Vojislav Vujanović: PLES NADREALNIH VIZIJA

Vojislav Vujanović
Autor 7.11.2014. u 21:56

Vojislav Vujanović: PLES NADREALNIH VIZIJA


Poetski ključ prelomna je tačka u stvaralačkom procesu Darka Juroševića u kome svijet iskustvenosti rastaljuje svoju neposrednu pojavnost, svedenu na ravan jednoznačnosti i transponira se u duhovnu melasu koja usložnjava svoj značenjski kôd, sačuvani elemeti predmetnog, očuvani u tom značenjskom kodu, postaju sami sebi drugost, ponovo izvedeni iz ravni iskustvenosti, postaju metafora, kozmos ili još potpunije, postaje znak. To je trenutak, kako nas uči Rolan Bart, kada se umjetničko djelo posvjedočuje kao umjetnost. Jedan drugi semiotičar, Charles Sanders Pierce uspostavlja tročlanu jednačinu: znak – objekat – interpretant. Znak priziva sebi interpretanta i ukazuje na objekat koji se nalazi izvan samog znaka. I tako počinje govor o slici.

Piše: Vojislav Vujanović      

U takvom se ozračju usložnjenosti ukazuje likovno djelo Darka Juroševića. I tek kada mu pristupimo kao interpretant, tada postajemo osposobljeni da razumijemo metaforičnu postulaciju njegova djela. Možemo dokučiti korelat iz koga se razvijala njegova inspiracija koja zahtijeva od umjetnika da se utjelovi na platnu kao san sa spletom nadrealnih vizija koje tvore sloj začudnog u kojem svoje smirenje nalazi i ono podsvjesno.

 Međutim, ovo o čemu smo govorili jeste samo jedan aspekt likovnog djela Darka Juroševića koji se, nakon studija na likovnoj akademiji u Novom Sadu povukao u svoje rodne Miliće i, u samoći i miru, počeo slikati. Amalgamirajući naučeno sa stanjima svojih unutarnjih preokupacija, naučeno mu je pomoglo da oblikuje okvir u čije prostore je stavljao ono što je izviralo iz onog duhovnog koje se oblikovalo iz neposredno proživljenog i onog što se oslobađalo beočuga zaumnosti i useljavalo se u vidno polje njegove magije. A sve je te prekrivao poetskom skramom.

Zaumno postaje osnovnim nositeljem vizualnog na njegovim platnima i distrbuiralo se u čitavu skalu oblikotvornih formulacija u kojima je nadrealno samo njegov jedan vid. U nekim njegovim slikama ćemo prepoznati i elemente iz kubističke poetike i to one Fernanda Legera, možda i neke refleksije podsjećaju i na Tairova, ali se sve te asocijacije utapaju u izvornost njegove inspiracije i ne nanose nikakvu štetu njegovoj autentičnosti.

Uz ove karakterološke odrednice moramo istaći još jednu, vrlo vidljivu u njegovom stvaralačkom postupku: njegova su platna široka, njegov duktus snažan, njegovi likovi – metafore vajarski čvrsto uobličene, da bi sve to dalo njegovom poetskom ključu epski karakter, retoričku snagu izražajnosti. Sve se to jasno vidi na gotovo svakoj njegovoj slici.

            Promičemo ispred njegovih platana.

DarkoJurosevic_izlozbaBanjaLuka

U ogledalu

            Slika «U ogledalu» je istinski podignuta do misterija. Ona je teško odgonetljiva i trebalo bi mnogo vremena da se samo deskribira sve što se u njoj nalazi. I sam bojeni sloj čini vidno polje mističnim, sa pigmentom zgusnutog žara koji se širi iz segmenta u donjem središnjem dijelu, koji asocira na grad i – polulučno se širi prema gornjem dijelu čiji se lijevi krak, u svome završnom dijelu, ojačava još jednim svjetlosnim mlazom koji stiže u slika izvan njenih okvira. Krajnji desni dio slike sa nekoliko grotesknih likova i dijelom ruke ogromnih prstiju, ima svoje osobno svjetlo, možda za nijansu zgusnutijim žarom. Čitavim prostorom slike razmještene su ljudske figure sa, uglavnom, grotesknom fabulacijom, sa naglašenim insignijama erotske istrošenosti.

            Sliku bismo mogli nazvati freskom, datom u izduženom pravougaoniku. Njena autentičnost je neporeciva iako budi brojne asocijacije. Već svojim fizičkim određenjem ona podsjeća na čuvenu sliku Paula Gauguina «Odakle dolazimo? Ko smo? Kuda idemo?». Čak i u samoj konfiguraciji uspostavljenih odnosa između pojedinih segmenata i u rasporedu ljudskih figura mogu se doslutiti određene podudarnosti. Ipak, to nikako ne može utjecati na autohtonost Darkove inspiracije, i autonomnost njegove slike. Gauguinova slika je zasnovana na sintaksičkoj elementarnosti u kojoj glavni akcenat leži na vertikalama, dok se vertikalnost u Darkovoj slici pojavljuje samo u jednom trenutku i to bez naročite akcentuacije u cjelokupnoj likovnoj strukturi. Gauguinova slika potencira dramska čvorišta sa ugradnjom upravo onih pitanja koja su stavljena i u sam naslov slike, Darkova slika ostaje u svome mističnom zazivu, posebno naglašenom jatom velikih ptičurina kojima pripada gornji rub slike i koji se, u dalekoj asocijaciji odziva našoj epskoj tradiciji sa gavranovima – najavljivačima nesreće. Samo, ptičurine su kod Darka brojnije i one natkriljuju ostale dijelove slike gdje se razabire povijesna dimenzija zbivanja. I atmosfera je drugačija: Gauguinove boje su znatno hladnije i u njima se upravo i ojačava njegova zapitanost, Darkova slika bi, možda, htjela biti neke vrste povijesnog rezimea, kao što je to učinio Ivo Andrić u svojoj «Na drini ćuprija». Najzad, Darkova slika je zbir metafora koje se roje, kao u «Seobama» Miloša Crnjanskog sa razlikom u činjenici da su horizonti Crnjanskog slobodniji i, u priličnoj mjeri, prozračniji da bi se jasnije vidjela sama drama zbivanja. U Darkovoj slici nema zbivanja, sve je u mističnoj statici, jedino kretanje sugeriraju ptice koje raspinju svoja ogromna krila u zoni koju je slikar njima posvetio.

            Postoji još jedan elemenat, pun zagonetnosti, koji je Darko postavio u središte slike. To je veliki nožni prst sa naglašenim noktom! On je, možda, neki vid totema kojim se, evetualno, parodira Gauguinov istinski totem. Ali, Gauguinova slika je smještena u nutrinu čovjekove zbunjenosti pred zbivanjem svijeta, Darkova slika je izvedena iz unutarnjeg čovjekovog stanja, sve je u njegovoj slici ekstrovertno da bi se moglo prožeti poetskom skramom koja bi htjela ojačati ukupnost začudnog koje se širi slikom. Uistinu, sve je «u ogledalu» i bez definiranog rama pa se čini da bi u ovu sliku mogle ući sve ostale slike Darka Juroševića i da bi našle svoje logičko udomljenje!

            Pa ipak, njegova oblikotvorna paleta je široka i bogata. Posebnu pozornost izazivaju slike čijim se subjektom nameće – Riba. Kod nekoliko evropskih slikara nailazimo na ribu koja se, kao motiv, ugrađuje u njihovu kompoziciju. Sa osobenim razlogom i Darko Jurošević uvodi ribu u svoj misaoni sistem da bi svojoj slici naoko obezbijedio zagonetnost kao svojevrsnu poetsku metaforu. Njegova imaginacija zna da se zaigra i da svoju misao podigne do nivoa šeretskog. Takva je njegova slika «Cirkus u kasabi». Riba je subjekt slike i o njeno tijelo su konci o koje vise zabavljači – marionete. Marionete su ženski likovi sa naglašenim atributima ženstvenosti, posebno sa razgolićenim grudima i bedrima, a od odijevnih predmeta nose na sebi one elemente koji sugeriraju vašarsku atmosferu (plitki ženski šeširi posebno).

Haos, akril na platnu, 160x130, 2011

Haos, akril na platnu, 160×130, 2011

            Jedna od slika sa amblemom začudnosti jeste slika «Haos». S njom se najviše približio poetici Fernanda Legera i njegovoj kubističkoj fazi. Likovi su formulirani sa punim volumenima predstavljenih dijelova tijela. U središtu kompozicije je glava razjapljenih čeljusti data u ohladnjelom tonu plave boje, zatim gornji dio ruke zaklopljene pesti, a na lijevoj strani je ženska glava u pospanom stanju, dok je trup tijela preobražen u spiralnu formu puža ispod kojeg se ukazuju, dosta lijepo izvajani donji ekstremiteti. Središnji dio, ispunjen i jednim vertikalnim stubom dati su, kao i čovjekova glava, u ohladnjelom tonu plave boje dok je desni i gornji dio ispunjen predmetima bez jasnog identiteta, osim malog detalja grančice ruže i jednog stošca. Taj dio slike je dat u smeđem tonalitetu. U lijevom dijelu slike unesen je bojeni ton sa pigmetom smještenim na rubu ljubičaste i purpurne boje.

            Jednoj je slici dao naziv «Psihopatija društva». To je jedini put kad se u njegovom vokabularu našao leksem «društvo». Na slici su predstavljene tri figure date u purpurnom tonalitetu, dvije su groteskno intonirane, dok je lice treće figure oblikovano u punom osvjetljenju lijepo izvajanog lica. Slika se čini kao da je segmentirana iz kompozicije «U ogledalu».

            Nekoliko kompozicija nose naziv «Rađanje» sa različitim kompozicionim rješenjima. Na jednoj slici su date leptiraste forme, koje će kasnije ponoviti, ali akcentiranjem njihove usmjerenosti ka svjetlosti, a druge su date sa alternacijama ženskih skulpturalnih formi, pomaknutih za određeni stepen iz svoga prirodnog stanja, i sa leptirastim ličinkama ali čiju je glavicu antropomorzirao, a zatim je učinio pomalo zastrašujućim izrazom.

            Htjeli bismo obratiti pažnju na još četiri slike Darka Juroševića. Jedna se zove «Igra». U slikovnom polju se nalaze dva razigrana galeba široko rastvorenih krila. Slika je realizovana kratkim udarima kista sa bojama svijetlih tonaliteta bijele, plavičaste i blagoružičaste boje. Slika ne pripada ustrojstvu slika o kojima smo do sada govorili i predstavlja radikalni zaokret kao živom predmetu bez metaforičkog transponovanja i približavanje lirskoj arabesci impresija.

prozor

Prozor

Druga slika, «Prozor», takođe nagovještava drugi ciklus u kome se motiv uzdiže do idiličnog. Predmetni sloj je stiliziran do čiste geometrizacije, dat u osvijetljenom pigmentu smeđe boje. Isti taj ton, samo zgusnut do zatamnjele neprozirnosti je poslužio za prekrivanje pozadine slike u čijem se okrilju jedva ukazije kvdratična forma prozora. Idiličnost, koju smo napomenuli na početku, transponira se u lirski zaziv nježnih tonova.

            Možda je najlirskija slika Darka Juroševića ona kojoj je, sa njenim saglasjem i dao naziv «Muizika». Osnova je data u neboplavom tonaliteti koji zrači izuzetnom snagom iz pozadine i gradira se u niz pojačanih valera kada se useli u predmetni sloj slike. Svu lirsku mekotu je postigla na tilu kojim je prekriven torzo žene sa lijepo oblikovanim grudima i čitavim torzom koji se ukazuje u vidnom polju slike. Snažnije su ojačani valeri na tunici ženskog lika u lijevom dijelu slike u kojem je smještena mlada žena gracioznog lika koja drži gitaru. Tunika je obogaćena nizom nabora svijetlih i zatamnjelih dijelova. U sredini slike su dva ženska lica: jedan je urađen u duhu njegove ukupne poetike bez gradacija lijepog, ali je, zato, drugi, smješten u samo središte slike dat sa izoštrenim profilom, i sa besprekorno izvajanim i nešto izduženim licem, sa blago spuštenom bradom, sa nešto stisnutim usnama i pomalo snovitim pogledom iznad kojeg se povija tanka ali jaka linija obrva. Lijevu stranu obrubljuje buketi svjetova. Zvuci gitare postaju gotovo čujni!

Sjecanje na Fridu Kalo, akril na platnu, 160x30cm, 2014

Sjećanje na Fridu Kalo, akril na platnu, 160x30cm, 2014

            Posljednja slika na koju želimo skrenuti pozornost jeste slika sa naslovom «Sjećanje na Fridu Kalo». U prvom planu je lik žene plementa lica, ali puna sjete, a iza nje, sa nekog imaginatnog jarbola spušta se draperija u čijim se naborima pojavljuju likovi koji su oblikovali njenu tragičku sudbinu.

Žena u slikarstvu Darka Juroševića jeste misterij, ili čudo, ili kondenzacija iskustvenosti, sa naglašenim atributima ženstvenosti. Lice biva preobličeno do mističnog, očuđujućeg. Izvedeno iz ustaljene ravnoteže, u svjetlu koje se uzdiže do magičnog. Sve to jasno govori da je njegova slika proistekla iz poetskog ključa gdje se inspiracija strukturira u likovni iskaz i zahtijeva svoje utjelovljenje u nečemu snovitom sa zgusnutim elementima nadrealnog.

            Povučen u Miliće, svoje rodno stanište, aktivirajući svoju razbuktalu maštu i svoju razuđeni invenciju, Darko Jurošević preobražava svoje stvaralačke nemire, svoje emocije i svoje misaone preokupacije i, tako preobražene, prenosi na platna u zaumna i snovidovna stanja sa korištenjem niza produktivnih elementa modernog slikarstva u čijem se središtu smještaju nadrealne njegove vizije, ovijene poetskim akordima kao posljednjom instancom kojom osmišljava svoje traganje za čovjekovom istinom koja se skriva u čovjekovom biću.

O slikaru:

Darko Jurošević rođen je 1975. godine u Zvorniku. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Bogdana Šuputa. Diplomirani je vajar i profesor likovne kulture. Izlagao na više samostalnih i kolektivnih izložbi.

Vojislav Vujanović
Autor 7.11.2014. u 21:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija