Vojislav VUJANOVIĆ: KNJIGA ETIČKIH VERTIKALA

Vojislav Vujanović
Autor 28.5.2013. u 17:58

Vojislav VUJANOVIĆ: KNJIGA ETIČKIH VERTIKALA

Prihvaćam, stoga, da književnost jest otvorena kategorija u tom smislu da možete, teoretski, u nju staviti svaku vrst diskursa – ali samo uz uvjet da taj diskurs ima nečega zajedničkog s diskursom što ga iz nje ne možete izvaditi; a to nešto jest struktura koja ili pokazuje izmišljajnost teksta ili omogućuje tekstu da ga se čita kao da jest izmišljajan.

 

David Lodge: Načini modernog pisanja
(Prijevod: Giga Gračan i Sonja Bašić)

Misao Envera Čolakovića, izražena u rukopisu “KNJIGA MAJCI”, usredsređena na samospoznaju, prelama svoje smisaone zrake kroz prizmu majčinstva, vrhovnog etičkog i emotivnog principa. Pročišćava se do idejne kristalizacije. Tvori metaforu bliskosti. Stvara ispovijedni odsjaj oblikujući polje širokih horizonata u kojima svaka tema, ma kako bila formulirana i prevedena u tekstualni slog, nalazi svoje primjereno mjesto. U mozaiku tematskih cjelina dolazi do sadejstvovanja ukupnih energija omogućujući njihovo smisaono srastanje i gradnju intelektualnog sloja na koji je Čolaković usmjerio svoju inspirativnu parabolu, svoje stvaralačko htijenje da stvori djelo čije bi tekstualne niti bile istkane od materijala samospoznaja i analitičke prodornosti u biće umjetnosti kao izvora samodovoljnosti od kojega se formulira druga zbiljnost – zbiljnost ljepote. Sa tako uspostavljenog postamenta krenulo se u avanturu oblikovanja djela koje obogaćuje književnost Bosne i Hercegovine. Ono se kretalo samim rubom znanstvene eksplicitnosti, prijeteći da, svakog trenutka, iskorači iz sloga umjetničke obrade, ali, upravo, zahvaljujući lomu smisaonih zraka kroz retortu majčinstva, linija kretanja pisanog sloga se vraćala u svoje umjetničko obzorje i ostajala u njemu do posljednje ispisane riječi.

            Tako oblikovano djelo uvlačilo je u svoj izimaginirani slog gotovo sve literarne oblike – i esej, kao dominantu pripovijednog sloja, i izvornu pripovijest, i dramu i raspravu o poetičkom supstratu svih umjetničkih oblika (drama, slikarstvo, glazba, poezija), sve do lirskih refleksija i anegdotičkih zapisa! Pa ipak, sve je to prožimao onaj ispovijedni odsjaj, upućen majci kao stožerniku cjelokupnog stvaralačkog poduhvata. Majka je izvorište inspiracije, reduktor u izboru materijala i načinu njegove obrade i uvir svih tvoračkih htijenja. Ona je uzrok i posljedica, alfa i omega, ona dovodi do stvaralačkog ushita, ona, svojim intelektualnim profilom, na koji se Čolaković u nekoliko navrata poziva, iziskuje od njega da ne sklizne u plitkost opservacija i da ostaje uvijek na onoj razini koja bi trebalo da udovolji njenim intelektualnim potencijama. Majka jeste onaj plemeniti princip u čijem zagrljaju pisac stječe i životnu i stvaralačku sigurnost, ona obnavlja u njemu stvaralačke potencije, onaj stvaralački eros kojega se neće osloboditi ni u vrijeme njegove zle životne sudbine kada su mu postojeće vlasti zabranile da se pojavljuje u javnosti. Čolaković se vraća njojzi kad god bi mu se pojavila sumnja u ono što čini ili kada bi mu ponestalo snage.

            Majka je pronosilac i one fizičke ljepote koja u autoru razbuđuje ushit, posebno prema njenim rukama koje simboliziraju i iskonsku brigu o svome sinu i ukupnom domaćinstvu. Njene ruke vremenom, ogrubljuju, ali ona iskoračuje iz toga svoga habitusa i postaje znatno više – ona je demijurg koji očuvava kozmičku ravnotežu svijeta, univerzalni princip koji u prizmatičkoj gustini omogućuje da se melasa svijeta pročišćava do kristalnih ideja, ona je onaj univerzalni bol majčinstva koji isplovljava na površinu u kataklizmičkim trenucima svijeta čije je oličenje rat. Ovo djelo i nastaje u kontekstu drugog svjetskog rata. Pojam Majke preveden je u misao, misao u metaforu,  a metafora je ona sila koja sve tematske cjeline prevodi u sklad, otupljuje im okoštale rubove znanstvene retorike, vraća im dah bliskosti i daje im ispovijedni odsjaj. Sve, na neki način, poprima kružni tok, sama materijalnost pripovijednog doživljava svoje metamorfoze, prelazi iz oblika u oblik, ali se kretanje ne odvija u istoj ravni već u spiralnom vidu, kako je to naglasio u jednoj svojoj pjesmi, tako da se početak i kraj ne podudaraju, oni su stepenovani od svoje sirove materijalnosti do svoje produhovljene ostvarenosti.

            Knjiga je koncipirana kao poslanica, kao rođendanski poklon majci, ali ideja koja je prolazila kroz sve tematske cjeline i kroz sve pripovijedne stratume, jeste ideja samospoznaje. Ali samospoznaja nema svoj jedinstveni proces, on se raspolućuje na dva pola: pol, zasnovan na materijalnoj konstituciji čovjekovoj i pol koji se oblikuje na duhovnoj razini. Materijalni pol teži za tim da se ugradi u tokove svakidašnjice i da sopstvene probleme razrješava u suglasju sa njima, da udovoljava svojim svakidašnjim potrebama i da razvija svoje ambicije u tim koordinatama. Duhovni pol traži od čovjeka da svaki čin sagleda kroz koprenu duhovnog čiji je sinonim – ljudskost. On ne prihvata status quo, on ne može prihvatiti zločine četnika nad muslimanima, niti ustaške pogrome nad Srbima, niti Hitlerove zločine nad cijelim svijetom. Ta dvojnost čovjekova bića i jeste ona idejna okosnica koja se oslobodila iz misaonog zračenja koje se prelomilo kroz prizmu majčinstva. Ta ideja vrhuni ovim djelom i na kraju biva dovedena do složene dramske storije kada će se u ovu dvojnost uključiti i svi ostali organi čovjekova bića. O toj drami ćemo progovoriti kasnije.

            Rekli smo da je “KNJIGA MAJCI” satkana iz nekoliko tematskih cjelina i sa svakom cjelinom bi trebalo povesti dijalog da bi se sagledale moći i želja Envera Čolakovića da dokuči unutarnju njihovu složenost. Postulirajući dva osnovna principa svojih misaonih preokupacija, majčinstvo kao etički postulat i dvojnost čovjekove prirode kao realni osnov svojih spoznaja, Enver Čolaković je, u svojoj “KNJIZI MAJCI”, načinio koordinatni sustav u čija je polja smještao razradu tematskih cjelina koje je uvodio u orbitu svojih preokupacija. Uz to, on nije majku postavio u djelu kao cilj gdje bi se sve njegove ideje pročistile do onog stepena do kojeg je trasirao svoju misaonu putanju, već ju je, povremeno, makar i posredno, u citatnoj formi, uvodio i kao junaka svoje pripovijesti i time joj omogućio da i neposredno utječe na raspored misaonih jedinica u polju sa njihovim inklinacijama ka ordinati etičkih postulata. I još nešto: uvođenjem majke kao junaka u svoju pripovijest omogućio je da materijal neposrednog proživljavanja stvarnosti uđe u storiju, ali ne kao pusto deskribiranje situacije, već kao literarna objekcija u kojoj se izoštrava, do kraja, otuđenost ljudskog, čak, njegovo krajnje obezumljenje. Uvođenjem majke kao junaka pripovijesti i njenim refleksijama, Enver Čolaković je mogao iskazati svoj pacifizam i svoju osudu hitlerizma kroz majčinsku bol, vrhunski stepen ljudskog bola. Bilo je to izvanredo usaglašavanje misaonog stava sa pripovijednim tokom, u segmentu u kojem se pripovijedni slog, kao jedan od stratuma oblikovanja ovog djela, u punoj mjeri ovaploćuje. Upravo, ova pripovijedna cjelina i predstavlja središnji dio i u samoj strukturi djela, ona je i idejna okosnica iz koje će autor otploviti u prostore svojih promišljanja umjetnosti u svim njenim vidovima pa se nameće i kao svojevrsno estetičko promišljanje umjetnosti.

            A prethodiće joj esejistički formulirano razmatranje o vremenu koje se u koordinatnom sustavu pojavljuje kao tačka u kojoj se sijeku koordinate, tačka univerzuma, dok se, u strukturi djela, pojavljuje kao prolegomena ili preludij za ulazak u kozmos cjelokupnih misaonih preokupacija. Svojoj prolegomeni dao je naslov “Robot”, a, kao moto, stavio je distih iz svoje Tridesete poeme: “Vrijeme ko tiranin odnosi dane/ i godine teku mukom izatkane”, akcentirajući neumitnost vremenskog protoka koje ga asocira na robota, sa razlikom da ono (vrijeme) “nikada ne zaostaje i nema defekata, ni ‘mrtvih točaka’“. Tekst je protkan izuzetnom misaonom gustinom i izveden izgradiranom esejističkom frazeologijom i konzekventnim izvođenjem svakog sljedećeg postulata iz razrade prethodnog stava. Pri tom je misaona razina amalgamirana ispovijednim tonalitetom i epistolarnom formulacijom. Vrijeme se predstavlja u stostrukosti svojih značenjskih vrijednosti: vrijeme jeste stroj koji “mrvi, satire, drobi sirovinu – nas, naše mlade poletne volje, naše velike ljubavi i nade, da ih pretopi, prekali u stare duše, u iskustva, a ljubav bilo u mržnju, bilo u naviku, bilo u rezignaciju”.

            Da li se toj vremenskoj pogubnosti može nekom drugom silom suprotstaviti? Enver Čolaković je, u svojoj spoznajnoj heroici uskliknuo: “To je – umjetnost!” I obrazložit će taj svoj usklik: “Promatrajući, proživljavajući, odnosno doživljavajući neko umjetničko djelo, čovjek često proživi mnoge godine u trenu; on iz njega iscrpi toliko ljepote, toliko snage za savladavanje vanjskih životnih tegoba! Ako je dakle vrijeme stroj u kojemu se čovjek prerađuje, onda je umjetnik protivnik toga stroja.”

            Umjetnost Enver Čolaković, dakle, postavlja na visoko mjesto u čovjekovom sveukupnom aktivizmu. Umjetnost jeste “jedini vidljivi odraz slobodoljublja prolazne ljudske ljubavi”, koja se bori protiv vremena, “umjetnost, svojom inteligencijom i umješnošću – koje se zove – LJEPOTA – savlađuje i pobjeđuje (istina, samo relativno) nepobjedivog bezdušnog i besrčanog, pa prema tome i neinteligentnog monstruma- vrijeme.” Ove refleksije o umjetnosti i čine onaj postament na kojem će, kasnije zasnovati svoja promišljanja o pojedinim umjetničkim izražajnim formama – od drame, preko likovnih umjetnosti do glazbe.

            Međutim, i pored ovih spoznaja u kojima je vrijeme predstavljeno sa svojim rušilačkim porivima, a  umjetnost kao sila koja mu se suprotstavlja, vrijeme, kako smo rekli, u svojoj značenskoj stostrukosti, utječe na čovjekov život: ono čovjeka dovodi u vezu sa sudbinom. U vremenu Čolaković prepoznaje i oblike opstojnosti i ljubavi i boli budući da su i oni, kao i vrijeme, “iskonski, stalni, vječni”, “ljubav je čovjekova neputena majka, ljubav je – konačno – ono što čovjeka čini čovjekom”. Na kraju, kada u neposrednu vezu Čolaković dovede umjetnost i ljubav u vremenskom kontekstu, izvešće ovakvu formulaciju:

            “Divovska borba čovjekova srca i uma s vremenom, s prolaznošću i zaboravom – zove se umjetnost. Svaki od ta dva borca imaju svoja oružja, vrijeme: prolaznost, pa i njegove sitnije satelite, mode, ukuse, pojedine ere, pravce, kritičare i slično, a umjetnost: ljubav, osjećanje socijalne pravde i neprolaznost nekih zakona estetike”.

A nad svim misaonim prepletima, vrhuni jedna od završnih Čolakovićevih gnoma:

            Najjače oružje umjetnosti je ljubav, a najneprolaznija je ljubav majke.

A epistolarna formulacija cjelokupnog iskaza daje ovoj prolegomeni intimni tonalitet koji bi se, u krajnjoj instanci, mogao shvatiti i kao poetski iskaz!

            Iza prolegomene su slijedila dva kraća poglavlja: u prvom od njih, sa naslovom  “Ispovijed”, osjenčio je profil vlastitog lika, u drugom sa naslovom “Dvojnik” je, pak, predstavio svoju spoznaju o dvojnosti čovjekove prirode, uslovljene odnosom između tijela i duše, između realnog shvatanja svijeta i priklanjanja duhovnoj strani sa nepomirljivim odnosom preme postojećem ustrojstvu svijeta. Pripovijedni preplet temelji se na razradi ratnih pogroma kao živog materijala kroz čije će se zbiljne niti provlačiti vrhunska misao o osjećanju altruizma i podizanje glasa protiv rata kao oličenja zla. A uvodeći Majku kao junaka pripovijesti, otvorio je široko polje u kome su se mogle ozračiti gotovo sve sfere u kojima su se ogledale i sopstvene unutarnje tjeskobe koje je on shvatao kao tajnu sopstvenog biće, kao ono “neopisivo”. Ta zagonetnost se formirala u rano doba, prepletom čudnih okolnosti koje nisu dozvoljavale da se normalno razvija, pa se povlačio u sebe, stvarao u sebi svoj začudni svijet u kojem su ljudi bili bitno drugačiji od onih koji su se sretali u realnom životu. Iskazna forma teksta sve je jače dobivala ispovijedni vid a intonacija bivala podignuta do izvjesne zažarenosti, do nekog poetskog traktata.

            U poglavlju nazvanom “Dvojnik” počinje temeljna razrada cjelokupnog djela, u kome će doći do samospoznaje autorovog dvojstva: jedan doživljava svoje metamorfoze, stari, oči sve više gube sjaj, u čelo se utiskuje peta bora, kosa nestaje, potiljak gotovo ogolio; drugi se oslobađa iz magije tamnog klupka rodne kuće, oblikuje se u mašti kao biće koje se počinje približavati, sjeda na rub kreveta i počinje da živi nijemi dijalog. Taj mladić, koji je stigao iz kovitlaca mraka, zapravo, iz uznemirene svijesti, daje do znanja da su oni “jedno”: “Ti u svojim grudima nosiš moje srce, a ja u svome metafizičkom životu nosim tvoju dušu”. Taj nijemi dijalog se proteže čitavom storijom i oblikuje se kao sukob materije i duha, prilagođavanja svakodnevlju u ime sopstvenog prosperiteta i pobune duha protiv svega što je usmjereno protiv ljudskog. Kroz njihova stajališta se manifestira dvostruko viđenje stvarnosti i dvostruko njeno razumijevanje. U odnosu ta dva pola čovjekove prirode nema prelaznih faza, mogućnosti pomirenja. To je dosta jasno naznačeno mottom u koji su stavljena dva stiha iz njegove dvadesete poeme: “Oh, kako je daleko od mene tijelo ljudsko!/ Kako je teško biti sretan, majko”.U samome tekstu ta polarizacija je predočena dijalogom u kojem pol realnog optužuje svoga dvojnika – idealistu, sazdanog od duhovnih niti:

            “…Optužujem te! Ti si kriv za sva zla u mom životu, ti si kriv što se samome sebi činim kao da sam beskičmenjak, fantast, sanjar, polučovjek, rob tvoje volje i tvojih neispunjenih ambicija.

            … Zar ti, nesretna moja konkretizacijo, odijelo moje duše, gledaš i čak nalaziš nekakvu životnu vrednotu u hrptenjači?… Zar ti smatraš da onaj koji korača uspravno mora biti i ispravan, napredan? Beskičmen!… Šta to treba da znači? Zar si ikada čuo da Istina ima kičmu, a ipak je veličanstvena. Tvrdiš, da sam ja kriv što si zanesenjak i sanjar. Pa, sve da to i jeste, zar su to tako ružna svojstva”.

            Na drugom mjestu biće još eklatantniji:

            “Mjesečeva svjetlost još se prostire po sobi. Nas dvojica, moj neobični gost i ja, stojimo jedan sučelice drugom i promatramo se, mjerimo svoje snage, svoje argumente. Mi smo dva protivnika, dva diva, koji se sukobljuju. Da, dva sićušna diva!

            Duboka je tišina oko nas. Duboka, kao i jaz među nama, premda smo jedno. Zaista je duboka provalija između pjesnika i čovjeka, premda je svaki pjesnik čovjek, a svaki čovjek pomalo pjesnik”.

            Ta dvojnost jeste konstanta čovjekove prirode i dijaloške oprečnosti nikada ne dolaze do pomirenja, čak, u jednom od narednih poglavlja Enver Čolaković će načiniti čitavu dramsku storiju u čijoj će polarizaciji učestvovati i drugi dijelovi čovjekova bića.

            Središnji dio “KNJIGE MAJCI” i po svom značenjskom određenju i po svojoj strukturiranosti, predstavlja poglavlje sa naslovom “Prizori”. Sam naslov signira i njegovu zasebičnu strukturu. Prizori su oslobođeni fabulativnog toka, oni stvarnost sagledaju iz različitih tačaka posmatranja i, zapravo, predstavljaju segmente jednog općeg pogleda na svijet. Ovakav uklon prema segmentiranom pripovijednom toku i razbijenoj fabuli autoru knjige se čini čak blagotvornim, i on će, sada u drugačijem kontekstu, uzviknuti: “A divno je ovako pisati bez plana, bez određenog cilja!”. Međutim, odsustvo plana i cilja u pisanju omogućuje svestranije sagledanje zbiljnosti predmetnog sloja i omogućuje iskoračenja u prostore slobodne formulacije pojedinih pasaža, snažno odslikavanje “prizora” u kojima se kondenzira sva smisaona težina realnosti koju je proživljavao, bez naglašenih stilizacija i zarobljavanja opservacionih moći u restriktivni fabulativni tok. Imaginativna se snaga kreće slobodno i zaustavlja se tamo gdje se produbljuje njen stvaralački interes. To i jeste poetički postulat kojega se pridržavao Enver Čolaković u načinu komponiranja ovoga djela koje se slobodno kretalo, uvodeći u svoj rukopis sve obrasce mogućeg književnog iskaza, o čemu smo govorili na samom početku svojih opservacija.

            Segmentiranje pripovijednog toka i podvrgavanje sadržaja dvostrukoj vizuri spoznaja, jesu osnovne literarne značajke ovog poglavlja. Ono se smješta u prostor vrijednih proznih ostvarenja u bosanskohercegovačkoj književnosti koja govori dvostrukim jezikom: jezikom svoje umjetničke organizacije i svojom dokumentarnom uvjerljivošću. Enver Ćolaković punim pregrštima zahvata u povijesnu zbilju vremena u kojem je gradio ovo svoje djelo i, upravo, kroz tu svoju dokumentarnu ubjedljivost, on uobličuje svoju pacifističku ideju, svoj humani princip. On oslikava zločine u svoj njihovoj opakosti, ali, istovremeno, raskrivajući njihovo bezumlje, bori se za očuvanje čovječnog.

            U poglavlju ima tridesetak segmenata i svaki od njih sadrži jedno od kondenziranih iskustava ili potresnih iskušenja. Ali kvintesencija svih ovih segmenata jeste etičko prosuđivanje ljudskih izopačenja i čovjekovog stradanja, koje je sa sobom donio drugi svjetski rat. Ima u ovim segmentima slika stravičnih zločina, ali i nastojanja da se ne sklizne u provaliju pesimističkih određenja svijeta, već da se nađe, u svemu tome ona mjera koja će očuvati zdravi razum i njegova moć da pronalazi očuvani stepen ljudskosti. Reduktor svega toga je Majka sa ulogom glavnog junaka, bez obzira da li je uvođena posredno, citiranjem njenih opservacija, ili direktnim aktivizmom. Ona je pronosilac svih etičkih vertikala koje u sebi sadrži ovo djelo. I, pridržavajući se svoga gesla koje glasi “A divno je ovako pisati bez plana, bez određenog cilja”, Enver Čolaković je sebi stvorio prostor slobode kretanja kroz različite sfere literarnog iskaza i uveo u svoje elaboracije sve što može zaokupljati njegov um.

            Na taj način će on iskoračiti iz proznog sloga u dramski slog u kojem će, u živoj dramskoj formi, predočiti dvojnost čovjekove prirode uključujući sve dijelove svoga bića i dijeleći ih po tome koliko su bliski jednom ili drugom polu, duhovnom i tjelesnom. On personificira uho, oči, kožu, mozak oblikujući ih u likove. Drama je zamišljena kao sudski proces. Drama se zove “Sud razuma” i svi “likovi” imaju određenu ulogu u sudskom procesu. Tjelesni pol čovjekove dvojnosti je tužitelj, duhovni pol je tuženi, srce je branitelj i tako redom. Drama posjeduje svoju unutarnju dinamiku, svoju iskaznu moć, pa ipak, radije bismo je smjestili u tzv. “lese – dramu” dramu za čitanje, mada ona, u dobroj mjeri, korespondira sa modernim teatarskim usmjerenjima.

            Nakon ove dramske cjeline, Čolaković će iskoračiti u prostor u kojem će prezentirati svoje razumijevanje različitih umjetničkih formi. Počet će sa razjašnjavanjem bića drame i to je najslabiji dio “KNJIGE MAJCI” jer je iskliznuo iz literarnog sloga i upustio se u stručnu ekspertizu, spuštajući se i do udžbeničkih razmatranja. U razmatranju drugih umjetnosti, naročito likovnih umjetnosti i glazbe, on prepliće savladana teorijska promišljanja ovih umjetnosti koje su bile dominantne u njegovo vrijeme, ali je u njih ugrađivao i vlastita stanovišta, iskazujući otvoreno svoje protivljenje prema nadrealizmu i apstraktn umjetnosti. Sa njegovim se idejama može polemizirati, neke i ‘a priori’ odbaciti, ali se kroz njih prozire profil jednog umjetnika koji ne pokušava ničim zakloniti svoje lice, pretvarati se da nešto prihvata što ne odgovara njegovom biću. On sebe postavlja na vjetrometinu da ga slobodno šibaju vjetrovi drugačijih shvatanja, pa i onih koji proizlaze iz novih, potpunijih razumijevanja koji njemu nisu dostupni. Govorit će i o problemu jezika, kompozicije, stila, svih segmenata koji moraju biti inkorporirani u jedno umjetničko djelo.

            Poslije obilnih teorijskih razmatranja umjetnosti, stvarajući neku vrstu svoga organona, Enver Čolaković će svoju sondu ponovo vratiti u sebe, svesti svoja zanimanja u okvire svoje intime. To će poglavlje, u vidu anegdota, sagledati one činjenice koje su se neposredno doticala njega samoga. I ono sadrži obilje dokumentarnog materijala o stvarima koje je proživljavao. Najzad, pred završetak knjige govoriće o pjesništvu kao umjetnosti uopće, ali će govoriti i o vlastitom pjesništvu.

            Kada uspijemo proći kroz sve segmente ove neobične knjige Envera Čolakovića, shvatit ćemo da je knjiga nastala kao uvod njegovoj pjesničkoj zbirci, Način, pak, kako je svako svoje poglavlje započinjao sa nekoliko stihova iz svojih poema, ukazuje da je knjiga pratila strukturu te njegove pjesničke zbirke. Sama zbirka predstavlja završno poglavlje „KNJIGE MAJCI“. Pjesme su, zapravo, ustihovane poslanice majci, sa prenaglašenom emotivnom preokupiranošću, bez nužne kondenzacije pjesničkog iskaza i, očito je, da je Enver Čolaković proznom iskazu bio znatno priklonjeniji nego pjesničkom iskazu.

            Enver Čolaković je napisao uistinu neobičnu knjigu u kojoj je svoju tvoračku inspiraciju proveo gotovo kroz sve oblike literarnog govora, od poezije, preko proze do drame, eseja i teorijskih rasprava. Proveo ju je kroz nekoliko tematskih stratuma, od anegdotskih zapisa, preko autobiografskih zapisa, povijesnih svjedočenja do teorijskih razmatranja umjetničkog bića u različitim umjetničkim kategorijama. Ali, ma kojom se putanjom kretala njegova inspiracija, jedini cilj joj je bio da uobliči u iskaz svoja etička stajališta zasnovana na uvjerenju da se čovječnost ne može uništiti ma na kakva stravična iskušenja ta čovječnost nailazila u povijesnim trenucima stravičnog drugog svjetskog rata. Majka je bitan reduktor u spašavanju ljudskog od zločinačkog i kroz koprenu njenih viđenja ratnih stradanja u storiju se uvode konkretna zbivanja kojima Majka određuje mjesto koje im i pripada na skali etičkih principa. Kroz sadejstvo njihovih energija, oblikuje se front očuvanja ljudskog od razornih moći “sila nemjerljivih”, od zla koje je oličeno u ratnim pogromima. čime se Čolaković jasno stavio na stranu antifašizma.

            Prema načelima nekih starijih poetika, ovo bi se djelo nazvalo hibridnim, danas ono uspostavlja blisku korespondenciju sa određenim poetičkim stavovima. Vrijedi ovu knjigu ponuditi javnosti bez obzira na moguće poteškoće na koje se može naići njenim iščitavanjem.

Sarajevo, 29. 01. 2012.

Vojislav VUJANOVIĆ

Napomena: Tekst objavljen kao recenzija/pogovor u knjizi Enver Čolaković: Knjiga majci, Hadžići, 2012. godine. Promocija knjige održana 27. V 2013. u svečanoj Sali Bošnjačkog instituta u Sarajevu, povodom 100 godišnjice rođenja Envera Čolakovića (Budimpešta, 27. maj 1913. – Zagreb, 18. august 1976.).

 

Vojislav Vujanović
Autor 28.5.2013. u 17:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija