Vojislav Vujanović: “Orgijastički kolorit čovjekove povijesti“

Vojislav Vujanović
Autor 15.4.2014. u 07:46

Vojislav Vujanović: “Orgijastički kolorit čovjekove povijesti“

JASMIN PEHLIVANOVIĆ

Izložba crteža “Zar je to čovjek“ 1992 – 2014

Otvorenje: srijeda, 16. april 2014. godine u 19:00 sati

Historijski muzej Bosne i Hercegovine

Crta, koju ruka Jasmina Pehlivanovića izažme iz svoga bića i kada zaplovi površinom papira, ona postaje nešto više od svoje puke materijalnosti, ona ne posvjedočuje samo snagu svoje vizualne opredmećenosti, ona, i tako osamljena, iskoračuje iz svoje slučajnosti, puke čulnosti, eksponirajući iz sebe neku voljnost, neko neosviješteno htijenje, svoju intencionalnost, simptom. Ona hoće da bude – nešto. Hoće da bude – linija. Istina, još uvijek neosviještena, još uvijek u stanju intencije, ali i one unutarnje napregnutosti da se oslobodi svoje mehaničnosti… Ali, kada joj umjetnik Jasmin Pehlivanović ugradi u svoje usmjerenje ka nečemu, linija se osvješćuje i postaje nešto više – postaje oblik. A oblik već uspostavlja neki mogući odnos prema prirodi, prema vremenu i ono čime se vrijeme ispunjava. To nam posvjedočuje da linija kod Jasmina Pehlivanovića nije proistekla iz uvježbavanja, njegova linija je izvorna i stoga se u njoj, u samom začetku, bokori ona stvaralačka strasnost bez koje nema stvaralačkog čina, nema likovnog govora. Njegova linija jeste elemenat govora, ona je slovo, riječ, a riječ je već oblik govora. Ali govora koji će imati u sebi naglašenu izvornost, a izvornost je uvijek prožeta dramskom vijornošću koja daje njegovom likovnom govoru dinamizam i maštovitost. U suglasju s tim obrazuje se i tematski sloj slike i prostornost slike.

Jasmin Pehlivanović, po svim unutarnjim karakteristikama prvog, fizičkog sloja slike, slikar je dvojakog karaktera: njegovo slikarstvo jeste slikarstvo maštovnog razmaha koje se raspomamljuje iz svoga jezgra i zahtijeva prostornost širokih dimenzija, koje daleko nadilaze uobičajene dimenzije, ono poprima karakter širokih poema da bi se moglo smjestiti sve ono što njegova mašta dokučuje u svojoj imaginativnoj igri. To su djela u kojima prevladava ono što smo imenovali pojmom dramatske vijornosti.

Dramska vijornost je izraz imaginacije umjetnikovog stvaralačkog akta, raspomamljenost linije, pak, jeste izraz duhovnog stanja umjetnika, njegove uznemirene svijesti. Njihovom amalgamacijom formulira se oblik. Ali oblik, proistekao iz ovakvog sraza stvaralačkih potencija Jasmina Pehlivanovića, oslobađa umjetnika bilo kakvih standardnih uslovnosti budući da se njegovo izvorište ne nalazi u svijetu iskustvenog nego u svijetu imaginarnog u kome linija biva izraz stvaralačke slobode, a oblik – sublimat imaginativne igre ili unutarnjih nemira svijesti Jasmina Pehlivanovića. Stoga je razumljivo da svijet, koji se na taj način utemeljuje, mora imati bitno drugačije insignije od iskustvenog svijeta. Zapravo, svoj likovni svijet  Jasmin Pehlivanović utemeljuje na destrukciji objektivnog svijeta, na dekomponiranju odnosa koji vladaju u realnoj sferi. Ono što se u realnom svijetu ukazuje u svojoj deskriptornosti, u svojoj neposrednoj vizualnosti, što, dakle, našu pažnju koncentrira na epidermalnom sloju i bez ojačane kontekstualnosti, biva odstranjeno iz stvaralačkog prostora ovog umjetnika: njegov svijet se upravo i zasniva na rastvorenom epidermalnom sloju i traži svoje uporište upravo u kontekstualnom sloju, i pokušava proniknuti u dublje slojeve ljudske egzistencije, slojeve koji svoju opstojnost manifestiraju složenijim jezikom, kroz metaforiku, simboliku i svih onih govornih elemenata koji čine otklon od površnog sloja. Svijet iskustvenog se preobražava iz neposredno doživljenog u doživljaj s one strane stvarnosnog. Tako oformljen svijet posjeduje svoju osebujnost koja se približava čudesnom ili, uistinu, postaje čudesno, oblik se uzdiže do figure, do metafore, metafora poprima karakter orgijastičkog ili somnabulnog. A korelat svega toga jeste svijet izokrenute svijesti, one svijesti koja izažima iz sebe strah i beznađe.

A strah i beznađe i jesu konstituenti čovjekove povijesti. Stoga, u krajnjoj instanci, Jasmin Pehlivanović govori o čovjeku, čovjeku kakvim ga je, u njegovoj krajnjoj suštini, oblikovala njegova povijest! A povijest je, u svojoj oformljenosti, destrukt čovječnog, destrukt svega onoga što je čovjek, kao svoju poputbinu, ponio u ovaj svijet sa nalogom da obavlja svoju misiju očovječenja svijeta. Povijest je – trošenje čovjeka kao vrhunske skladnosti i približava ga stanju orgijastike. S druge strane ono animalno u svijetu zbilje pokušava preuzeti ulogu čovjeka, ali, bar za sada, stiže tek do pola puta, do grotesknog. Ali Jasmin Pehlivanović zna da u animalnom svijetu prepozna njegove intencije ka izvornosti čovječnog kada ptice prihvataju u svoj zagrljaj čovjekovo novorođenče i zaogrću ga svojim krilima. Emocionalno, to su najpoetskije slike u krugu ovog izbora, i dokazuju da ovaj umjetnik zna pronaći one limane u kojima se ljudske intencije nisu do kraja ugasile. Takav je svijet Jasmina Pehlivanovića koji zatičemo na ovim njegovim listovima.

Osnovno sredstvo koje koristi da bi čovjeka preoblikovao u metaforu bestijalnog, jesu čovjekove oči i razjapljena usta. Razjapljena usta čine metaforu beznađa, a oči, smještene, uglavnom, u ikoničku dubinu, čine metaforu – straha. Ostali elementi, posebno deformacije tijela i uspostavljeni odnosi između grupe likova, čine ukupni povijesni ritual i kolorit začudnog koji se približava ritualima dijaboličnog.

Otkuda ovakva stvaralačka opsesija Jasmina Pehlivanovića?

Umjetnik Jasmin Pehlivanović iskusio je dehumaciju ratnih pogroma devedesetih godina 20. stoljeća, i oni su se morali duboko usjeći u njegovu psihu i isijavati iz sebe tjeskobu, formulirati svijest i ostaviti za sobom neizbrisive tragove koji su se zgušnjavali tokom gotovo dvadesetogodišnjeg boravka u inostranstvu gdje su i dobijali svoja opredmećenja na njegovim listovima. Stoga, iako nigdje nije spuštao svoju sondu do eksplicitnog govora, rat se može doslućivati makar i u dalekim asocijacijama na ovim njegovim listovima.

U znatnom broju svojih slika Jasmin Pehlivanović je ugrađivao boju. Bile su to najčešće boje gustog pigmenta i zatamnjelog tembra, kojim je pojačavao, bez sumnje, izražajnost svojih metafora, naročito onda kada bi se u središtu slike pojavljivale oči i razjapljena usta. Pa ipak, u nekim slikama se boja pojavljivala kao proširenje likovne faze koja je iskazu, pokatkad, zamagljivala onu izražajnost koju je postizao rafinmanom samog crteža.

Pa ipak, ova izložba označava jedan nepatvoreni likovni doživljaj u Sarajevu, iako se pojavila bez neke najavljivačke pompeznosti i bez obzira na to što Jasmin Pehlivanović još nije uspio da se ugradi u sarajevske likovne tokove i očituje svoju prisutnost na likovnoj sceni Sarajeva.

Vojislav Vujanović
Autor 15.4.2014. u 07:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija