Zapis o nezaboravu: PORUKE IZ PAKLA

Gradimir Gojer
Autor 28.12.2017. u 09:11

Zapis o nezaboravu: PORUKE IZ PAKLA

Foto: Flickr

Još jednom o fenomenu Teatarskih molitvi za mir

Današnje molitve opet bi morale nositi u nazivu i ono za mir, jer mir je na ovim prostorima ponovo ugrožen…Mnogi to ne vide i ne prepoznaju… Bojim se kada većina to prepozna naš sarajevski Inferno mogao bi biti bajkom u odnosu šta današnji klerofašisti pripremaju. 

Danas kada živimo u situaciji niti rata niti mira ili rata vođenog drugim sredstvima podsjećam se, ne bez ponosa, Teatarskih molitvi za mir, koje sam osmislio i vodio u ratnim godinama Kamernog teatra 55…

A što su zapravo bile te seanse koje su organizirane svake ratne subote redovito u 11 sati, bez obzira na granatiranje i snajperisanje izvođeno sa okolnih brda? Svaka definicija ovih neobičnih seansi na kojima se i slikalo i izlagalo i pjevalo, sviralo, recitiralo, govorilo i čitalo, plesalo, ostala bi nepotpuna…
Bile su način na koji smo slali poruke u svijet. Sa golemom nadom da će ih netko u tom velikom, najčešće bešćutnom svijetu čuti, da će učiniti nešto da krvarenje Sarajeva i infernalne muke Sarajlija konačno prestanu. Po logici najšireg oblika demokracije svako je na Teatarskim molitvama za mir mogao učiniti gest kojim iz Kamernog teatra 55 moli nekog znanog ili neznanog prijatelja u svijetu da pomogne…

Bile su to poruke iz pakla, jednako teške, surovo teške kao i život u opkoljenom Sarajevu.

Sjećajući se što smo sve tada izgovarali žalim što zbog opće ratne neimaštine nisam imao spravu na kojoj bi ove poruke iz pakla ostale sačuvane…

Jednom prilikom jedan sapatnik iz tih dana rekao mi je: „Da si zabilježio što si govorio na tim Molitvama za mir bila bi ti to najbolja knjiga…“

Možda, ali ono što danas sa ove vremenske i misaone distance mislim o tim druženjima u lednom prostoru galerije Gabrijel je da takvu prisnost i takvu kolektivnu žudnju za čovjekoljubljem, jednostavno, ne posjeduje vrijeme u kojem danas obitavamo, a da je u dobu naše opće otuđenosti,  nevjerojatne pohlepe i sebičnosti to itekako potrebno!?

Ali, kakve bismo danas mogli slati poruke?

I kome?

Vjerojatno nekom Godou, kojeg svi mi, beketovski osamljeni i krajnje obezljuđeni, očekujemo da se javi i riješi bar dio naših problema…

Današnje molitve opet bi morale nositi u nazivu i ono za mir, jer mir je na ovim prostorima ponovo ugrožen…
Mnogi to ne vide i ne prepoznaju… Bojim se kada većina to prepozna naš sarajevski Inferno mogao bi biti bajkom u odnosu šta današnji klerofašisti pripremaju.

Zato ponosno sjećanje na Molitve za mir itekako ima smisla.

Ne tek kao kulturologijska činjenica ili sjećanje iz stravičnog rata nego kao evokacija na činjenicu da smo artističkom kreacijom prkosili fašizmu… Možda naivno, ali činili smo to iskreno.

Vjerujte mi.

Gradimir Gojer
Autor 28.12.2017. u 09:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija