostavne u svakom izboru Nazorove poezije što ga je za šaku šugavih dinara, isplaćenih na ime naknade za intelektualnu nepotkupljivost pri krčmljenju nacionalne književnosti, potpisivao vječno isti nadzornik pjesnikova djela – Nedjeljko Mihanović.

Povezani članci

Vječiti nadzornik Vladimira Nazora

Zagreb 1991. godine. Spomenik Vladimiru Nazoru; sbperiskop

Nedavno je akademik Nedjeljko Mihanović u nakladi Glasa Koncila objavio izbor Nazorove poezije religioznog nadahnuća, za koju se tvrdi da je bila »sustavno i svjesno prešućivana u bivšem komunističkom režimu«, dakle, u vrijeme kada je knjige stihova istog tog Vladimira Nazora priređivao isti taj Nedjeljko Mihanović

Nazora su oteli partizani – naslov je pod kojim Slobodna Dalmacija evo ove 2015. godine rastrubljuje senzacionalno otkriće akademika Nedjeljka Mihanovića kako veliki pjesnik koncem 1942. nije svojom voljom napustio Zagreb, gdje je uživao status nacionalnog barda, hvaljenog i slavljenog od Pavelićeva režima, da bi se potom onim opjevanim čamcem otisnuo preko Kupe i ostatak rata proboravio po šumama i gorama, slijedeći onaj također opjevani Titov »Naprijed!«.

Sugerira nam taj naslov, kao i ono što je pod njim objavljeno, da ne treba vjerovati Nazorovim ratnim pjesmama, pričama i dnevničkim zapisima, nego časnom akademiku Mihanoviću koji je još od 1952. znao a sve donedavno tajio pravu istinu – da je vremešni pjesnik bio otet. Sukladno tome, ni sumnjive knjige otetoga pisca, »Pjesme partizanke« i »S partizanima«, ne treba čitati kao epopeju partizanskog pokreta već kao svjedočanstvo iz zatočeništva. A to što je partizanski zatočenik Vladimir Nazor bio imenovan predsjednikom Izvršnog vijeća ZAVNOH-a, te kasnije i prvim predsjednikom Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske, e to vam je valjda kapitalni dokaz komunističke prijetvornosti i bezdušne manipulacije bolesnim i zarobljenim starcem.

14_nazor

 Split, Nazor na Rivi. Predsjednik ZAVNOH-a (ratni partizanski Sabor), veliki hrvatski književnik Vladimir Nazor, u pratnji potpredsjednika Gradskog NOO-a Humberta Fabrisa

To svoje senzacionalno otkriće, što ga Slobodna Dalmacija danas rastrubljuje, Mihanović je objavio lani u Glasu Koncila, prisjetivši se iznebuha da mu je Nazorova sestra Irma davne 1952. ispričala kako su komunistički agitatori mjesecima ucjenjivali njezina brata da će mu, ako ne dopusti da ga odvedu među partizane, poslije rata oduzeti kuće i kazneno ga goniti zato što je od ustaškog poglavnika primio državnu nagradu. Uzalud se bratac Vladimir opirao njihovim ucjenama, jer su ga vrazi crveni naposljetku prijevarom izmamili iz stana i oteli, o čemu je još istoga dana – 29. prosinca 1942. – izvijestio Hrvatski krugoval.

Zaboravite, dakle, ono što je sam Nazor napisao u prvom poglavlju knjige »S partizanima«, onom pod naslovom »Bijeg iz Zagreba«:

   »Reče mi jednom, iznenada, Goran:

   – Žele vas. Biste li vi k njima?

   – Bih – odgovorih.

   – Sada? Odmah?

   – Da.«

Zaboravite Nazorovo svjedočanstvo kako mu je upravo sestra Irma – »draga, razborita, požrtvovna, uviđavna i sestra i majka!« – spakirala dva kovčežića za odlazak »k njima«, partizanima, i kako je najzad, nakon više od »mjesec dana nestrpljiva čekanja«, po njega došao »tajanstveni šutljivac Inžinir« (Ivo Marinković – op. P. L.) da ga poveze autom do Dubrave, odakle je skupa s Goranom prebačen preko Save i Kupe. Vjerujte Mihanoviću da je hrvatski klasik kidnapiran, pa kada čitate Nazorov opis »bijega iz Zagreba«, znajte da se radi o kriptiranom poetskom eufemizmu za »otmicu«. I znajte da se ta Nazorova knjiga koju držite u rukama zapravo zove »S otmičarima«, premda na njoj još stoji naslov »S partizanima«. I nemojte se iznenaditi ako Nedjeljko Mihanović napokon redigira i taj neprilični naslov i još nepriličniji sadržaj, ako Nazora do kraja unazori po svojemu svjetonazoru i naprasno otkrivenom sestronazoru.

Nazor_u_Šibeniku

Vladimir Nazor u Šbeniku

Mihanović prepričava, a Slobodna Dalmacija rastrubljuje, i kako mu se Nazorova sestra potužila da su joj komunisti »dva puta oteli brata« – jednom živa, a jednom mrtva – priredivši piscu i državniku pompozni državni sprovod umjesto crkvenog obreda kakav je navodno zahtijevao i sam brat Vladimir. Živa je šteta što novinar splitskog lista nije razglasio i Mihanovićevu »sasvim ozbiljnu sumnju«, također obnarodovanu lani u Glasu Koncila, da je »Nazor umro od trovanja«. Jer osim što se savršeno uklapa u nacionalistički narativ po kojemu je u Hrvatskoj od 1945. do 1990. bilo nemoguće umrijeti prirodnom smrću, ta akademikova »sasvim ozbiljna sumnja« nudi materijal za još sočniji naslov: »Nazora su partizani oteli i otrovali!«

No, da ne pomislite kako Slobodna Dalmacija samo preprodaje staru robu koju u skladištu Glasa Koncila grickaju knjiške uši i srebrne ribice, valja reći da se tu nudi i nešto friškiji artikl iz iste butige: knjiga »Ja vjerujem – poezija religioznog nadahnuća« u nakladi Glasa Koncila, za koju je Nedjeljko Mihanović sačinio »izbor Nazorove poezije kakav dosad još nije bio ukoričen«, sakupivši »predratnu liriku religioznog nadahnuća« i »dosad uglavnom zanemarene pjesme«. A valja priznati i da tu ima i nešto novinarsko-autorskog rada, u obliku prigodnog trtljanja sa splitskim povjesničarom don Josipom Dukićem na temu »svojevrsnog ikoniziranja Vladimira Nazora od strane komunističke ideologije, zbog čega je njegova poezija s religioznim motivima ostala nekako u sjeni; dakako, uz istodobno prešućivanje i ignoriranje njegove duhovne i religiozno inspirirane poezije«.

Ne sumnjam da će ta pleonastična priča o Nazorovim »uglavnom zanemarenim pjesmama« koje su »ostale nekako u sjeni« i bivale »istodobno prešućivane i ignorirane« naći svoje kupce među onima koji čitaju samo da bi učvrstili svoje neznanje. Njih, naravno, neće zanimati to što su posljednjih godina piščeva života u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske i pod uredništvom Antuna Barca objavljena Djela Vladimira Nazora, a među njima i pet tomova poezije, uključujući i onu »duhovno i religiozno inspiriranu«. Neće ih zanimati ni to što su 1977. u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Mladosti, Zore i Libera objavljena Sabrana djela Vladimira Nazora u 21 svesku, od čega je prvih šest svezaka ispunjeno pjesmama, kako onima iz knjiga, časopisa i novina publiciranih za pjesnikova života, tako i onima iz rukopisne zaostavštine. Urednici tih knjiga sabranih pjesama bili su Dubravko Jelčić i – Nedjeljko Mihanović.

Bilo bi stoga jako zanimljivo pitati upravo akademika Mihanovića odakle mu obraz da eto baš on preko Glasa Koncila danas trži Nazorove pjesme koje su navodno bile »sustavno i svjesno prešućivane u bivšem komunističkom režimu«. Pitati ga što nam je to kao urednik i priređivač Nazorova pjesničkog opusa »sustavno i svjesno prešućivao«, i koje nam je sve pjesme zatajio.

Ne pitati ga, naravno, misli li da je time opsluživao Nazorove otmičare ni jesu li mu komunistički uzurpatori pjesnikova djela barem pošteno platili za taj njegov falsifikatorski trud. Ne pitati ga ni kako to da se eto baš on uvijek nađe pri ruci onima koji otimaju i preotimaju Vladimira Nazora i njegovo djelo, doskora jugokomunistima, a odskora kleronacionalistima. I nipošto ga ne pitati koje nam to pjesme danas sustavno i svjesno prešućuje, premda su do 1990. bile neizostavne u svakom izboru Nazorove poezije što ga je za šaku šugavih dinara, isplaćenih na ime naknade za intelektualnu nepotkupljivost pri krčmljenju nacionalne književnosti, potpisivao vječno isti nadzornik pjesnikova djela – Nedjeljko Mihanović.

Novi list

Predrag Lucić
Autor 2.4.2015. u 12:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija