Vojislav Vujanović: Od naracije do lirskih kristala Emine Beho

Vojislav Vujanović
Autor 11.12.2014. u 22:37

Vojislav Vujanović: Od naracije do lirskih kristala Emine Beho

U galeriji Gabriel, Kamerni teatar 55, večeras je otvorena izložba slika Emine Beho. Donosimo osvrt Vojislava Vujanovića, istaknutog  likovnog kritičara, o njenim radovima.

Prijatan je osjećaj naći se pred slikama Emine Beho. One emaniraju iz sebe nešto što bismo, bez adekvatnijeg termina, mogli nazvati toplinom i prisnošću. A to su, zapravo, atributi njene inspiracije koja određuje i tematski okvir njenih interesovanja, ali i način razrješavanja slikovnog materijala koji se ukotvio u prostoru njenih stvaralačkih preokupacija.

Tematski krug Emine Beho čine predmeti, podložni njenom neposrednom iskustvu, predmeti za koje se veže svojim emocijama, svijet stvarnosnog koji se ne gubi u astralnim sferama uzdignutim do sfera imaginarnog ili metafizičkog. Ta činjenica nam otkriva još jednu karakteristiku njenog slikarstva: njena inspiracija je oslobođena misaonih sublimacija, ne uzdiže se do apstrakcija, do traganja za onim formama i formulacijama koje bi njenu misao prevele u daleke sfere izmaštavanog, ranije neproživljenog.

U traženju načina kako da razriješi ono što se, preko iskustva, nataložilo u njenom duhu, ona koristi nekoliko sredstava koja se mogu razvesti vremenskom vertikalom njenog stvaralačkog sazrijevanja. Moguće je ustanoviti tri stratuma u toj vertikali.

Prvi je rano osvješćivanje vlastitih stvaralačkih potencija: one su se manifestirale kroz crtež, splet linija koje su se splitale oko neke životne situacije, ali najčešće u portretiranju nekih bliskih lica.

Drugi stratum predstavlja Eminino komleksnije saznavanje u razrješavanju slike – traženje načina da se u prostoru odabere motiv koji je preokupira, da sagleda bojeni spektar u kojem se motiv ukazuje u svome prirodnom stanju i, najzad, da se iz motiva isključe oni elementi koji ne zaokupljaju njenu pažnju i da, potom, oblikuje narativ i da ga podržava iznalaženjem onih lokalnih bojenih tonova pomoću kojih je nastojala da njen narativ djeluje što ubjedljivije. Tako razrješene motive je najdoslednije provodila u slikanju nekih bosanskih i hercegovačkih ambijenata u čemu je posebnu pažnju posvećivala Počitelju. Upravo u slikanju Počitelja do izražaja su dolazile one karakterizacije o kojima smo govorili: da se emotivno vezuje za motiv, da ga propušta kroz mrežu svoga iskustva koje joj je i pomagalo da iz izabranog motiva odstrani ono što nije prošlo kroz njeno iskustvo i da, u tako očišćenom motivu, potraži spektar lokalnih bojenih tonova da bi što doslednije mogla oblikovati svoju priču. Sa takvom prilježnošću je obrađivala i neke biomorfne motive, naročito jabuke.

Treći stratum predstavljaju motivi, pretežno vezani za mediteran. U obradi ovih motiva Emina Beho je odstranjivala narativni sloj, stilizirala motiv do čiste poetske izgrađenosti, geometrizirala elemente koji su oličavali motiv. To i jeste završni stratum njenog likovnog razvoja. I, pri tom, ona je bitno izmijenila svoj odnos prema boji. Dok je u prethodnim stratumima svoga slikarstva osnovnu pažnju posvećivala motivu, a boja je bila tek pomoćno sredstvo da bi njome svome likovnom izričaju obezbijedila što jaču ubjedljivost, sada boja postaje osnovni gradivni elemenat u gradnji likovnog svijeta slike. Boja se oslobađa svega što ju je determiniralo kao pomoćno sredstvo u izgradnji slike, slikarka traga za čistotom njenog pigmenta, kristalizirala ga na način kako srećemo na slikama Seida Hasanefendića, a zatim joj dozvoljava da se, u toj čistoti, širi platnom, oslobođena duktusa i valera i prelijevala se preko predmetnog sloja. Dominantne su tri boje: plava, zelena i crvena sa određenim pasažima bijelog. Tim elementima – stilizacijama motiva, geometrizacijom oblika i čistotom bojenog pigmenta, oblikovala je svoje lirske kristale prepune sunčeve svjetlosti.

Rekli smo da se slikarka, u posljednjoj fazi svoga stvaralačkog razvoja, vezuje za primorske motive. I u ovom prostoru ona ugrađuje predmetni sloj, ali ne više kao nositelj narativnog već kao oslikavanja atmosfere primorskog krajolika sa sunčevim svjetlosnim bljeskovima. Najčešće su to kuće sa osunčanim licem pročelja, zatim su tu i čempresi, dok, u daljoj razradi, do izražaja dolaze naglašene stilizacije primorskog grmlja svedenog na čistu kružnicu. Zidovi se ukazuju samo sa svojim osunčanim dijelovima dok u kompleksnijem prikazu arhitekture, osunčane strane bivaju istaknutije suprotstavljajući ih zasjenčenim prostorima do kojih nije dopiralo sunce, zgrudvanim u plavičastom tonalitetu. Narativni sloj biva prikazan samo u nekoj vrsti torza. Dominantne, pak, bivaju plohe vodenih prostranstava, bilo da predstavljaju more ili jezero.

Ima još jedan momenat koji želim napomenuti: da bi primorski ambijent što jače vezala za se, u prostor slike jukstaponira neke predmete iz prostora sopstvene intime pa se tako, recimo, u prostoru slike nađe fotelja koja ne predstavlja integralni dio motiva, kao neovisan likovni entitet ili znatno uvećanu školjku.

Ima i jedan momenat u njenoj stvralačkom razvoju, nastao pod uplivom nekih umjetnika u čije je ateljee navraćala. To su slike sa formama morskog živog svijeta, poput meduza koji se protežu, poput bičeva i formiraju kompoziciju upravo prepletom tih bičeva. Oni se razlikuju od ostalih njenih slika jer se u njima, bez obzira na umjetničku dograđenost, ne osjeća prisustvo vlastite proživljenosti, bez elemenata prisnosti i topline kojima se odlikuje njeno ostalo slikarstva.

Recimo još i to da Emina ima i određeno internacionalno iskustvo, stečeno boravkom u Americi, gdje je učestvovala na nekim likovnim manifestacijama, sa slikarima Kalifornije. Posebno je vezana za izložbu, priređenu u povodu 25. godišnjica os smrti Andy Warhola. Tada su slikari pozvani da se posluže nekim njegovim motivom i oblikuju svoju sliku. Emina je načinila sliku pod nazivom «Sve je obuća».. U jednim novinama je izišao tekst o ovoj izložbi koji je bio ilustriran upravo – njenom slikom.

 

Vojislav Vujanović
Autor 11.12.2014. u 22:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija