Vojislav Vujanović, Grimizna ogrlica: teatarska baština BiH: portreti glumaca

Povezani članci

• Naša ljubav nije mrtva
• Redžo Lemezan: Vlada KS kao pokrovitelj SFF-a mora tražiti uključenje općine Ilidža u program!
• U Stocu završeno 52. izdanje Festivala kulture “Slovo Gorčina”
• Zašto su ustaše mislile da će ih na Bleiburgu dočekati engleski čaj sa walkersovim keksićima?!
• Počinju Ratkovićeve večeri poezije
• Posjetitelji uživali u festivalu ”Čitalačka jesen”

Vojislav Vujanović, Grimizna ogrlica: teatarska baština BiH: portreti glumaca, HKD Napredak, Sarajevo 2010.

(Mi malo tražimo da budemo zadovoljni i sretni. – Paula Jesić-Kosić)

Vojislav Vujanović uspio je u trostrukom naumu: dosljedno i do kraja doveo je prvotnu namjeru o spašavanju od zaborava umjetnika koji dijele zlu kob svoje umjetnosti (oni traju dok traje čin njihove umjetničke kreacije, samo scensko događanje), potvrdio se kao bard bh.teatrologije i, što će tek u vremenu koje dolazi tražiti potvrdu, postavio važan temelj kulturnoj integraciji bh.društva u oblasti kojoj prijeti opasno etničko zagrađivanje i zagađivanje.

Piše: Zoran Ljubičić

Duh građanstva i duh urbaniteta što je emanirao sa sarajevskih ulica iz vremena mojih studentskih godina oblikovali su i oni likovi iz umjetničkoga i javnog života koji su (i) svojom vanjštinom iskakali iz uvriježenih – kulturnih i potkulturnih podjedanako – predodžbi o poželjnim oblicima ponašanja koje su dominantno određivali onodobna samoupravljačka i novoprimitivna psihologija .

Sjećam se koščate figure redatelja i svilene marame oko njegova vrata, osjećam još uvijek miris duhana što se širi Titovom ulicom iz lule pjesnika hermetične poezije, pamtim građanski urednu bradu na aristokratskom licu teatrologa i pozorišnog kritičara, dendija sa šeširima na glavi i leptir-mašni, vršačkoga performera i slikara u teškim čizmama na sarajevskom asfaltu…

Za njihovo djelo mario je statistički zanemariv postotak konzumenata kulturnih sadržaja. Ja sam preferirao poeziju i film, Sineast i Lica…

U pozorište jedva da sam zavirio. Čaroliju scenskoga doživljaja ostavljao sam za Pozorišne igre u Jajcu. Godine studija čistio sam jednu za drugom već u maju ili prvih dana juna e da bih mogao doći kući i na miru odgledati program Igara. Jajce bi tih dana bivalo vašar teatarske umjetnosti, zbiljsko prožimanje umjetnosti i života, i tu vrevu estetičkoga događanja nipošto nisam htio izbjeći.

Danas to više nije tako. Druga su vremena – kao stvarnost i(li) kao izgovor?! Usprkos trudu organizatora da obogati program Igara i u pratećem dijelu, na prste jedne ruke mogu se izbrojati oni građani koji su voljni sudjelovati.

Tako je bilo i na prošlogodišnjoj promociji knjige Grimizna ogrlica: teatarska baština BiH: portreti glumaca autora Vojislava Vujanovića, teatrologa i kazališnoga kritičara.

Ovom knjigom, a temeljem vlastite naklonosti i vezanošću glumaca za Sarajevo i Narodno pozorište, autor nastoji spasiti od zaborava neke od doajena bh. glumišta i teatrološkim posredovanjem njihovih najvažnijih scenskih kreacija učiniti ih živim sugovornicima nas današnjih.

Tradicija Pozorišnih igara u Jajcu čini i nas odgovornima, makar u smislu da imena ovih umjetnika – ako ih već nismo izravno doživjeli na sceni – ucijepimo u kolektivnu memoriju kao dio vlastitoga kulturnog habitusa. Grad zaslužuje građanstvo po mjeri svojih kulturnih potreba, a građanstvo je temelj modernosti u mjeri u kojoj zna prepoznati ono što je najvrjednije u procesu njegova povijesnoga sazrijevanja i tu vrijednost njegovati kao sjeme budućih plodonosnih kreacija.

Vojislav Vujanović prepoznaje tu povijesnu zakonomjernost kao određujući čimbenik u procesu civiliziranja zajednice i On daje osobni doprinos tkanju onih spona među nedovršenim identitetima koje po svojoj prirodi nadilaze dnevnopolitički i svaki drugi interes po mjeri nacionalne isplativosti time što u prvi plan – kao mjeru mogućeg zajedničkog identiteta – istura individuume koji isključivo slijede vlastiti stvaralački (n)agon, a rezultat je djelo koje oplemenjuje: grupni portret izrazitih umjetničkih indvidualnosti koje su, po autoru, dali najveći doprinos razvoju teatarske umjetnosti u BiH.

Antonija Šimić

Urbani karakter nemirna duha u sredini koja njeguje sklonost ka rustikalnoj tematici trajala je koliko žar na cigari.

Boris Smoje

Glumac graciozne i gospodstvene stature, čovjek nemirna duha koji lako mijenja sredine, a na sceni dominantno se ostvaruje u prirodnoj konverzaciji. Kroz ljudski i umjetnički život Smojin prolaze često ljudi i likovi neobičnih, građanskih, svjetskih, imena i prezimena…

Elka Macol

Daleko od zavičaja djelovala je iz drugog plana i u socijalnim i u teatarskim ulogama. Umrla i pokopana u Travniku gdje nitko živ više ne zna gdje je njen grob. Doslovno zgasnula njena zvijezda.

Fran Novaković

Vrhunske glumačke kreativnosti i, kao i prethodnici, životno posvećen teatarskoj umjetnosti. U samom središtu bh.glumišta. Dug i plodonosan teatarski život.

Jolanda Đačić

Vjerojatno najveća među portretiranima. Jolanda Đ. možda nije htjela izabrati teatar, ali teatar je izabrao nju: predestiniranost kojoj se nemoguće oprijeti… Potpuno se ostvaruje u likovima koji su premoćni za sredinu u kojoj žive. Bila je to grimizna ogrlica koju je Jolanda Đ. nosila oko bića svog duha.

Jozo Bakotić

Glumac urođene glumačke prirodnosti, duša širokih obzora.

I nad njegovim umjetničkim životom nakupio se prah zaborava.

Luka Delić

Nesuđeni pomorac čvrsto usidren u povijest bh.glumišta. Vojislav Vujanović gotovo pobožno prilazi pisaćem stolu i ispisuje ime – Luka Delić.

Ljubica Stefanović

Pripadala je tzv.realističnom teatru. Njene uloge odnosile su se na male, obične, prostodušne žene, kojima se beskrajno vjerovalo i sa kojima se publika mogla saživjeti i prihvatiti kao dio vlastitoga iskustva.

Iza Ljubice, kao čovjeka i kao umjetnce, ostala je sveopća tišina.

Miro Kopač

Glumac beskrajnih mogućnosti i Miro Kopač spada u one koji su Sarajevu dali mnogo dobivši zauzvrat potpuni zaborav.

Nada Vorni

Često odlazila iz Sarajeva i opet mu se vraćala. Nije pristajala na prosječnost i zato su je mogli poštivati samo njoj slični.

Beskompromisna, ostavila je manje nego što je mogla.

Olgica Babić

U glumačkoj sudbini Olgice Babić sabrano je ono što su sudbine svih portretiranih u ovoj knjizi: pozorište je njihov životni izbor, njihov život i zavjet, prostor umjetničke koliko i životne kreacije. Izvan pozornice svi oni uglavnom su nevidljive, tinjajuće građanske egzistencije.

Paula Jesić – Kosić

I primadonu Paulu Jesić treba pamtiti. Po svaku cijenu. I ona dala je svoj doprinos da Sarajevo oslobodi se duha provincijalnosti i preraste u istinsku metropolu duhovnih vrijednosti.

Rudi Alvađ

Umjetnički i ljudski nenametljiva, ali snažna ličnost. Igrao je kao da je živio život svoga lika. I od Rudija Alvađa nedostojno se oprostila kulturna javnost…

Zlatko Hrbaček

Glumac i redatelj, avangardist (eksperimentator), prvi moderni glumac bh.pozornice. Umro prerano. Zaboravljen.

Zvonimir Marković

Izrazito komunikativan. Krasio ga duh spontanosti, bezazlenosti i naivizma, zbog čega se kao glumac potpuno ostvario igrajući dobrog vojnika Švejka u istoimenu Hašekovu djelu. Bolest značajno utjecala na njegov rad u pozorištu.

Ta divna imena što su se u Bosnu i Sarajevo slila iz srednjoeuropskoga kulturnoga mikrokozmosa kao dionici i živi svjedoci kozmopolitske naravi sredine u jednom povijesno hirovitom vremenu, njene svjetskosti u drami postojanja i scenskom transponiranju drame u umjetnički čin, ali i krhkosti svijeta u srazu sa lokalnim atavizmima…

Jasnim i preciznim teatarskim vokabularom – raskošnim i strogim istodobno – te vrhunskim poznavanjemteatarske umjetnosti i povijesti bh.glumišta, Vojislav Vujanović riše portrete zaboravljenih glumačkih prvaka/inja onom analitičkom poetikom i ljubavlju spram bližnjeg u kojoj tekstualno portretiranje započinje rečenicom koja je – promatrana svaka za sebe, pojedinačno i u cjelini teksta – malo remekdjelo spisateljskog izraza.

U svakom pojedinom portretu glumca vraćam se prvoj rečenici, pročitam je po nekoliko puta, ćutim njeno bilo, vidim Voju u njoj i osjetim da je ona plod njegove ljubavi spram umjetnika i njihove umjetnosti, živi piščev epitaf onima koji ne zaslužuju da budu zaboravljeni, jer zaborav je nepravda prema onima koji su širili prostor stvaralačke slobode i umjetničkim kreacijama oplemenjivali zajednicu.

Oskudni su izvori na kojima On gradi portrete, nepouzdana sjećanja i svjedočenja suvremenika i sugovornika, dvostruki napor se ulaže da se razumije pisani kritički trag: u kontekstu vremena u kojemu je kritika pisana, ali i da se iz kritičkog zapisa razazna i učini razumljivom slutnja i nagovještaj budućnosne vrijednosti glumačke kreacije čijem objektivnom razumijevanju su vrijeme i prilike postavili granice.

Briljantne su Vujanovićeve analize kritičkih prikaza glumačkih kreacija: On u građenje portreta glumaca unosi i prevrednovanje onodobnih kritičkih opservacija o njima, kontekstualizira ih, dekonstruira i izvlači iz njih ono što se tek sluti, čita između redova, otkriva značenje koje iz druge vremenske perspektive potvrđuje glumačku veličinu.

Vojislav Vujanović se ne ponavlja u portretiranju svojih likova.

Raspon njegovih teatroloških opservacija je iznimno širok, a jezik kojim ih uobličuje neizmjerno bogat.

Kao što glumci kreiraju likove na sceni, tako Vujanović portretira glumce – kao nešto svoje. Portretirajući njih On izgrađuje i p(r)okazuje sebe kao samozatajnoga majstora riječi: uživljava se u njihova duševna stanja, rastvara ih do božanske stvaralačke čestice u njima, a potom sintetizira u cjelovitu sliku lika u njegovoj konkretnosti portretirajući istodobno vlastitu spisateljsku ambiciju kao spašavanje od zaborava značajnih likova bh. glumišta i potvrđujući se time i sam u kreativnom umjetničkom činu.

Na taj način Vojislav Vujanović uspio je u trostrukom naumu: dosljedno i do kraja doveo je prvotnu namjeru o spašavanju od zaborava umjetnika koji dijele zlu kob svoje umjetnosti (oni traju dok traje čin njihove umjetničke kreacije, samo scensko događanje), potvrdio se kao bard bh.teatrologije i, što će tek u vremenu koje dolazi tražiti potvrdu, postavio važan temelj kulturnoj integraciji bh.društva u oblasti kojoj prijeti opasno etničko zagrađivanje i zagađivanje.

Po svojoj tehničkoj opremljenosti ova knjiga grafička je biserna školjka koju je dizajnirao Boris Hodak. Izuzetno sugestivna slikovnost korica pobuđuje u potencijalnog čitača radoznalost da bez odlaganja i dostojanstveno zaviri unutra, pobroji i upozna sve biserne portrete i naniže ih u grimiznu ogrlicu kao vrhunsku nagradu teatarskoj baštini Bosne i Hercegovine i na čast vlastitim kulturnim temeljima.