Vojislav Vujanović: AMIR I MUSA

Vojislav Vujanović
Autor 24.12.2016. u 09:44

Izdvajamo

  • Činim nešto što je skaredno, "prepričavajući" pjesmu. Pa ipak, tražim opravdanje za ovaj postupak: "prepričavao" sam u pjesmi onaj njen sloj na kome je zasnovana ona filozofska osnova koju je pjesnik Amir Brka potom ugradio u svoju pjesničku tvorevinu. Brka je amalgamirao dva pola pjesničke tvorevine i svaku svoju maksimu zasitio energijom pjesničkoga govora čija se misao može dokučiti tek kroz pjesničku membranu, kada sama pjesma postane obremenjena Duhom Muse Ćazima Ćatića. Misao i melodika pjesme u ovoj tvorevini Amira Brke postaju jedno. Postaju jedno!

Povezani članci

Vojislav Vujanović: AMIR I MUSA

To saživljavanje misli i melodike jest čin u kome Amir Brka postaje gordi perjanik Musinog sazviježđa kojemu ne dozvoljava da zgasne i postane pepeo koji bi vrijeme rasulo. Koliko sam ovim redovima uspio u prikazu tog čina, ne znam. Osjećam se gordim što sam to makar pokušao.

Kad god pročitam neku Amirovu pjesmu, osjetim da iza svakog njegovog stiha, pa i iza svake njegove riječi – stoji Musa u svojoj duhovnoj hipostazi, useljava se u njegovu inspiraciju, prohodi prodolima njegove svijesti, i onda nastaje pjesma, oblikuje svoj prirodni redoslijed.

Uistinu, Amir je svoj odnos prema Musi shvatio kao pjesničko poslanje da očuvava duhovni plamen u kome je sagorjelo Musino biće, da nikada ne zgasne i, kada se taj plamen useli u Amirov stih, stih postaje rečitativ kojim se Musa oglašava, njegovo oglašavanje javlja se u vidu melodike kojom se obujmljuje stih. Ta melodika orkestrira čitavu pjesmu i pjesma dobija onu formulaciju kroz koju se oglašava cjelokupno pjesništvo Amirovo i time, ma koliko bilo raznoliko u svojoj pojavnosti, ono ima svoju jedinstvenu auru kojoj se ničije pjesmotvorstvo ne može približiti! Zbog toga mi se čini da je odnos između Amira i Muse i sublimniji od dijaloga, da se oni susreću u samoj pjesmi, u njenoj gradbi, u motivskoj razradi.

Melodika je onaj topos u kojem se sjedinjuju i Amir i Musa, jedan svojim duhovnim plamenom, a drugi svojim poslanjem da ga održava vječno plamtećim. I to je ono što ja doživljavam kao Musinu duhovnu hipostazu kada pročitam bilo koju pjesmu Amira Brke. S druge strane, shvatanje Amirovo da svoj odnos prema Musi prihvati kao svoje pjesničko poslanje, upravo to poslanje i jeste inspirativno jezgro, jeste ono izvorište iz kojega Amir Brka kreće u oformljenje njegovog pjesničkog svijeta. Iz toga poslanja on razvija široku mrežu putanja koje izviru iz one metafizičke snage kojom nas zadivljuje, pa nam se ponekad čini i neodgonetljivim. Amir ispjeva tako tople stihove koji se slijevaju u blagim kaskadama – kao u nedavno objavljenoj poemi Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, sa onim umilnim vokativom kojim je zamijenio nominativ da bi, upravo, svome stihu namijenio ono što u njegovoj pjesmi nazivamo rečitativom, stilizovanim govorom u kojem se, na najneposredniji način, susreću pjevanje i govor.

U pjesničkoj svijesti Amirovoj vječno trepti žižak duhovnog plama Musina, i onda kada se sve svede na samu fizičku opstojnost mezara i nišana nad njim. Amir, zamišljam, ne može proći a da, bar u nekom magnovenom trenutku, ne zastane, pogleda ga i produži dalje. Tada se u njemu nešto pokrene, i onda počne dozrijevati, i, odjednom, poželi da se transformira u pjesmu. Zbirom tih prohodnji i nastala je pjesnička knjiga Čuvar groblja – sa znakovitim podnaslovom: Pjesme sa Ćatićem. Svaki od tih magnovenih trenutaka zastajanja, koje i ne mora imati svoju vremensku mjeru, preobražen je u pjesmu. Oblik, pak, same pjesme jeste onaj unutarnji sadržaj u koji se preobražava to zastajkivanje. I, zato, izvorište inspiracije Amirove poezije biva neiscrpno, ono se nalazi svuda i u svemu, u bolu i nemoći, naročito u prizivu Musine šutnje. Meni se čini, dok čitam knjigu Čuvar groblja, da svaku pjesmu čujem u njenom dvopjevu, i uvijek sam u dvojbi: da li to čujem glas Musin iz onostranosti ili Amirov glas koji vodi razgovor sa Musinim nišanom, sa njegovim mezarom…? Počinje taj dvopjev od prve pjesme sa naslovom Ovdje:

Himere što slijepci stvarnim mniju
činim i ja: običan
ujutro po pravilu sunca
ustajem iz noći
i ležem u lijes dana 

Na ulicama me
iz svakoga lica
gledaju moje rascvjetale oči 

U svakom prolazniku
svoje smrti brojim 

Predugo već sam ovdje
gdje jedino kao svjedok
vlastitih leševa postojim

Očito je da u pjesmi Amir sabire svoju usudnost, ali, ako promijenimo subjekt pjesme, ako prihvatimo da se pjesma preobratila u rečitativ kojim se Musa oglašava i čiji se glas transformira u onu začudnu melodiku pjesme – zar ćemo pogriješiti?

Ali, ako se ovdje, možda, i nalazimo na nesigurnom polju, pozovimo za sugovornika pjesmu Smrt u Tešnju iz prve Amirove knjige Prirodni redoslijed. Pjesma je posvećena Ćatiću. Ali, ko je subjekt pjesme? Čiji to glas čujemo? Naše iskustvo ubjeđuje nas da iz pjesme progovara njen subjekt, koji je, istovremeno, i njen tvorac. Ali mi osjećamo u svome uhu da se i Musa pomjerio sa mjesta svoje posvete, da je ušao u pjesmu i postao njenim subjektom. To je, možda, onaj dijalog koji se vodi između pjesnika i pjesnika, od kojih jedan pjesmi daje njen melodijski sklad, a drugi onu utonulost u vrijeme koje se rastvara na polove, ali očuvava jedinstveno izvorište iz kojega polazi ono traumatično stanje u kojem jedan akter ispovijeda svoje vremenito stanje, a drugi svoju “utonulost” u bezvremje.

abrka

Amir Brka ne dozvoljava da duhovni plamen, u kome je sagorjelo biće Musino, ikada zgasne – i kad god mu se učini da je plamen počeo splašnjavati, on ga rasplamsava ne samo time što se sjeti Musine sudbine već potraži i neki znamen toga plamena koji se može pretočiti u pjesmu. Međutim, pjesma ovdje nije “memento”: u njoj oživi duhovni plamen Musinog usuda, preobrazi se u rečitativ u kome se razbokori melodika njegovoga govora, melodika se ugradi u stih, zatim se rasprostre pjesmom i ona dobije svoje neponovljivo sazvučje kroz koje se otjelotvori pjesnička snaga Amirova koja se, potom, saobrazi sa onim što smo nazvali pjesničkim poslanjem. Musa i njegov pjesnik nalaze se u tako nerazmrsivom čvorištu da smo u stanju čuti u Amirovoj pjesmi Musin duh.

Neko nam može prigovoriti da u Amirovu pjesmu upisujemo značenja kojih u njoj nema. No, mi se toga ne plašimo, mi vjerujemo da u Amirovoj pjesmi postoji sloj u kome se, sa manje ili više snage, očituje Musino prisustvo kao djelatna snaga koja se javlja kao trajna inspiracija. Ta djelatna snaga se pritaji, Amir opijeva ono čime se ispunjava njegovo vrijeme; pjeva, bez sumnje, svoju pjesmu, ali, u datim trenucima, Musa svojim duhovnim plamenom progori tu pjesničku osobnost, pokaže svoje lice i Amir ispiše pjesmu u kojoj zaiskri žižak Musinog duhovnog plamena i razgori ga do izvornosti svoje pjesme.

Musa je ulazio u Amirovu pjesmu već u vrijeme nastanka prve njegove pjesničke zbirke, u knjizi Prirodni redoslijed. Tražio je u njemu sugovornika i onda kada je tragao za razrješenjem i sopstvenog usuda, ali i onih životnih silnica gdje su se podudarale njihove pjesničke sudbine. Za razrješenje toga kompleksa ponekad su bila dovoljna samo dva stiha, pa da se u njoj formulira očitost odnosa između njihovih sudbina i da pjesma bude cjelovita:

PRED ĆATIĆEVIM MEZAROM

Isti je nišan nad nama
samo je tvoj bolji svijet

Ili onoliko koliko je dovoljno za epitaf:

NAMJESTO EPITAFA ZA M. Ć. ĆATIĆA 

Zidao kulu
Od svojih
Nesreća
Što veća
Bivala kula
To veća
Bivala i sreća
Vlastitoga doma

Ima u tim pjesmama i ponešto od povijesne zagonetnosti, budući da se radi o vremenskom odstojanju od jednog stoljeća, i upravo se u toj zagonetnosti krila njihova poetska ubjedljivost, priziv čijom su se linijom preplitale sudbine, dovođene u međusobni dosluh. To su one životne urvine kojima su se obojica uspinjali i prepoznavali sopstvene životne tegobe, i Amir ih je dovodio u komparativan odnos, tražio njihovu međusobnu mjeru. A kolike su bile dimenzije tih mjera, iskazaće u završnim stihovima druge pjesme, samo naoko prozirnim, ali dovoljno zatvorenim u svome višestrukom značenju.

Što veća
Bivala kula
To veća
Bivala i sreća
Vlastitoga doma

U istoj knjizi nalazi se i pjesma Smrt u Tešnju. Pjesma je, u suštini, vizionarna i nastoji da govori jezikom jednostavnih slika, ali zaumnim u svome značenjskom određenju. Smrt je priziv koji dolazi iz zaumlja, iz mračnih dubina bića. Smrt je česta pjesnička tema, ali je ovdje stavljena u novi kontekst. U prizivnosti smrti kao bizarne vizije pjesnik nalazi motiv da pjesmu posveti Musi Ćazimu Ćatiću. Propratio bih suštinu ovih pjesama dijelovima sopstvenog teksta koji sam ranije napisao o pjesništvu Amira Brke:

U pjesmi Amira Brke mi vidimo referente njegove inspiracije i istovremeno smo svjedoci njihovog transponiranja u pjesnički kvalitet. To se transponiranje kreće od samog buđenja inspiracije, ili, bolje reći, od latentnog stanja pjesnikove svijesti koja je, bez prestanka, aficirana svijetom realnog, preko očuđenja, do krajnje stanice – metafizičkog uzdignuća. Stvarnosno se promeće u poetski znak, iz poetskog znaka se ekstrahira estetička ravan pjesme Amira Brke. U njegovoj pjesmi susrećemo nezaustavljivi intelektualno-duhovni aktivizam, aktivizam zasnovan na pre-osmišljavanju Riječi, formuliranju njenog osobenog kozmološkog sustava. (“Diwan”, Gradačac)

Pjesme Amira Brke, obremenjene duhom Muse Ćazima Ćatića, koje smo pominjali ovdje, imale su svoje usmjerenje koje se kretalo od Amira do Muse. Međutim, u njegovom opusu nalaze se dvije pjesme drugačijeg usmjerenja. U pjesmi Gledajući za Ćatićem niz ulicu govori Adem-aga Mešić kretanje inspiracije ide od Adem-age do Muse. Pjesma liči na ulični zapis čiji su akteri dva lika koja su iz zajedničkoga grada ulazila u Amirovu pjesmu. U pjesmi je mlazom svjetlosti osvijetljen Musin lik iz perspektive gradskog umnika čija misao ima težinu uvaženog kvalifikativa u sjenčenju Musinoga genija koji je zračio svojom vidljivom snagom već u ranoj dobi njegova života. Pjesma se mora prenijeti u cjelini da bi se vidio puni profil Musin. Portret Musin je načinjen čvrstim potezima objekcije koja se ne može svoditi na likovne varijetete pojedinačnog suda. To je govor u otklonu u kome se utemeljuje istina u svome univerzalnom značenju:

Taj mladić, još uvijek gotovo dječak, taj mladić –
vidite li njegov zažareni pogled, krok koji se doimlje
čas mahnito odlučnim čas pijano snebivljivim,
pogledate li u njegovo blijedo lice što odaje i vedru
nedužnost djeteta i sjetu sveznajućeg u isti mah?
– taj će mladac, velim vam, kao svijetleći meteorit
projuriti našim gradom, a mi ćemo za tom plamtećom
loptom puhati plućima punim sivoga pepela preostalog
od davno zgaslih nebeskih zvijezda, jer će nas vrijeđati
u neugodnoj spoznaji da smo njihov nepotrebni trag.

Posebno se doima dvojnost Musina bića koju apostrofira subjekat ove pjesme: njegovo blijedo lice što odaje i vedru nedužnost djeteta i sjetu sveznajućeg u isti mah. O tome dvojstvu će i na drugom mjestu Amir progovoriti kao o dramatičnome, o strašnom dvojstvu: o sapetoj genijalnosti, o toj lomači čiji je plamen bez premca, bez prilike za usporedbu o općoj povijesti ljudske patnje. Samo, ova će refleksija biti izgovorena u nešto drugačijem kontekstu, kontekstu na koji je oslonjena jedna od najdubljih pjesama koju je napisao pjesnik Amir Brka: Posmrtna pjesma pjesnika Muse Ćazima Ćatića. U ovoj pjesmi je svaki stih izgovoren kao maksima, ali maksima sa tako moćnim poetskim nabojima da se njena misaonost može iščitavati tek kroz pjesničku membranu, ili, drugačije, ta maksima dobija na svojoj prodornosti kroz magličasti pjesnički veo.

Ovo je druga pjesma čija je putanja zasnovana na obratu: od Muse do Amira. Musa je subjekat pjesme, njen tvorac, a Amir se pojavljuje kao njen objekat. Početni akordi su posvećeni Musinoj pjesmi Teubei-nesuh (iskreno pokajanje). Musa vjeruje da njegov objekat pjesme nikada neće napisati takvu pjesmu, jer nju može napisati samo grešnik, a njegov objekat se ne osjeća grešnim, jer nikada nije pripadao nikakvom ideologijskom sistemu, nikada sebe nije smještao unutar kružnice u kojoj se moraju poštivati postavljene regule koje svode samu individuu sve do pukoga privida njezina postojanja. Musa vjeruje da će njegovu pjesmu odrediti to što je najpogubnija u povijesti našega jezika i da će ona postati jedan apsurdni krik protiv slobode da bi pjesnik našao mir svojoj duši, ali cijena za takav mir jeste gubitak ljudskog.

Pa otkuda pjesma? Musa obrazlaže da je njegova duša istinski otvorena spram božanske biti i u toj pokornosti ne može biti grijeha. Njegova pokornost ne ogleda se u htijenju da se neživljenjem nevinost očuva budući da je život dat kako bi potrošen bio, a ne da bi se Tvorcu netaknut vratio. Tek u takvom odnosu čovjeka i božanske biti religijsko osjećanje dospijeva do one slobode koju poezija nosi u svome biću. I tu Musa nalazi opravdanje za svoju pjesmu, jer ona svjedoči o dramatičnome, o strašnom dvojstvu u čijem je okultizmu morao proživjeti prokletstvo genijalnosti, lomaču čiji je plamen bez premca, a kroz sve to iskristalizirala se svijest da s tom mudrošću ništa drugo i ne mogu.

Činim nešto što je skaredno, “prepričavajući” pjesmu. Pa ipak, tražim opravdanje za ovaj postupak: “prepričavao” sam u pjesmi onaj njen sloj na kome je zasnovana ona filozofska osnova koju je pjesnik Amir Brka potom ugradio u svoju pjesničku tvorevinu. Brka je amalgamirao dva pola pjesničke tvorevine i svaku svoju maksimu zasitio energijom pjesničkoga govora čija se misao može dokučiti tek kroz pjesničku membranu, kada sama pjesma postane obremenjena Duhom Muse Ćazima Ćatića. Misao i melodika pjesme u ovoj tvorevini Amira Brke postaju jedno. Postaju jedno!

To saživljavanje misli i melodike jest čin u kome Amir Brka postaje gordi perjanik Musinog sazviježđa kojemu ne dozvoljava da zgasne i postane pepeo koji bi vrijeme rasulo. Koliko sam ovim redovima uspio u prikazu tog čina, ne znam. Osjećam se gordim što sam to makar pokušao.

 

(Izlaganje na naučnom skupu o književnom djelu Amira Brke – Dani grada Tešnja, 16. i 17. decembar 2016. godine)

Vojislav Vujanović
Autor 24.12.2016. u 09:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija