Zaborav rođenja

Izdvajamo

• Možebiti da se na toj točki ocrtava razlika između filozofije i teologije. No razlika na toj točki nije tako velika kao što se čini na prvi pogled. I filozofi i teolozi su suglasni, premda iz različitih ishodišta, da se čovjek rađa kao poganin. Upravo zbog toga, ne tako davno, umrlo a ne kršteno dijete nije smjelo biti crkveno sahranjeno, položeno u posvećenu zemlju, u zajednicu s drugim umrlim. Još i danas (spontano ili intencionalno) abortirane zametke (premda ih klerikalci nazivaju nemoćnim i nedužnim ljudima) Crkva ne tretira na jednakovrijedan način kao i ljude. Jer svećenici embrije kao takve ne sahranjuju. Sahranjuju samo živo-rođenčad, uključivši abortirane žive plodove, ali ne i mrtve plodove, odnosno mrtvo-rođenčad. Ne postoje groblja zametaka!

Povezani članci

• TAČNO I PITKO
• Pismo iz Jasenovca
• Sekularnost na hrvatski način
• Dežulović: Prijetnja na Facebooku čitanija je od naslovnice Slobodne Dalmacije
• DARKO CVIJETIĆ: RIMOVANA O DOMOVINI
• Udruga “Žene u crnom” traži da srbijanska vojska otvori arhive o Vukovaru

Ne tako davno u Gvatemali se katolički nadbiskup te zemlje fotografirao s puščanim metkom u jednoj, a kontracepcijskom pilulom u drugoj ruci, kako bi pokazao da su te dvije stvari posvema jednake. Sjećamo se napada pape Benedikta XVI. u Kamerunu gdje je 2009. godine optužio prezervativ da potpomaže širenje AIDS-a! A arhiv čuva članak od 3. januara 2009. godine, u dnevniku Osservatore Romano, službenom glasilu Vatikana, u kojem je Pedro José Maria Simon Castellvi, predsjednik Međunarodne federacije katoličkih liječnika, ustvrdio da pilula već desetljećima ima ”uništavajuće ekološke učinke” zbog tona hormona što su ispušteni u okoliš preko urina žena koje ih uzimaju. Pilula bi, premda dotičnom predsjedniku, trebala da bude i nezanemariv uzročnik muške neplodnosti!

Uza sve ove i ovakve, više-manje ekstremne i ujedno žalosne stavove, redovito se, posebno povodom velikih kršćanskih praznika i prigodnog obraćanja crkvenih velikodostojnika, može čuti da bi Crkva bila jako zadovoljna ako bi u europskim ustavima, odnosno ustavima zemalja Europske unije, uz zabranu smrtne kazne, stajala i zabrana abortusa. Jer na taj bi način navodno konačno prestalo ”privilegiranje” stvarnih zločinaca u odnosu na nedužne.

Ova je teza krajnje neprihvatljiva.

Zašto? Zato jer ustavnopravnu zabranu smrtne kazne nije moguće tretirati na istoj razini kao zabranu abortusa. Iz više razloga.

Razgovor o tom pitanju dakako može započeti tek ukoliko polazimo iz minimalnog dijaloškog zajedničkog imenitelja. A taj imenitelj je neprikosnovenost iliti svetost života, što ga izražava i zapovijest iz biblijskog dekaloga. Ta zapovijest ne glasi Ne ubij nedužnog! nego zapovijest naređuje bezuvjetno: Ne ubijaj! To je etička zapovijest. Kao takva vrijedi apsolutno, ali je istodobno i kontrafaktična. Bez obzira na etičku zabranu ubijanja, ljudi se još uvijek ubijaju. Ono pak što možemo učiniti na pozitivno-pravnoj ravni, i što je krajem 20. stoljeća Europa odista i učinila i tako postala svojevrsnom civilizacijom u prednosti, jest da ne ubijamo u ime države, da se oprostimo od talijonskog principa zub za zub, glavu za glavu, ubojstvo za ubojstvo, i na taj način i pravo uzdignemo na etičku razinu. A ubojstvo u ime države, svjesni smo toga danas, kao namjerno ubojstvo, jest umorstvo i zato – zločin.

Vrijedi li to i za abortus? Ne. Jer pri ustavno-pravnom dopuštanju abortusa kao slobodne odluke o rađanju svoje djece nije riječ o etičkoj dozvoli, nego o pravnoj zabrani zabrane abortusa. Drugim riječima, nije posrijedi etičko pravo na abortus nego zabrana pravnog (naposljetku policijskog) nasilja. Abortus, etički gledano, nije nešto dobro, ali prema principu poštovanja manjeg zla ne treba ga zabranjivati (pravno kažnjavati), budući da zabrana izaziva još veće, takoreći dvostruko zlo: do abortusa u tom slučaju dolazi i dalje (kao što smrtna kazna ni u apsolutnom ni u relativnom značenju ne sprječava umorstva, tako ni zabrana abortusa ne sprječava abortuse), a istodobno su ugroženi i životi nosećih žena koje se, usprkos svemu, iz različitih razloga, odlučuju na abortus. No, proizlazi li iz toga da su zločinci, koji su skrivili umorstvo drugog čovjeka, i koje usprkos tome ne čeka justifikacija (pogubljenje) odnosno smrtna kazna, s gledišta abortiranih zametaka u privilegiranom položaju? Bili bi, dakako, privilegirani, no samo ako bi kod zametaka-embrija bilo riječi o potpuno nemoćnom i nedužnom čovjeku. Međutim, zametak kao (još) ne rođeni (čovjek) nije isto što i (već) rođeni čovjek. Postoji razlika koju određuje granica rođenja, granica prelaska u puni živući život. Ako previdimo rođenje kao ”odlučni događaj” (Hannah Arendt), kao događaj koji čovjekov život određuje kao život između rođenja i smrti, nikada nećemo znati niti što znači doći na svijet niti što znači biti na svijetu. Time nam neće izmaći samo značenje smisla bivstvovanja, nego i značenje smisla života.

Možebiti da se na toj točki ocrtava razlika između filozofije i teologije. No razlika na toj točki nije tako velika kao što se čini na prvi pogled. I filozofi i teolozi su suglasni, premda iz različitih ishodišta, da se čovjek rađa kao poganin. Upravo zbog toga, ne tako davno, umrlo a ne kršteno dijete nije smjelo biti crkveno sahranjeno, položeno u posvećenu zemlju, u zajednicu s drugim umrlim. Još i danas (spontano ili intencionalno) abortirane zametke (premda ih klerikalci nazivaju nemoćnim i nedužnim ljudima) Crkva ne tretira na jednakovrijedan način kao i ljude. Jer svećenici embrije kao takve ne sahranjuju. Sahranjuju samo živo-rođenčad, uključivši abortirane žive plodove, ali ne i mrtve plodove, odnosno mrtvo-rođenčad. Ne postoje groblja zametaka!

To znači da moramo barem približno razlučivati između doslovnog značenja (život novorođenčeta) i prenesenog značenja (život zvijezda, život biljaka, život zametaka) riječi ”život”. Slično je i s riječju ”nedužnost”: jedno je prepoznati i priznati kao nedužnog nekoga tko je bio osumnjičen za svjesni zločin, drugo je spominjati nedužnost djece, dočim je nešto posve treće govoriti o prenatalnoj nedužnosti, kad o svjesnim odlukama uopće još ne možemo raspravljati.

Čovjekom u doslovnom i/ili punom značenju riječi moguće je smatrati samo rođenog čovjeka. Preciznije rečeno, biće koje je kao ljudski zametak već toliko razvijeno da se može, možda uz pomoć liječnika, roditi kao čovjek. Znamo dobro da i zabrana zabrane abortusa dozvoljava abortus samo do određenog razvojnog stupnja zametka. Vjerojatno će se, vremenski gledano, taj stupanj pomicati sve više unatrag, odnosno sve više približavati (prirodnom ili umjetnom) začeću.

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da o privilegiranju zločinaca u odnosu na nedužne, odnosno o privilegiranju jedne vrste ljudi u odnosu na druge, u vezi s abortusom, nije opravdano govoriti. Osim toga, to je i etički i pravno opasno. Jer ako preskočimo razliku između već rođenog čovjeka i zametka prije rođenja, nalazimo se čak u opasnosti da izbrišemo razliku između zločinaca i nedužnih, između krivih i ne-krivih zbilja živih ljudi. S etičkog gledišta neprikosnovenosti života, neprikosnoven je svaki život, kako život krivih tako i život nedužnih. Zato na toj razini nema razlike između filozofa (dakako onih koji zastupaju tu etičku pravrednotu) i teologa. Jednako kao što smo svi jednaki i s gledišta posvećenosti mrtvih, pa zato svakome od nas pripada (realna ili simbolička) sahrana i grob. Svakome od nas rođenih. No ako zbog posljedica ustavnopravno dopuštenog abortusa, odnosno pravno zabranjene zabrane abortusa, izjavljujemo, primjerice, da su pojedinačni, medijski razvikani slučajevi ubojica više podvrgnuti moralnom prosuđivanju nego milijuni nedužnih što ih ispuštaju u kanalizaciju iza zidova ginekoloških klinika, tada kanaliziramo pravrednote svjetskih religija, poput neprikosnovenosti života, u etičku septičku jamu. Niveliramo i degradiramo ih. Započinjemo opravdavati ubilačko obračunavanje s ubojicama. Istina, danas, bar u Europi samo u krajnjim okolnostima, ali ipak.