ZAŠTO BEZ KRLEŽE?

Gradimir Gojer
Autor 25.1.2016. u 10:59

Izdvajamo

  • Ali, kada se danas nitko ozbiljnije ne sjeća, ili bar na trenutak ne sjeti djela ovoga pisca, kako onda očekivati da se netko u ovoj bh. pustari duha sjeti krležijanaca poput plemenitog književnika i publiciste Čede Kisića, čiji je angažman dovodio ne samo kulturu BiH, već i tadašnju društveno-političku klimu jednoga dijela Jugoslavije u središta pozornosti kulturnih i političkih kretanja u regionu!?

Povezani članci

ZAŠTO BEZ KRLEŽE?

Foto: Slobodna Bosna

Vjerojatno je istina da kad stvari dotaknu dno, a pošto ne možemo niže i dublje, moramo stremiti zvjezdarju, koji opet nitko kao Miroslav Krleža nije znao približiti ovozemaljskom svijetu

Nedavna pres konferencija kojom je najavljena premijera Hrvatske raspodije u Narodnom pozorištu Sarajevo, pokazala je između ostalog i jasne razloge zbog kojih se Miroslav Krleža ne igra na sarajevskim i bh. teatarskim scenama. Uz ljevičarske utege, koji u klimi općeg  desničarenja u BiH jasno vode i repertoare naših teatara u slijepu ulicu, glumica Hasija Borić, pomenula je možda i najkrupniji razlog zašto je u BiH tako. Iznijela je Borićeva čvrsto argumentiranu konstataciju o antiintelektualnoj klimi u Sarajevu i BiH?!? Njene riječi nisu bile samo pukom konstatacijom nego i, neke vrste, tvrdom optužbom… Jer, odricati se čovjeka i pisca koji je svojim djelima evidentno palio svjetla u balkanskoj krčmi, poricati izborom nakladničkih planova i kazališnih repertoara Krležin književni slojeviti rad, dovoditi u pitanje njegovo ukupno bogato djelo, zoran je dokaz da trenutna estradizacija i totalna banalizacija kazališnih sadržaja nije nimalo bezazlena, a siguran sam da će na duži rok nanijeti ozbiljne štete glede obrazovne i kulturne razine stvari u BiH.

U državi koja je nekada kao socijalistička republika Bosna i Hercegovina imala snage izdati reprezentativna sabrana djela Miroslava Krleže, gdje je revija Odjek dodjeljivala, u južnoslavenskim razmejrama prestižnu nagradu Miroslav Krleža, nema prostora za nova izdanja ovoga giganta naše književnosti i misaonosti uopće.

Tek sporadično (jednom u nekoliko decenija) igranje dramskog opusa velikoga pisca na našim teatarskim scenama uistinu više govori o ukupnoj društvenoj klimi, koja se zorno odražava i na bh. kulturu nego što govori (možda???) o obnašateljima rukovodnih pozicija u našim teatrima, odnosno kreatorima repertoarnih planova…

Ipak, ništa nije slučajno.

Moja konstatacija s početka ovog teksta o ljevičarskim utezima ima svoje uporište u krajnje ideologiziranim odnosima u našoj kulturi. To što pisac, koji je imao snage da se za vrijeme cijelog svog života i stvaralačkog vijeka opire nevjerojatnoj dozi manipuliranja ljudskim sudbinama, pa i čitavim narodima, koji se cijele svoje životne odiseje posvjećivao samo i isključivo čovjeku, ugroženoj i progonjenoj jedinci, zasigurno ne odgovara trenutnim obnašateljima političkih funkcija, dakle, upravljačima naših života…

Krležin razantni glas danas se doima kao stvarni pravorijek o našim trenutnim društvenim prilikama, ali u isto doba on je i glas vapijućeg u pustinji…

Ta pustinja je, ustvari, u najdoslovnijem smislu pustara duha na bh. prostorima, na kojima rijetki pojedinci (!!!) ukazuju, i to povremeno (?!) na nevjerojatne pojave društvenih snizilica, na ono što je danas ozbiljan problem društva u tranziciji, na ono što je problem golemih slojeva obeščašćenog radništva u BiH, na ono što je Krleža najtačnije žigosao i na što je svojim djelima ukazivao.

Ne mislim da je ijedan politički moćnik u BiH precrtao Miroslava Krležu u nakladničkim planovima i u repertoarima naših kazališta. Ali, ukupna antiintelektualna klima, koja je stvorena u obezduhovljenom ambijentu i ambijentu nepolaganja nikakve pozornosti, u političkom smislu, na kulturne i obrazovne procese, odličan je humus za protjerivanje iz naših prostora lučonoše slobodne i slobodarske misli kakav je bio i ostao Miroslav Krleža.

Ali, kada se danas nitko ozbiljnije ne sjeća, ili bar na trenutak ne sjeti djela ovoga pisca, kako onda očekivati da se netko u ovoj bh. pustari duha sjeti krležijanaca poput plemenitog književnika i publiciste Čede Kisića, čiji je angažman dovodio ne samo kulturu BiH, već i tadašnju društveno-političku klimu jednoga dijela Jugoslavije u središta pozornosti kulturnih i političkih kretanja u regionu!?

Ljudi na priliku Kisića danas itekako nedostaju u BiH! Jer, ma koliko se današnji politički establišment trudio kazati po svemu lažni iskaz o ideologiziranim piscima i njihovim apologetima, vječno će ostati da traju djela ljudi koji su znali čitati poruke Krleže, ali ne manje i poruke jednoga Radomira Konstantinovića. A takav je, nesumnjivo, bio Čedo Kisić i njegov sabrat po književnoj i teatarskoj angažiranosti, Luka Pavlović…

Odsustvo tako blagorodnih kulturnih djelatnika i protagonista djela Miroslava Krleže, teško je nadoknaditi. Zato i ne postoji ozbiljnija kritična masa onih kulturnih djelatnika koji bi protagonirali istinske vrijednosti najvećih umova južnoslavenskih prostora.

Ipak, završiti ću ovaj tekst jenom misli krležijanskog sabrata i razantnog glasa sa srpske i južnoslavenske knjževne i filozofske scene, Radomira Konstantinovića: „… Kriza je duboka, naše šanse su velike“, koju je on izrekao u Sarajevu, na razgovoru o djelu Miroslava Krleže…

Vjerojatno je istina da kad stvari dotaknu dno, a pošto ne možemo niže i dublje, moramo stremiti zvjezdarju, koji opet nitko kao Miroslav Krleža nije znao približiti ovozemaljskom svijetu.

Gradimir Gojer
Autor 25.1.2016. u 10:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija