Vojislav Vujanović: Bistrina svijeta glumačke istine

Vojislav Vujanović
Autor 18.3.2015. u 15:41

Izdvajamo

  • Enes Kišević skuplja pepeo sagorjelog bića na sceni i od njega gradi svoju pjesmu. Sve je u svome nerazmrsivom prepletu. Iz svoga pepela glumac, feniksovski, doživljava svoje uskrsnuće, jedini trenutak kada se osjeća – sretnim! Sve to Enes Kišević doživljava kao drugu istinu o glumcu i proniče iza „naličja“, u čijem obličju susrećemo glumca u labirintu svakodnevlja i u kojem se on kreće poput albatrosa. Iza tog „naličja“, odsustva svijesti o sebi Enes Kišević dolazi do glumčevog stvarnog lika: lika, gospodara čûda

Povezani članci

Vojislav Vujanović: Bistrina svijeta glumačke istine

Čudna poetska knjiga će se naći u rukama čitatelja, isprepletena od mlazeva zanosnih govorenja o svijetu glumca, o njegovoj istini, o onome što bismo nazvali zavjetom i glumcu i čovjeku koji se nađe u svjetlosnoj orbiti pjesnika i glumca Enesa Kiševića. Slijetat će dubrovačke čiope na njegove stihove ili ćemo ih mi prizivati da dođu u tako utopljen dom iz kojeka ih nikada nitko potjerati neće. A glumci će stajati u beskrajnom zboru i govoriti jezikom stostrukosti istine koja se smiješta «iza naličja» da bi otuda, u obrnutoj perspektivi bili osupljeni svjetlom iz zaumlja da bi nam umnost stekla svoje istinsko zrenje. Knjiga govori u stišanom tonu da se ne naruši sklad kozmosa u kojem prebiva on – glumac.

Desi se to da se stvaratelju učini da njegovo djelo, iako zaokruženo u cjelinu i spremno za čitatelja, traži mogućnost utjelovljenja u nove paragrafe ili nove poetske cjeline. To, čini se, u čistom vidu zasvjedočujemo kod pjesnika Enesa Kiševića. On je svoju pjesničku knjigu «Iza naličja» doveo do kraja još 2013. godine, a onda se desilo da su se pojavljivali novi inspirativni proplamsaji, strvaralačka imaginacija nastavila svoju tvoračku igru, rađale su se nove pjesme koje su tražile svoje mjesto u već postojećoj strukturi rukopisa. Može se takva knjiga nazvati novom verzijm ili dopunom već postojeće. Za stvarnost poetskog bića to ne znači neku presudnost, mnogo je važnije da sam pjesnik ovako inoviranu knjigu doživi kao dograđeno zadovoljstvo. A knjiga pred kritičara postavlja i novi zadatak – dogradnju sopstvenih sudova iskazanih u recenziji ranijeg rukopisa i, traženje novih formulacija koje bi bile u suglasju sa onim što predstavlja dogradnju i novo u pjesničkom sazviježđu knjige.

Prva pjesma u novom poetskom formuliranju knjige «Iza naličja» je pjesma Ima ljudi. Naziv pomalo začudan. Pjesma je posvećena glumcu I. M. Smoktunovskom. U njenoj strukturi se očituje gotovo zavjetna intonacija, sa emotivnom tenzijom koja bi htjela gotovo da se osamostali, da se uzdigne do programatskog. Međutim, pronalazeći poetske vibracije u izboru motiva i izboru leksičkog blaga kao materijala za pjesmu i korištenjem paralelizma kao ritmičkog supstrata, pjesničko strujanje nije nestalo. Istina, pjesma je prožeta retorskom fakturom pojedinih stihova u nastojanju da postigne viši stepen ubjedljivosti objektivnog postamenta pjesme jačeg od onog kojim se to može postići poetskim fluidom,

Retoričnost, koja se, istina, pojavljuje tu i tamo, nije osnova Kiševićeve poezije i pjesnik već drugu svoju pjesmu, Grijanje dahom, započinje iz čistog lirskog sloga, sa čistim poetskim zagovorom u koji prevodi svoju inspiraciju. U samom središtu inspiracije nalazi se majka ne samo kao roditeljica već i kao aktivistički princip koji razgrađuje zaleđenu obamrlost elana da bi se oživio stvaralački vitalizam i potekla krv tvoračkog iz kojega bi se obznanila smislenost čovjekovog duhovnog pregnuća, čija je izvornost – Riječ, riječ koja postaje, istovremeno, i nadahnuće, rođeno iz šutnje majčine utrobe. Pjesma je jednostavna, svedena gotovo do kolokvijalnog, a ipak, u njoj se prepliću elementi duboke intime iz koje se oslobađa brižnost kao kvintesencija životne predanosti. Dalje se ne može i pjesnik sa ushitom izgovara distih: Ćutim se zaštićenim kao nekoć u utrobi, / kad je moja roditeljka disala i za mene. To je kružnica čijim se lukom sve odvija po nekoj unaprijed postavljenoj zadatosti. A zadatost je širina duhovnog koju pjesnik nosi u sebi kao određenje samog bića. Majčinska brižnost jeste upravo ona energija iz koje se rađaju duhovne potencije i umjetnik ih prevodi u pjesmu.

Ali se mora istaknuti još nešto što se odnosi na samu kompoziciju knjige. Za prvu pjesmu, Ima ljudi, rekli smo da ona u sebi nosi nešto zavjetno, svedeno u filozofemu kojom je i naslovljena pjesma. To je izdvojenost pjesme koja se mora prihvatiti drugačije od ukupne kompozicije knjige. Isto se to osjećanje nameće i dok čitamo pjesmu Grijanje dahom. Ona, svojom intonacijom i svojim predmetnim slojem insistira, također, na svoju izdvojenost, izdvajajući se od toka same knjige, svojim podtekstom i zaokruženošću, svojim prejudikcijama, nekom vrstom uvođenja svih sadržaja kojima bi htjela biti uvodnikom ili preludijem za razvoj dalje stvaralačke igre u čijoj bi strukturi i ona bila tom naznačenom predigrom. Pa i sama posveta pjesme glumačkim majkama nagovještava mogući preludijumski karakter.

Onda su potekli pjesnički brzaci niz strane pjesnikove duhovne uznesenosti. Inspirativno izvorište njihovo se smjestilo u beskrajnim glumačkim životnim bistrinama od kojih Enes Kišević i gradi svoju pjesmu. U bljeskovima tih bistrina on razaznaje individualitet nîti od kojih se oblikuje životna i stvaralačka energija glumca koji ulazi u pjesnikovu magičku orbitu. Svaka pjesma ima svoj naziv u kojem je sublimirana ta životna i stvaralačka istina o glumcu čije ime signira onu osobitost kojom se bljesak inspirativne bistrine obznanjuje u svojoj svjetlosnoj osobitosti. Ovakav postupak oblikovanja pjesme kao zasebne cjeline omogućuje pjesniku Enesu Kiševiću da svaku pjesmu započinje iz drugačijeg jezgra, sa drugačijom bojom unutarnje svjetline svakog bljeska koji se izdiže iz ravni sveopće bistrine koju oblikuju kondenzirane istine o glumcu, i čiji subjekat nosi obilježja sopstvenog realiteta. Kondenzat istine, sveden u naslov pjesme i ime, stavljeno na mjestu posvete, stapaju se u amalgam kojim se pjesma i predočuje kao istina o glumcu. Koliko ima pjesama u knjizi, posvećenih glumcu, toliko ima glumačkih istina u čijem se univerzumu kreće pjesnik.

I ne samo to. Budući da Enes Kišević nije samo pjesnik već i glumac, njegova svaka pjesma nosi u sebi i blagi trak istine i o njemu. I koliko god mi pokušavali da između pjesme i objekta njenog očuvamo moguću distancu, to nam jednostavno ne uspijeva jer u objekat svoje pjesme pjesnik Enes Kišević ugrađuje i nešto od sopstvene istine i pjesma postaje dvostruko ispovijedna – ona je ispovijest o glumcu, ali i ispovijest o sebi kao glumci. To je onaj stepen intime koju ne može ostvariti ni jedan pjesnik koji, izvan glumačkog miljea, pjeva o glumcu. Jedino Enes Kišević može staviti zavjet svojoj pjesmi: Ja sam glumac koji pjeva o glumcu.

enes kišević

Enes Kišević, foto: mnovine.hr

Glumac jeste stožernik pjesme Enesa Kiševića, ali jeste i svojevrstan odsjaj toga stožernika u njemu samom. Stožernik jeste ogledalo u čijem se obzoru prepoznaje pjesnik, ali istovremeno i pjesnik jeste ogledalo u kojem glumac – stožernik prepoznaje u pjesniku svoju glumačku istinu. To je igra koju ne možemo prepoznati na drugom mjestu. Glumac – stožernik i pjesnik – glumac uvijek idu pod ruku jedan s drugim. Mogu se oni naći u sto i jednoj životnoj situaciji, ali nikada neće jedan od njih poreći sebe u drugom. To je osnova iz koje Enes Kišević crpi svoju inspiraciju za pjesničku igru i nema situacije koja mu se ne nudi kao inspiracija. U sukcesiji svojih inspiracija Enes Kišević kao da vodi svoj pjesnički dnevnik: što se useli u njegovo vidno polje, postaje pjesma koja se, nekim čudom, nekim asocijativnim tokom, vezuje za nekog od glumaca, Time se obznanjuje jedinstvo prostora – pjesnika – glumca i glumca, pjesnikovog suputnika. I to je onaj amalgam koji svaku njegovu pjesmu transponira u – ispovijest, ono što je duboko vezano za čin intimnog, s tom razlikom što njegovo intimno, pored ispovijednog karaktera ima i nešto dodatno, složenije nego kod većine pjesnika.

Intimno kod Enesa Kiševića nije bježanje u sopstvenu školjku, osamljenje ili bježanje u neke samotne proplanke, u svoj, hermetički zatvoren stih. Njegova metafora intimnog jeste otvorena za sve, zasnovana na postulatima, izraženim u filozofemi «Ima ljudi». I nije važno što toga Čovjeka atribuira jednom od njegovih istina – glumcem. To je upravo oslobađanje njegove imaginacije iz sfera kategorijalnog mišljenja da bi je mogao prevesti u prostor intimnog: glumac je Arijadnina nit koja mu omogućuje da glumca – čovjeka susreće na pozornici, na uglu neke ulice, u predvečerja ili u praskozorja, glumac čije ime može staviti, pored soneta, i u akrostih. Akrostih je konstrukcija, ekvilibristika, pa ipak, mi pjesniku ne možemo zamjeriti – upotrijebljeni akrostih jeste vid njegove ispovijedi: Enes Kišević ničim ne može izraziti svoju duhovnu vezu sa glumcem osim – akrostihom. U akrostih su stavljena imena dva Glumca – Bobija Marotija i Drage Krče, a sama pjesma je posvećana njihovoj glumačkoj klasi u kojoj se našlo nekoliko imena: Vlasta, Zdenko, Žarko, Mila, Tuna, Sidor, Budilica, Ćurda, Supek, pa i pjesnikovo ime.

Enes Kišević ne piše pjesmu, on svoje srodnike, glumce, uvodi u pjesmu i to uvođenje u pjesmu jeste kritička mjera kojom se služi da bi jezik učinio dovoljno fleksibilnim da se njegovi leksemi, njegove sintagme, njegova sintaksa, melodika jezika očistila od nanosa koji ne posjeduju snagu samjeravanja svome objektu, glumcu, i uđe u biće njegovo, identificirano imenom koje je stavljeno ispod naziva pjesme. To je pred jezikom zadatak više: on se sam mora pročistiti do te mjere da se u njegovim sintagmama i u njegovoj sintaksi, u njegovim skladbama glumac prepozna sebe, po sebi. I sam Enes je stavio sebe u službu dvostruke jezičke izvornosti: morao je organizirati jezik koji će odisati svojim pjesničkim potencijama, a potom otvoriti tu potentnu supstancu da se u nju useli glumac svojom izvornošću.

I tu, u igri sa jezikom, zapravo, i počinje pravo čuđenje: sa kakvom snagom Enes Kišević uvodi biće glumca u kozmos riječi, rastvara ga na njegove osobenosti i potom te osobenosti prevodi u slovo čija znakovnost se sliježe u logos ili u sagu o glumcu, u metafore koje promiču labirintima zagrebačkih ili inih ulica kao svojim sudbinskim odredištem.

Gledano frontalno: svaka je pjesma nastala na zadatu temu, ali se zadanost rastače u inspiraciju, inspiracija se transformira u navalu riječi koje je Enes Kišević primoran izgovoriti ih i, time, njihovu doslovnost prevesti u kozmos pjesničke znakovitosti. On kao da i ne piše pjesmu, pjesma sama sebe sriče, Enes joj samo podastire svoje emocije kao miljokaze, uvodi je u svoje spoznajno jezgro iz kojeg se oslobađa svilena nit inspiracije, tkanje kojem gustina potke osigurava unutarnju stamenost izgovorenog, u pjesmu – kao opredmećenje emocije. I sve se ponovo kreće svome iskonu – pjesmi, jedinom stvarnosnom glumčevom biću. Domovini njegovoj.

Naslov knjige «Iza naličja» sugerira da je istinsko lice na drugoj strani, na strani do koje treba doprijeti, prijeći tamo gdje se iskustvo stječe u nekim drugim relacijama. Kojim? Očito je da se neposredna realnost postavlja kao membrana koju treba otkloniti da bi se došlo do istine same. Ako smo tako razumjeli naziv knjige, onda bi to bilo u punom suglasju sa ambicijom umjetnika da dosegne istinu umjetničkog, glumačkog svijeta, čija realnost nije podudarna sa realnošću koja nam se nudi svojim svakodnevljem i da treba upravo u toj drugoj realnosti prepoznavati stvarno lice, lice koje je pjesnik tako plastično pokazao u pjesmi Antigona. Pjesma je posvećena glumici Vesni Barti Smiljanić u trenutku kada glumica stoji na pozornici kao Antigona i razrješava istinu svoje junakinje stojeći pred Kreontom:

Pozornica zinula svjetlom,
gledalište zinulo mrakom.
Na Kreontovu šutnju
odgovaram mukom.
Želudac mi se okreće.
Utroba ključa.
Riječi mi poput tuče
nadiru na usta,
ali ih jezik zaustavlja
i topi.
Neda im van.
Ništa mu više ne moram reći.
Sve se vidi na mom licu,
i u mojem držanju:
Oči mi vrište.
Ruke mi vrište.
Kosa vrišti…
A ja pred Kreontom
stojim sasvim mirna.
Kao visoki crni uskličnik.

Kada bih i pokušala zinuti riječ,
iz mene bi zinula
Sva nepravda svijeta.

To je iskušenje koje je nađeno iza naličja realnog stanja svijeta, naličje je membrana stvarnosnog kroz koju se prozire ono što smo i nazvali bistrinom istine glumačkog svijeta, one istinske realnosti u kojoj se prepoznaje životna i stvaralačka istina o glumcu. U nutrini toga svijeta plamsaju luči koje, iz te perspektive, osvjetljavaju lik glumca, njegovu staturu. Portret iznutra. Svijet je to u kojem vladaju zakoni obrnute perspektive. Svjetlost ne dolazi iz svakodnevnih iskušenja, već iz mistične perspektive, s druge strane realnosti, iz prodola zaumnog iz kojega se javlja Antigona kao istina istine. Pjesma je data u vidu monološke partiture.

gkzd_kisevic

Enes Kišević, foto: Filip BRALA

Specifičan zôr ovoj knjizi pruža Razgovor s dušom, pjesma posvećena Miri Župan, također data u monološkoj partituri, i, zapravo, gotovo sve su pjesme, ovog poetskog karaktera, date u monološkoj formi. Pa i pjesma Zaboravljeni tekst, posvećena Ljubi Tadiću otjelovljuje svoju istinu u ovakvoj stvaralačkoj melasi. Posebno se, u tom smislu, nameće pjesma Iznajmljeni život ispod čijeg naslova stoje ime Fabijana Šovagovića. Ova pjesma, rekli bismo, određuje i poetički sustav pjesama o kojima govorimo:

Ne moraš biti vjernik da bi igrao Budu,
ti sam moraš biti Buda.
Isto ti je to tako igraš li kneza Miškina,
ili Fausta, ili Đuku Begovića…
Pitanje je samo kako se,
u ovom našem poslu, ponavljati,
a biti neponovljiv.
Kako stalno isti tekst govoriti,
a nikada ne biti isti.
Otkako me je izabrao
ovaj moj glumački zanat,
uviđam da je meni moj život
samo zato i darovan
da bih ga mogao iznajmljivati drugima.
Stoga sam sretan da mogu mrtve
oživljavati svojim dahom,
da im mogu dati svoje lice,
svoje oči
svoje misli…
A iznad svega, ispunja me radost,
što im mogu dati
ovu svoju ljudsku toplinu.

Ali, pjesnička inspiracija Enesa Kiševića nije se otjelovljivala samo u prostoru bistrine istine glumačkog svijeta, ona je svoje otjelovljenje tražila i u drugim inspirativnim prostorima u koje su glumci mogli zalaziti kao komponente toga prostora, kao dijelovi prostornih istina. Te bih pjesme rado nazvao poetskim skaskama. Govor je u njima slobodniji, bliži kolokvijalnim opservacijama, izbor motiva razuđeniji i može se kretati od zanimljive zabilješke, kao što je, recimo, pjesma Hodajući na prstima, sa motivom da se ne probude Krleža i Bela, ili pjesma Lipi moj. Neke od njih iskre nečim tajnovitim a toliko životnim kao pjesma Sastanak posvećena glumici Raheli Ferari. Ovamo spadaju i pjesma Adem Ćejvan govori mladom glumcu. A, možda, među najljepše pjesme smješta se pjesma Na skalinama, posvećena Ibrici Jusiću i njegovom Arčibaldu. Vrijedi je zapisati:

Salve s Lovrijenca svod zvjezdani tresu.
Nad gradom čiopa razliježe se drama –
To na odar modri danskog kraljevića
Na rukama nose čet’ri kapetana

Bosonogoj dami Stradun stope ljubi.
More se pod parom zaljulja s mornarom.
Šarene se boje, a u prvom planu:
Pas i visok gospar osedlan gitarom.

U ponoć, kad glas mu iz tišine sine
I čiope lijepe u san krila sklope,
Pa skalama bijelim, poput nijemih nota,
Tiskat će se mladi iz cijele Europe.

I svi će u šutnji ćutjeti se bližnjim.
Ni daleke zvijezde neće biti stranci.
Iz svakog će lica blistat svjetlost ista.
Zastat će na putu Kinezi, Japanci…

Skaline sad puste penju se u noći.
Ni kamena sjena na njima ne sjedi –
Al’ ja zorno vidim još onog mladića,
I psa onog vidim – nad gitarom lebdi.

Njoj bismo mogli pridružiti i niz drugih pjesama. Ovdje ću pomenuti pjesmu Odlazak, posvećenu bratu Huseinu, i po umjetničkoj organizaciji, ali i po ispovijednoj snazi koja potresa čovjeka iz njegove utrobe. I ona je organizirana u vidu monološke partiture, oblika koji je najotvoreniji Enesu Kiševiću za njegove pjesničke tvorbe. Ovim pjesmama se priključuje i pjesma Zaspao na groblju. Po svojoj sintaksičkoj određenosti ona je jednostavna, upravo, i jeste «zapis». U jednom dijelu je korišten prozno-opservacioni slog koji sve vidi i koji pjesnička imaginacija uspijeva svesti u fresko – sliku. Okvirni prostor fresko – slike zauzima varaždinska palača Patačić u čijem se gozbenom dijelu pije vino i vode slobodni razgovori. Među njima su glumci Zlatko Vitez, Čurdo, Darko i glumac – pjesnik Enes Kišević. U liku Zlatka Viteza ujedinjuju se knez Miškin po držanju i Matoš po govoru. Sa susjednog stola doprijet će priča o varaždinskom groblju. Sa poantom: «Ti stvarno nisi videl varaždinsko groblje? Pa ti onda niš videl nisi!» Potom slijedi središnji motiv: pjesnik odlazi na groblje. Pjesma prelazi iz svog prozno–opservacionog sloga u slog stihovne organizacije: pjesnika je noć prevela u san. Tek će mu sunčana zraka ugasiti san. Najzad, završni dio pjesme se ponovo vratio proznom slogu: putovanju do Zagreba u poštanskim kolima! Ono što je začudno u ovoj pjesmi, jeste sloboda imaginacije kojom pjesnik ovladava da bi u njenu objekciju moglo stati i ono što se najneposrednije doživljava.

Enes-Kisevic

Enes Kišević, foto JL

Završio bih ovu analizu pjesmama kojima je, zapravo, trebalo početi. To je nekoliko pjesama vezanih za najvećeg teatarskog maga u ovim našim prostorima: Branka Gavellu. Pjesnik i glumac ga nije mogao zaobići jer je pod njegovom rukom i stjecao bitna znanja iz glumačke umjetnosti. U svojoj duhovnoj omaglici vidio ga je gotovo kao svetinju, utkanu u krošnje breza koje su rasle oko Akademije. U jednom trenutku će uskliknuti: «Nikad se tako nikome nisam/ klanjao kao vama,/nikad toliko dušu mi nije/ zanijela žena ili drama». Pjesme su pune lirske tananosti. Jedna od njih će zvučati kao arabeska kazana u kajkavskom dijalektu:

Kad smo iz šetnje
Već bili pred stanom,
Kod šahta sam načas
Izvolel pak stati.
Zvlekel sam lisnicu
I viknul sam: Platit!

I se kaj uštedih
Od te šetnje jetke,
Lepo sam izbrojal
I dal črez rešetke.

Nitko od mog društva
Ne bu vlekel mene –
Jer doktor, itekak
Znade delat scene!

U inspirativnom polju Kiševićevu smjestila se čitava galerija umjetnika među kojima se, osim glumaca, nalaze i reditelji, profesori Akademije, lingvista Bratoljub Klaić, kantautori i pjesnici, nalazi se čak i portir Akademije, Ćićmir. A za njihovo uvođenje u svoj Panteon, Enes Kišević je, uz inspirativne poticaje, koristio i svoje obilno pjesničko iskustvo u vajanju svoje poetske fraze. To iskustvo mu je omogućavalo da dozvoli sebi široku slobodu u građenju fraze uvodeći u svoj poetski govor i određene vidove narativa koje je, ponekad, spuštao i do ravni kolokvijalne melodike govora. U takvom slogu je ispjevano nekoliko pjesama, kao što je, na primjer, duga pjesma vezana za Tahira Mujičića, ili pjesma vezana za ime Boška Petrovića.

Da bi dospio do svoga inspirativnog proplanka, Pjesnik je načinio kopernikanski obrt: glumci, umjesto da riječi usele u sebe, obremene ih svojom sviješću i svojim emocijama i, tako obremenjene, pošalju u svijet da se tamo porode i uobliče nove spoznaje i uspostave novi red duhovnih stremljenja – oni su se uselili u riječi, u kozmos pjesme i raskomotili se kao da im je tamo istinski rodni prostor. Takvo preusmjerenje miljokaza je postavio Enes Kišević koji, poput Janusa, jednom stranom svojih duhovnih opservacija govori govorom pjesme, a drugom stranom govori govorom glumca. On ih oboje udomljuje u svome biću, oživljuje im tvoračke potencije u istom jezgru i oni se, tako sjedinjeni, razbokoravaju u svojoj nutrini, odsijavaju se jedno u drugome i, tako, u dvopjevu čine to što smo nazvali obrtom. Oni se odriču mogućnosti da jedno drugome bude objektom zasebičnih opservacija, jer: dok pjesma govori, glumac se rastvara u samospoznaju, samospoznaja glumca omogućuje pjesmi da se ustoliči kao pjesnički govor.

Kiševićeva pjesma je sazdana od dva kvaliteta: neposrednosti koja se smjestila u njegovo vidno polje i unutarnje inspirativne uzvijorenosti koja je viđeno transcendirala u pjesmu I tek kad sam do kraja savladao sve putanje pjesnikove imaginacije u ovoj pjesničkoj knjizi Enesa Kiševića, shvatio sam: glumčevo ime jeste pjesma, pjesma – metafora glumca. Ovakvih pojava nismo imali. A ako ih je i bilo, manifestirali su se u svojoj pojedinačnosti i, uglavnom je ulica duhovnih kretanja bila jednosmjerna: glumac se oglašavao kao pjesnik. Ovdje su stvari bitno drugačije: pjesnik – glumac je razbudio glumca – pjesnika, glumac ostaje u svome aktivističkom zóru, pjesma je rastvorila svoje anđeoske grudi da bi glumčev aktiviziam rastvorila u svoj fluidni tok. Pjesma, dakle, nije o glumcu, glumac se preselio u pjesmu i tamo prepoznao istinsko svoje biće, kojega i nije bio svjestan u dovoljnoj mjeri sve dok nije postao pjesma. Pjesma je supstanca glumačkog bića, njegov supstancijalitet je postao biće pjesme.

Enes Kišević skuplja pepeo sagorjelog bića na sceni i od njega gradi svoju pjesmu. Sve je u svome nerazmrsivom prepletu. Iz svoga pepela glumac, feniksovski, doživljava svoje uskrsnuće, jedini trenutak kada se osjeća – sretnim! Sve to Enes Kišević doživljava kao drugu istinu o glumcu i proniče iza „naličja“, u čijem obličju susrećemo glumca u labirintu svakodnevlja i u kojem se on kreće poput albatrosa. Iza tog „naličja“, odsustva svijesti o sebi Enes Kišević dolazi do glumčevog stvarnog lika: lika, gospodara čûda!

U samom koncipiranju knjige, pjesnik Kišević je koristio dva iskazna motiva – pjesmu kao realizaciju inspirativnog podsticaja i zapis kao putanju koja je vodila do jezgra inspirativnog. To je, zapravo, neka vrsta „razgovaranja sa glumcem“, ustoličenje njegove prisutnosti u inspirativno jezgro svojih uznemiranja. Zapisi su kratki, dovoljni da se imenuje trenutak u kome glumac ulazi u svoju pjesmovnu orbitu i iz koje izlazi kao – pjesma. U tim zapisima, najčešće, dominira blagi osjećaj sjete, ne sa nekim razlogom, već, tako, kao održavanje – spomena.

Čudna poetska knjiga će se naći u rukama čitatelja, isprepletena od mlazeva zanosnih govorenja o svijetu glumca, o njegovoj istini, o onome što bismo nazvali zavjetom i glumcu i čovjeku koji se nađe u svjetlosnoj orbiti pjesnika i glumca Enesa Kiševića. Slijetat će dubrovačke čiope na njegove stihove ili ćemo ih mi prizivati da dođu u tako utopljen dom iz kojeka ih nikada nitko potjerati neće. A glumci će stajati u beskrajnom zboru i govoriti jezikom stostrukosti istine koja se smiješta «iza naličja» da bi otuda, u obrnutoj perspektivi bili osupljeni svjetlom iz zaumlja da bi nam umnost stekla svoje istinsko zrenje. Knjiga govori u stišanom tonu da se ne naruši sklad kozmosa u kojem prebiva on – glumac.

Sarajevo, 13. mart 2015.

Vojislav Vujanović

Vojislav Vujanović
Autor 18.3.2015. u 15:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija