VLADIMIR JOKANOVIĆ – GLUMAC INTELEKTUALNE MAGME, TRIJUMF UMJETNOSTI GOVORA

Gradimir Gojer
Autor 1.9.2015. u 10:25

VLADIMIR JOKANOVIĆ – GLUMAC INTELEKTUALNE MAGME, TRIJUMF UMJETNOSTI GOVORA

Vladimir Jokanović je, od svojih prvih nastupa u studentskom teatru Slobodan Princip Seljo pa do kraja svoje teatarske karijere, blistave u svakom pogledu, naznačio jedan potpuno netipičan pravac, jednu stilsku posebnost u kazališnom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Uzorno, prije svega, književno obrazovanje vodilo je glumačku putanju Vladimira Jokanovića pravcem nadasve klasičnog repertoarnog opredjeljenja. Tome će bitno doprinijeti njegova suverena govorna faktura, osjećanje za najtananije valere scenske i jezičke artikulacije, za superioran osjećaj u izgovaranju onoga što inače zovemo u praksi: vokali u scenskom jeziku, zatim precizno pozicioniranje i naglašavanje logičkog akcenta glagolskih evokativa svake scenske replike.

Vladimir Jokanović upravo zbog svog intelektualnog profila, zbog preciznog čitanja svake dramatske partiture i, prije svega, njenog saobražavanja suvremenoj realnosti, postat će interpret tekstova klasične književnosti, kome će i kritika i publika davati gotovo plebiscitarni, unisoni jek podrške.

Vrlo brzo će, nakon svojih prvih mladalačkih uloga, Jokanović postati sinonim glumačke intelektualne angažiranosti, nezaobilazan oslonac za svakog redatelja, kada je u pitanju tumačenje klasičnog, a kako se približavao kraju svoje umjetničke karijere, sve češće, i suvremenog repertoara protagonističkog smjera. Jokanović će nevjerojatnom preciznošću graditi cjeline unutar rečeničkih sklopova, nepogrešivo određivati akcente, formirati logičke partove, konačno biti pravim suredateljem u nizu teatarskih predstava. On će biti i pokretačem scenskih valova, koji će u predstavu nanositi svježinu suvremenih asocijacija u čitanju djela, bilo da se radi o antičkom tekstu, Šekspiru, brehtovskoj teatarskoj fakturi, Ibzenu, Krleži… ili pak o najsuvremenijim piscima današnjice.

Jokanovićevo mišljenje, koje je uvijek korespondiralo sa osjećanjem nadmoći klasičnog obrasca u teatru, sa nerijetkim prezrenjem (i to otvorenim!!!) prema jeftinoj inovaciji i novumu pod svaku cijenu utjecalo je bitno ne samo na glumce u podjelama u kojima je participirao, već je bilo svojevrstan estetički korektiv u repertoarnoj ponudi, prije svega njegove matične kuće – Narodnog pozorišta Sarajevo, ali i bh. teatara uopće. Jokanović je nevjerojatno pomno prilazio gradnji svakoga lika, ali prije svega on je proučavao suštinu lika, učitavao se u jezičku strukturu pojedinih dramskih tekstova koje je tumačio ulazeći u najsitnije detalje analitičke procjene dramske partiture, nerijetko nadmašujući serioznost redatelja pri procjeni pojedinih dijelova teksta, ali i kompletne partiture…

Svoju glumačku suvremenost i nesumnjivi scenski šarm uspijevao je postići, prije svega, gajeći temeljno partnerstvo na sceni i rijetko osjećanje za partnera… Odnos prema partneru postavlja ovaj dramski prvak ispred vlastitog glumačkog ega, potiskujući taj ego svjesno u drugi plan, radeći svakog trenutka na pozornici, prije svega, za predstavu, pa tek onda za samog sebe u njoj!

Jokanovićeva scenska suvremenost uz jezičku preciznost značaj daje i fizičkoj staturi, pravilnom hodu, lucidnom rasporedu disajnih partova, naglašenoj emotivnosti koja rezultira kontroliranim scenskim pathosom. Jokanović u principu ne dozvoljava za vrijeme rada na ulozi, ali  i u premijernim i repriznim izvedbama dozu improvizacije, unutar bilo koje faze scenskoga akta. Bio je svjesno spreman uvijek produžiti pokus, čak i pomjeriti datum premijere, a sve u korist apsolutno precizne uvježbanosti svakog pojedinačnog dijela scenskoga akta. Revnosna odanost Vladimira Jokanovića dramskom piscu nezabilježena je do sada u bh. teatru. Jednostavno, i klasika i suvremenog scenskog pisca Jokanović tretira kao svog neposrednog suradnika i saveznika na teškom putu do onoga što se zove srce i um gledatelja.

Stvorivši potpuno autentičnog glumca – intelektualca, Vladimir Jokanović je u bh. teatru uspostavio mjerila po kojima se sasvim objektivno moglo prosuđivati o ukupnoj vrijednosti dramskog repertoara. Uzornog obrazovanja uvjetovanog obiteljskim podrijetlom, izvrsnog likovnog obrazovanja (rođak slavnog hrvatskog slikara Becića), a posebno glazbenog obrazovanja (među svojom generacijom važio je za najboljeg poznavatelja opere u Sarajevu) Jokanović je, i kao glumac, a posebice kao redatelj, kada se, uistinu rijetko prihvatao redateljskog štapića, uvijek mislio na scenski akt kao glazbenu i likovnu cjelinu. Mislio je na teatarsku sadržajnost u njenoj punoći, a nikada u njenoj fragmentiranosti!

Pravio je teatarske situacije sinteze, u kojima je najznačajniji dio onaj vezan za temeljnu dramatsku fakturu, za storiju u svim njenim fazama, za ono što gledatelju najviše veže pozorost: precizno ispričanu priču, ali akcentiranu u dosluhu sa redateljskim intencijama, odnosno sa preciznim čitanjem dramskog teksta saobraženog u vremenu sa svim onim što nije pitanje trenda, već pitanje svevremenosti teme, odnosno njene scenske metamorfoze. Ako je ikada u bh. teatru poslije slavne pojavnosti Safeta Pašalića postojao suvremeni vladalac scenom, intelektualac par exelance i istinski suradnik sa redateljem, u svakoj fazi rada na tekstu, njegov stvarni partner, a ne izvršitelj scenskih zadataka, onda je to svojim ukupnim glumačkim i intelektualnim habitom zasigurno bio Vladimir Jokanović.

Iako se rijetko prihvatao režije, Vladimir Jokanović napravio je nekoliko prestižnih redateljskih radnji. Tu prije svega mislim na režiju poetskog oratorija Jana Berana Bašeskija, zatim dvije predstave koje je Jokanović režirao u vremenu slavnog ratnog hoda Kamernog teatra 55  i to Vizija zvjezdanog trenutka, Paula Hartza i Omer i Merima, Stevana Pešića i Miroslava Belovića. Naravno, svi oni koji su bili svjedocima slavne ratne prošlosti Kamernog teatra 55 (1992. – 1995.) vrlo jednostavno su mogli utvrditi da je i predstava Emigranti Slavomira Mrožeka, bila u stvari, redateljska simfonijeta Vladimira Jokanovića, koji je u toj predstavi ostvario i zapaženu ulogu. Vladimr Jokanović nije nikada najljepšim riječima govorio o mondrami kao teatarskom rodu, ali je ipak 2010. godine briljantno napravio ulogu u nekoj vrsti proznog teatra tumačeći na goloj pozornici ispovijed Lava Nikolajeviča Tolstoja.

Brojan je teatarski opus ovoga velikog sarajevskog glumca. Tumačio je uloge u dramama koje su ispisali: Hazim Hikmet, Boris Lavrenjev, Aleksandar Dima, Jean Paul Sartr, Miodrag Žalica, Safet Pašalić, Artur Miller, Federico Garcia Lorca, Marin Držić, Lav Nikolajeveč Tolstoj, Reginald Rose, Sofokle, Radoje Domanović, Willem Shakespeare, John Osborne, Bratko Kreft, Artur Adamov, Mirko Božić, Bertold Brecht, Villis Hol, Dobrica Ćosić, Miroslav Belović, Jaroslav Hašek, Bernard Shaw, Ivan Cankar, Henrik Ipsen, Robert Bolt, Momo Kapor, Svetozar Ćorović, Miroslav Jančić, Radivoje Lola Đukić, Max Frisch, Eugene O Neil, Isak Babelj, Mihail Buglakov, Miroslav Krleža, Stevan Pešić, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Meša Selimović, Rodoljub Čolaković, Mak Dizdar, Jovan Kesar, Jean Baptist Moliere, Jan Beran, Vasko Ivanović, Edward Bond, Uroš Kovačević, Duško Anđić, Josip Pejaković, Ljubomir Simović, Branislav Nušić, Aleksej Arbuzov, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Derviš Sušić, Sam Shepard, Odon von Horvath, Duško Anđić, Slobodan Šnajder, Dario Fo, Jordan Plevneš, Peter Wiess, Franz Xaver Kroetz, Živko Čingo, Borislav Stanković, Josip Kosor, Dževad Karahasan, Milan Ogrizović, Georg Buchner, Bernhard Marie Koltes, Franz Kafka, Abdulah Sidran, Anton Pavlovič Čehov, Enver Čolaković, Jovan Sterija Popović, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ferid Sokolović, Lav Nikolajevič Tolstoj  i Danilo Kiš.

Najmarkantniju ulogu kada je u pitanju televizijski medij ostvario je Jokanović u televizijskoj realizaciji adaptiranog romana Ugursuz, autora Nedžada Ibrišimovića. Sa redateljem Ivanom Foglom Jokanović je ostvario od televizijske kritike odlično ocijenjene uloge u čak tri televizijske dramske storije: Tako dozvaše tajnu, Žalice, Časovi očaja, Čerkeza i Uvrijeđeni čovjek, Meše Selimovića. Bogati televizijski opus dramskog prvaka Vladimira Jokanovića zaokružen je ulogom ostvarenom u odličnom televizijskom serijalu Odbornici Derviša Sušića.

Od početka karijere Jokanović je prisutan nizom uloga i u bh. filmskoj produkciji. Ipak se izdvajaju tri kreacije kojima je filmska recentna kritika davala ne samo potporu već i iznimno opširno pisala, u esejističkom obliku, o ovim ostvarenjima.

Posebno treba izdvojiti ulogu koju je Vladimir Jokanović ostvario u filmu Sve džaba, scenariste i redatelja Antonija Nujića. Kreacija lika velikog sarajevskog slikara i intelektualca Romana Petrovića u filmskom ostvarenju koje potpisuju redatelj Ratko Orozović i snimatelj Miroslav Benković dominantna je u umjetničkoj dokumentaristici sarajevskih filmskih stvaralaca.

Konačno, višestruko nagrađivan kratki film skupine mlađih zagrebačkih sineasta predvođenih Ivanom Ramljakom, Oslobođenje u dvadeset šest slika, iskazao je jednu od najpunokrvnijih kreativnih slika filmske uspješnosti Vladimira Jokanovića. Na filmu je Jokanović oživio i velikog bh. pjesnika i bohema Iliju Ladina, u kratkoj filmskoj storiji scenariste, književnika Mire Petrovića.

Jokanović je bio za svog života daleko najuspješniji tumač, ne samo među bh. glumcima, poetskog biserja, kako na radijskim valovima, tako i u oblasti živog poetskog teatra. Ovdje treba posebno istaći Jokanovićev doprinos tumačenju pjesništva Tadijanovića, Ujevića, Sarajlića, Tahmiščića, Žalice, Lorke, Krleže, Shakespearea i posebno Mehmedalije Maka Dizdara.

Jokanović je kao glumac intelektualac teatarsku suštinu fraze Miroslava Krleže tražio između smislova socijalno-političkog angažiranja i čisto poetske dimenzije govornog artikulativa Miroslava Krleže. U takvom suodnosu bilo bi izlišno izdvajati bilo koji detalj kreacije Vladimira Jokanovića, jer je svaka njegova kreacija Krležinih likova bila data  iz jednog komada, maksimalno stilski i estetski zaokružena cjelina, koja nije dopuštala niti jedan sekund nepozornosti gledališta.

Akcentuacija i kompletna govorna artikulacija Krležine fraze otkriva Jokanovićev senz za potcrtavanje čvrste socijalne utemeljenosti krležijanskog teksta… Međutim, kao da je negdje u dubini svog duhovnog habitusa Vladimir Jokanović izvlačio neke skrovite i dobro raspoređene silnice čistog poetizma u Krležinoj misaonosti. Vladimir Jokanović Krležu shvata kroz puninu poetsko-filozofskih naslaga temeljne teksture, ali se nikada ne zadovoljava ostati na prvom sloju, nekoj vrsti mimetičke temeljnice teksta. On Krleži hita u susret otvorenih očiju, raširenih ruku. On je u Krleži nalazio duhovno, duboko duhovno pobratimstvo lica u svemiru (Tin Ujević). Povećana ekspresija ispoljena je prilikom tumačenju lika u Golgoti. Sasvim drugačiju dramsku boju, ali isti glumačko-stilski pastel, zaprema Jokanovićevo shvatanje Krležinog teatra u tumačenju drame U agoniji.

Mnogim dramskim glumcima ozbiljan je problem bio i ostao kako tumačiti takozvani salon. Jokanović je tu suveren. To je stilsko područje s jedne strane determinirano temeljnom gospodstvenošću koju je ovaj glumac ponio od kuće, iz svoga roditeljskog doma, a s druge, pak, strane razvijenom glumačkom magijskom crtom pravljenje dramatskog dijaloga iznimno pravilnim jezičkim pozicioniranjem i akcentuiranjem dramskih parabola u dramatskom planu i poetskim evokativima Miroslava Krleže. Jokanović salon igra tako ležerno i lako, ne trudeći se ni jednog trenutka da skrije gracioznost kojom je obdaren; u isto doba on vješto pravi gotovo kalamburske prelaze obujmljene suzdržanom duhovitošću, ponekad karikirajući buržoasku trulež, koju produkuje duhovni profil osoba glembajevskog ciklusa. Redateljski postavljajući legendu Kraljevo upoznao sam jednog posve drugačijeg Jokanovića, koji antiherojsku poziciju – ulogu Gazda Japice daje s takvom sočnošću purgerstva, da bi mu siguran sam u to, pozavidjeli i brojni purgeri iz doba Krležine mladosti u Zagrebu…

Kako u dramskim tekstovima tako i tumačeći poeziju Miroslava Krleže, Vladimir Jokanović je uspio osigurati nekoliko istinskih scenskih nezaborava, u kojima se njegovo govorenje versa Miroslava Krleže uspinjalo do one oktave, koja je označavala odlaske u beskrajna prostranstva u kojima snatri božanstvo poetske naracije, u kojima je istinska blagodet i prosperovska žudnja legitiman zahtjev za onim vječitim: letjeti, letjeti, letjeti! (…)

Ostaje mi žal što kao redatelj sa pokojnim Jokanovićem kao glumcem nisam ostvario njegovog i svoga Areteja, legendu o svetoj Ancili (rajskoj ptici)…

Gradimir Gojer
Autor 1.9.2015. u 10:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija