ZAŠTO SAM REŽIRAO ADAMA I EVU?

tačno.net
Autor 5.7.2015. u 10:18

ZAŠTO SAM REŽIRAO ADAMA I EVU?

Esej o nastanku predstave

 Piše: Gradimir Gojer

Sada već davne godine u Dubrovniku sam gledao predstavu Kraljevo redatelja Dine Radojevića. Danima nakon te predstave kada god bih markantnog Crnogorca sa adresom stanovanja i djelovanja u Zagrebu sretao u uličicama i kaletama Dubrovnika imao sam potrebu pokloniti se toj istinskoj redateljskoj veličini! Jednako tako nakon gledanja (opet dubrovačkog!!!) predstave Kristofor Kolumbo jednaki osjećaj gajio sam prema Georgiju Paru, redatelju ne samo kultnih, već sad bi se moglo kazati prekretničkih predstava u južnoslavenskom a ne samo hrvatskom teatru. Jer, nakon njihovih predstava postalo je sasvim jasno da glembajevski teatar, opus koji je u vrijeme socrealizma prije svega legitimirao Krležu kao ideologijskog pisca, u kazališnom smislu gubi dah pred teatarski daleko atraktivnijim i relevantnijim, u tragalačkom smislu, ciklusom Krležinih legendi! Trebalo je da prođu godine, da se fermentiraju određena teatarska, ali prije svega društvena, pa i politička iskustva u mom redateljskom radu, pa da se odlučim napraviti predstavu prema ranoj Krležinoj legendi Adam i Eva. Prvo čitanje ove Krležine legende privlačilo me je, prije svega, bogatom asocijativnošću na biblijski svijet. Sljedeća faza mojih učitavanja u Krležin atraktivni tekst podrazumijevala je proširivanje osjećanja krležijanskog splina od intimiteta dramskog duela Muškarca i Žene na široki prostor europske, dobrano zaronjene stvarnosti ekspresionistički date u povijesnost. Dugo sam razmišljao da li režirati dijaloge koje je ispisao mladi Krleža, ili pak, baviti se njegovim razuđenim, bogatim, skoro bi se moglo kazati barokiziranim didaskalijama – uputstvima, koja vuku prema onomu što je u Krležinom teatru najatraktivnije, a to je – promišljati na matrici njegovog bogatog asocijativnog vrela policivilizacijskih krakova svijesti, koji su, na jedan način teatarski relevantni u svakom vremenu, a na drugi način nude nove mogućnosti redateljskih stiliziranih rješenja.

Odluka da u Krležinu, poezijom natopljenu legendu, dodam nove količine njegovog vlasitog poetskog imaginarija bila je presudna, kao i u mojoj prethodnoj redateljskog radnji (Krleža – Gojer Put u raj) da poezijom stvorim ritmičku organizaciju buduće predstave!

Već duže vremena knjiga poezije Simfonije Miroslava Krleže privlači me svojom svjetonazornošću, koja je određena golemim kozmopolitskim osjećanjem svijeta velikog pisca. Uključujući pojedine verse ovog Krležinog ostvarenja u libreto za predstavu Adam i Eva ustvari sam nalazio načine da pobjegnem iz svijeta omeđenog dualom i da cijelu radnju dramskog spiča odvedem u prostore u kojima caruje Krležina poezija, kao derivat prijesnog života, ali daleko od bilo kakve naturalistične prijesnosti. Odlukom da režiram predstavu Adam i Eva učinio sam i gest velikodušnog poklonjenja umjetnosti glume, jer ono što je glumački doprinos ovoj predstavi je temeljna stvar mog redateljskog angažiranja!?!

Glumačka gesta i tijelo glumca u ogoljenom, praznom prostoru (na potpuno brukovski način!) omogućili su s jedne strane da Krležin tekst dođe u prvi plan, a s druge, pak, strane da glumačka energija, saobražena vremenu i stilemama vremena Krležin tekst odvede u prostore poptuno adekvatne našim svakodnevnim dilemama, smjeranjima i potpunoj uronjenosti u prijesni život današnjice.

Proces rada na predstavi pokazivao je iz pokusa u pokus da je ritmizacija teksta poetskim pasažima simfonija, zapravo, dobitna kombinacija, jer obiteljsko-ljubavnički dual izvodi na široku pergolu promišljanja brojnih, Krležinim didaskalom otvorenih pitanja angažiranja čovjeka u sudaru sa nevjerojatnim alogičnostima vremena kojeg živimo!
Mizanscen je bio određen na temelju promišljene dinamizacije prizora, potpuno obrnuto u odnosu na precizno složen Krležin tekst.

Krleža je u Adamu i Evi ponirao dubinskim slojevima psihologije muškarca i žene, ne libeći se, gotovo naturalistično iskazati grubost toga odnosa, njegovu kompleksnost, njegov vrlo često nelogični vibrato…

Adam i Eva u mojoj verziji redateljskog čitanja i promišljanja verzija legende potpuno je izmještena iz biblijske atmosfere, ali sa stanovitim razumjevanjem motiva te iste atmosfere datih u simboličkim akcentima, koji bi trebali biti adekvatima Krležinih filozofskih polifonija.

 Postavljajući Adama i Evu shvatio sam da svako insceniranje neke Krležine legende podrazumjeva pjesništvo u redateljstvu, a to praktično znači apsolutnu slobodu,  dovedenu skoro do nekog oblika ludizma mizancsenskih rješenja, govornih koloratura, krikova i tišina…

U predstavi Adam i Eva Miroslava Krleže, AD 2015 u Collegium Artisticumu  imao sam saveznika u ozbiljnom glumačkom ansamblu, ali još i više u golemim bijelim plohama galerijskog prostora, koje su odslikavale prazninu svijeta u kojem toplina biblijskog susreta iz prizora u prizor gubi bitku pred metalizmom današnje surove realije života, koji je sveden ne u maljevićevski crni kvadrat, već u bespomoćnost bijelog, surovog prostora beskrajnih tišina koje vladaju među ljudima kada se susretnu sa takvom prazninom.

tačno.net
Autor 5.7.2015. u 10:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija