ŽARULJA KOJA TUŽNO BLEJI

Božica Jelušić
Autor/ica 25.1.2023. u 13:30

Izdvajamo

  • Tko bi uopće htio promijeniti nesretnu žarulju? Ona bleji, djelo propada, prosječnjaci gromoglasno plješću jedni drugima, budući nobelovci skrivaju svoje umotvorine ne prikazujući ih javnosti dok ne izađu knjige, da im netko ne ukrade to jedno jaje godišnje, jednu ideju, a naravno, rječnik od pet svetih mantri vrti se nepojmljivom brzinom po svim medijima: DIVNO, KRASNO, SJAJNO, SENZACIONALNO, GENIJALNO. Dajte, hajte, pa na Mjesec lajte! Pitaš li slučajno "U odnosu na što su dodijeljene ove atribucije?" prelaziš u tabor zakerala, neprijatelja, zločestih nadžak-baba, nedomoljubnih luđakinja, i sve tako redom, do Jelabuge, kamo bi te rado protjerali, da im se ukaže prigoda. Genijalnih nema, izvanrednih je malo, narcisoidni i egomanični luduju u zamahu tehnologije a estetika se "povlači poput otpuštene sobarice", da još jednom zloporabimo Brodskoga.

Povezani članci

ŽARULJA KOJA TUŽNO BLEJI

Božica Jelušić – foto: Tatjana Trogrlić / Katica Blažok

Ne bih ljudima kvarila jedan ovakav poluzimski dan, kojega je kiša svima nama pokvarila, brišući krpice jučerašnjeg snijega i pretvarajući svijet u otužnu blatnu mlaku. Nego eto, “stižu me sjećanja” što veli šlager, pa ih želim podijeliti, možda nekome sine moja dobra nakana iz pozadine. Sjećanje presiže do ranih 70-tih prošloga stoljeća, a mjesto je moja prva školnička postaja, Hlebine. Stjecajem okolnosti, to me vezalo i za tamošnju Galeriju i njenu legendarnu čuvaricu Maričku, o čemu sam napisala svoju prvu kajkavsku priču: JENO POPOLDAN ČUVARICE GALERIJE. U njoj se, u dugom Maričkino monologu, spominje zgoda sa tada već slavnim i etabliranim slikarom Jožekom G. koji za boravka doma svraća u galeriju i obilazi izložbu iz Fundusa. Ne kaže ništa, ali odlazi smrknut put Zagreba. Dva sata kasnije, na Maričkinu adrsu stiže urgentni telegram: “Molim Vas, promijenite onu žarulju što tako tužno bleji u moje slike!”.

Dakle, Marička od toga napravi “cirkus Kolorado”, zove direktora u Koprivnicu, dramatizira o maltretiranju, prepričava mi zgodu i svi, mjesecima kasnije, umiremo od smijeha: što radi jedan Ego pred pregorjelom žaruljom. I vrijeme se okrene, i svi akteri poumiraju a ja ostanem i danas, pet desetljeća kasnije, u potpunosti promijenim stav i mišljenje. Umjetnik je bio u pravu, sa svih točki gledišta. Pregorjela žarulja i to jezivo, tužno blejanje u njegov minuciozni, komplicirani rad, zaista je sramota. Kako to da nitko nije primjetio? Zbog čega je ljudima, koji za bilo što na svijetu dobivaju plaću, svejedno kako njihov posao izgleda i koje štete i frustarcije stvara u društvenom okolišu? Zna li itko, koliko boli nehaj za nečiju kreaciju, koja nikada nije slučajna i nikako nije jednostavna? Tko će se, ako ne autor sam, zauzeti za svoje djelo i njegovu vidljivost, u opće prihvaćenoj i blagoslovljenoj atmosferi “kokošjeg slijepila”?

U nekom kružnom ili spiralnom hodu vremena, priča će se stotinama puta ponavljati, na različitim adresama. Toliko toga divnoga, osebujnoga, iznjedrenoga iz plamteće mašte i uzbuđena srca, ostat će izvan fokusa, u zapećku, u paučini, u škurosti i nemaru javnosti i tupoj lijenosti, konformizmu “dežurnih faktora”. Žarulja je pregorjela, stvaratelj živi izvan centra, čudan je, stidljiv, preosjetljiv, ekscentričan. Radovi su mu izvanredni, ali unose zbrku i nemir, drmaju temelj prosječnosti, jer donose nove standarde, nove prečke na ljestvici vrsnoće. U međuvremenu, tamo negdje, kamo bi trebalo dospjeti, prosječnost vlada, caruje, trijumfira. Po komisijama i žirijima sjede ljudi bez djela i bez imena, pogodni Ministarstvu, po ministarstvima haraju “tatine kćeri”, po cehovskim udrugama šankerski arivisti, internet-diplomci i literarni manekeni, i svijet se dalje vrti, kao da se uopće ništa ne događa.

Tko bi uopće htio promijeniti nesretnu žarulju? Ona bleji, djelo propada, prosječnjaci gromoglasno plješću jedni drugima, budući nobelovci skrivaju svoje umotvorine ne prikazujući ih javnosti dok ne izađu knjige, da im netko ne ukrade to jedno jaje godišnje, jednu ideju, a naravno, rječnik od pet svetih mantri vrti se nepojmljivom brzinom po svim medijima: DIVNO, KRASNO, SJAJNO, SENZACIONALNO, GENIJALNO. Dajte, hajte, pa na Mjesec lajte! Pitaš li slučajno “U odnosu na što su dodijeljene ove atribucije?” prelaziš u tabor zakerala, neprijatelja, zločestih nadžak-baba, nedomoljubnih luđakinja, i sve tako redom, do Jelabuge, kamo bi te rado protjerali, da im se ukaže prigoda. Genijalnih nema, izvanrednih je malo, narcisoidni i egomanični luduju u zamahu tehnologije a estetika se “povlači poput otpuštene sobarice”, da još jednom zloporabimo Brodskoga.

Pa, čemu onda žarulja uopće, tko bi to gledao i čitao, ako mu još radi nekoliko “malih sivih stanica”, koje može pokoristiti za legendarnu “gredicu u svom vrtu”, uzdišući pri tom u tonalitetu onog nedvojbeno genijalnog Francuza, čije ime također nema značaja. Kravàtravùpasè, francùski nè parlè.

Božica Jelušić
Autor/ica 25.1.2023. u 13:30