Zagrepčanko, paorski sam sin…

tačno.net
Autor 16.12.2014. u 11:15

Zagrepčanko, paorski sam sin…

Piše: Dražen Zetić

(… poruka s jednog krnjeg novosadskog neba)

 *

(… jedan jedini čin: paorski život… jednog krnjeg novosadskog neba)

Na uskršnji ponedjeljak 2011. umjesto Beckettovih zvona, zapjevat’ će slavuji. To će biti moja zvona… pjev proljetnih slavuja…

(Ova priča traje 31. godinu…)

U Turgenjevoj 13, na stolu stoji položena slika: drvenim bojicama oslikana antička dama s lirom u ruci, pomalo otrcani motiv s neke grčke vaze…  U muku, velom zasljepljene oči.. k’o će prisloniti iglu na stare… prašnjave ploče…

Zagrepčanko, strah me tvojih dodira…

Molim te, ako u tebi gore neke slične čežnje… ne dodiruj me noćas.

Toliko godina nisam bio kraj žene. Podivljao sam. Izgubio osjećaj da sam ikada ljubio…

… ‘amah…[1]

…dah đurđice… osamljene zagrebačke nedjelje u Muzeju suvremene umjetnosti… Ah! Kabaret na prvome programu. U srcu jednadžbe (satnica na poslu, stanarina, trodnevno kartaško putovanje u Warsawu). Neispunjene križaljke od prošle srijede… Uveli dani k’o suhi naramci narančinih cvjetova. Erotski nemiri… Poluprazna čaša na stolu… skupljam se u potretima drugih ljudi… sjenama brzih prolaznika na gradskome korzu…

Matka boska[2]… K’o čuva moje sunce. K’o… Izgleda da ga uvijek moraš napolju čuvati… SAM! Potpuno SAM! Je li se još išta dade izliti iz mojih očiju… još koji biserni trenutak radosti!? Moj osmijeh ne vrijedi kao osmijeh manekenke par tisuća kuna, vrijedi tek nekoliko okovanih slavuja na hrđavim kovanicama…

Čega se sjećati… Čega Novi Sade… stihova pjesnika iz trećega razreda osnovne škole:

 

“Za uglom, u noći, samo,

čeka te tvoje djetinjstvo…”

(Ivo Kozarčanin, “Pred kišu”)

Skamenilo se u meni godinama sve što se dalo skameniti: zvuci rockera iz Obojenog programa, Dece loših muzičara, Đoletoga albuma (Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu) iz 79.’ godine… uzavrela mladenačka sjećanja uz Električni orgazam, vojvođanskim suncem oplakani krajobrazi…

Čega da se sjećam… izujedanih nada, hrđom porušenih križeva na zapuštenim grobljima, pobacanih ciganskih biblija u gradskim kontejnerima… flanene košulje što sam dobio od jedne dobre komunistikinje kada sam polagao zakletvu (kao pionir) drugu Titu… Riblje pijace… krivim slovima skrojenih rumunjskih patika (Reabok), dva snena koraka do Eiffelova tornja. Detalja iz Osnovne škole Petefi Šandora… u pozorištu baleta Labuđega jezera… susreta mladih u Somboru… Podbara… sela Ševarica kod Šabca… stare Detelinare… žute marame dok sam prelazio cestu… blijedog uzvika Branka Kockice ‘Tataratira’:

“U svijetu postoji jedno carstvo
tamo caruje drugarstvo.
U njemu je sve ljepše
U njemu je sve nježnije
u njemu se sve raduje.
Tamo su kuće od čokolada,
prozori od marmelada.
Tamo svatko radi, ono što hoće.
Tamo raste rajsko voće…” [3] 

… dijete… toreador… tužni revolucionar…

          Vlažni oblaci titraju prozračnom noću. Gusti kaveni talog otima mi krhki san. Čitam psalme: “Odagnaj tjeskobe srca moga…” (Ps 25, 17) Al’ barokni nemiri ne posustaju… bacaju me u gomilu, među milijun nezaspalih vjeđa. Dijete sam koje je odavno ušutjelo… Toreador. Tužni revolucionar… koreograf svoje vlastite patnje…

… Hoću neku drugu mladost… Hoću neke druge ruke… Hoću da da satima gledam njene velike oči… Hoću da bez srama slušam njihanje  grozdolikih naušnica… Hoću da me ljubi…! Hoću… Hoću…da je ljubim…

 … ljubio bi plavi Dunav, plavim očima…

… ozareni odsjaji svijeće na zidu, molim se Gospi Lurdskoj. Nekada mislim da me još Ona jedina čuje…vjerno prati kao ritmovi boje Van Gogove vrtloložne Zvjezdane noći…

Još uvijek susrećem ljude u crkvi. U stidu ponekad se drznem, i pogledam prema vitrajima, ne bi li je nekako susreo. No, sjaj vitraja gori samo u mojim paorskim očima, u želji da se jednog dana vratim kući. Da još kojiput zavirim u obiteljski album s modrim bojama Jadranskoga mora. Vidim staroga oca prije smrti… da još kojiput čujem njegove priče s radnih akcija, stare novosadske farbare… kako sam kao dijete trčao Petrovaradinskom tvrđavom… novosadskim kejom… kupalištem Štrand…

          Ponekad se osjećam kao stara željezara. Oronuo. Kao neka mala ljevaonica zvona u napuštenome slavonskome selu… Umjetnik sam još od doba kad sam bio jednogodišnje dijete (kad su otac… majka…. tri sestre… stanovali kod jedne novosađanke Mađarice)…

… Kroz moje oči teku još samo prohujale godišnjice Oktobarskih revolucija… duge kolone pjesnika (berača pamuka)… tužne povorke sela izbjeglica… Moja Zagrepčanko… što da ti pričam o valovima Indijskoga oceana… dipitihu u nekoj gotičkoj crkvici… nedjeljama u Lovranu… Radije ću ti pričati o Blaževićevom dolu prema Vrbovoj (u kojima me skoro svatovi zakitiše jednom mladom srednjoškolskom snašom sa salaša)… Sremskim Kamenicama preko Dunava… Vidiš…  Tamo stoje Sremske Kamenice… Tamo stoji moj dragi kamen što ga nosim u njedrima 31. godinu života: plavom bojom osunčani Dunav… Divovski ocean… kojega dvanaest godina prelijevam u jednome svome pokrpanome džepu…

Karta za povratak kući…

Zameteni dani kao rukopisi izgubljenih evanđelja… Kad se sjetim, koliko sam drumova prešao… u koliko nepoznatih kuća ušao, na koliko vrata pokucao…hvata me jeza (od Novog Sada do Zagreba)…

… U paorskim očima sjaje avenije velikih gradova… žive bezimena zidarska lica što u komadu novina čuvaju zlatne polovice kruha… Eli[4]… Oprosti… Umoran sam… umoran. Da mi je izmučeno tijelo negdje poviti. Spustiti. Preobraziti u tihi plamen svijeće…

Eli… otpiši mi zajam… Molim te… ! Daj da još jednom otiđem za prvi svibanj na eksurziju na Palićko jezero kraj Subotice… daj da već jednom prestane moje prezime visjeti na vratima burze nezaposlenih. Evo, istog časa vratit’ ću besplatni pokaz, socijalnu pomoć, prijateljima sve dugove… sve… u istom času… samo da krenem onim glomaznim smb – e vagonom preko Beograda za Novi sad… Drugi, treći razred… Poštanskim vagonom… Nije bitno… samo da krenem…

Da k’o u strahu, prođem dunavskim parkom, makar i brzim koracima, Zmaj Jovinom ulicom iz neke druge zemlje, iz nekih drugih kredom osjenčanih dana. Al’ znam. Znam. Koliko je samo novosadskih sinova ostarjelo na željezničkim kolodvorima, čekajući da im netko drugi dadne kartu za povratak kući… Koliko…

… plač novosadskih majki…

Raznesen u vremenu, patnji… skitam se. Zakoračio bih u svjetlost… al’ ne ide. Koraci se tako lako ne prave kad je riječ o svjetlosti… Napustio bih put, prestao bih tragati…

Rasuto vrijeme potrošeno u pljuskovima praznih lutanja… Od vijeka sam čovjek s ulice. Na njoj se šećem. Stojim. Smrzavam…U predvečerjima kada se mladi griju, ja se nemam čime ni pokriti. Koliko god protegnuo svoje prste. Uzalud je. Čemu se inatiti…Bijeda života zasjenjuje i najljepše freske u starim bazilikama…

Odsjaj olovke na zidu… Na komadu izgužvanog papira nižem retke blijedih slova: Ne plačite mile novosadske majke… ne plačite moje drage novosadske Antigone! Ne tražite brata među crnim kronikama dnevnih novina… Paorski sinovi izmiču vremenu k’o rogobusni češki tramvaji u proljetnim folklorima urešenih svibanjskih predvečerja…

paor…

          Umorni mjeseci… sada živim u ulici Treće cvjetno naselje 3… jednome (namjerno) sklonjenom ljudskome pogledu pariškome ateljeu… U sjenama predanoj francuskoj vili, obrasloj bršljanom… zasađenim mladim ružama… mirisnim kineskim jorgovanom…

Ostakljeni noćni pogledi igraju se sjenki uz staru suputnicu gitaru, Salvellijeve skrivene slike… sobne lampe stražare na zjenicama golih paorskih očiju. K’o da su čitavu noć probdjele da se probudim, da me iz nekoga dijela sobe nenadano zaskoče, shrvaju, slomljenog bace na pod… svežu ruke. Razmrve par zavičajnih snova satkanih od prozirne čipke… malu epizodu dok sam njeno lice ljubio… Ne… samo to ne… prozirne snove od čipke, njeno blago lice…

Zagrepčanko, paorski sam sin… radničko dijete…

Poput leptira plavca… letim SAM… Izgubih se negdje usput, godinama seleći kao neki sumnjiv džeparoš; kao ptica selice s jedne obale na drugu, iz grada u grad. Nije bilo važno… Iza nas su ostajali samo nizovi betonskih zgrada, igrališta za djecu… virmani neisplaćenih plaća.          Rijetko sam na policama imao skuplju kolonjsku vodu. Počesto je to bila samo ona smeđa bočica Ralona: jeftina, oštra, britka… kao i moje ižareno srce jednog krnjeg novosadskoga neba…

… I danas sam bez onoga (prokletoga) pocinčanog sandučića. Odavno mi ne dolaze dragi prijatelji, mirisna pisma, božićne čestitke… one staklene čaše mjesecima zjape prazne, k’o da iz njih nikada nije iskapljena ni jedna kap grimizna vina… Zaboravio sam kako izgledaju poštari u plavim odjelima. Kakav je popodnevni sjaj nedjeljnih obiteljskih slavlja…

Ne budi noćas sitničava…

Zagrepčanko… Ne budi noćas sitničava, ne gledaj mi ranjave ruke. Barem hini (znaš… onako ispod oka) da ne gledaš ispucale dlanove od vreloga sunca ljeti, hladnih kiša s nebrojeno puta odigranih jesenskih drama. Od jučerašnjega dana stopala mi trnu… prsti, u njima večeras ne mogu držati ni tek svježom bojom omaljani kolaž papir – što ga nedavno dobih od jednoga gologa čovjeka…

Prije dvanaest godina, pobjegao sam iz svoga grada, uske ulice u kojoj sam odrastao, prve rane dječačke poljupce krao… Eli… Molim te… Pusudi mi krila zorina… goluba pismonošu… da joj tiho priđem k’o miris mahagonije u maglom ispranoj rosi… Molim te..

Priznanja

Danima crtam na tankom rižinom papiru! Imam u pretincu dobro očuvanoga renesansnoga pisaćega stola – par progorenih cigaretom Yorka – fotokopija od mature, na njima nižem svoje likove k’o iz neke čarolijom na zapuštenome tavanu pronađene rijetke knjige…

O ratu ne mogu ništa reći… Ne ratujem ni danas! I sada su mi suludi povici: Juriš!, bajuneta na pušci, novih vojničkih čizama iz armijskih vojarni… K’o što mi nisu trebale 98.’… ne trebaju mi ni danas…

Priznanja… priznajem. Priznajem (da me čuju otac i majka, sestre, sada već umirovljeni isusovac (ispovjednik pater Tadej), da mi je se dodijalo skitati po podrumima, iščekivati ispod (otmjene šansorijske kape iz Arsenovih ranih šezdesetih) neke zlatne kristale sa zamagljenih smogom uličnih svjetiljki Zagreba…

Ja… Ja… Ja bih htio svoje svijećnjake triju sestara, majke novosađanke i oca slavonca, zapaliti za sljedeći Uskrs, u onoj tijesnoj Zmaj Jovinoj ulici, i prošetati se onako (k’o fakin u điru) nakon dugih dvanaest godina dunavskim parkom:

(razumijemo se polako, ovaj put koracima na kojima mi više neće ponestati sjećanja… modre svjetlosti paorskih očiju… Ne više… Ne više!). 

P. S. 

Dok se Vaše oči probijaju kroz ovih par redaka moga paorskoga života… ja već šetam svojim novosadskim perivojima…

posvećujem …

… dragome prijatelju novosađaninu iz susjednoga pariškog ateljea!

P. S.

… zadnje korekcije ovoga podastrijetoga teksta u – rađene su pri povratku iz sarajevskoga et zeničkoga polisa (u autobusu Kantić), dana 16. svibnja 2010… Tek toliko, da se i to zna…

[1] hebr. ‘amah – ostah sam

[2] polj. Matka Boska – Częstochowska (Jasna gora) – Majka Božja…;

[3] Uzgredno ove riječi jedno davno zaboravljene pjesme je sam ‘Paorski sin’  hotimično izgovorio u kišnoj zagrebačkoj noći… tako da vjerodostojnost ovih stihova ‘Tataratira‘ poglavito ovisi o polusnu jednoga hrabroga novosadskoga sina…

[4] aram. Eli (Elohim);

tačno.net
Autor 16.12.2014. u 11:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija