ZAVIST I LJUBOMORA KAO NOĆNA MORA

Božica Jelušić
Autor 24.10.2018. u 11:19

Izdvajamo

  • U toj partiji šaha ljudi bez ikakvih kompetencija, frustrirani, nedorečeni, nedovršeni, stalno vas "vraćaju na mjesto", želeći dokazati da ste običan "pijun", kakvim su vas u svojoj glavi obilježili i zapamtili od djetinjstva. Znaju ONI da vi veliku stvar ne možete i ne smijete uraditi, jer tko su onda oni osobno, ako vi odskočite u njima nedostižnu dimenziju? Ne možete steći javno ime, ne možete skupiti znanje u školama raznim, životnim i institucionalnim, putovati, družiti se, biti negdje primani i dočekivani, dobiti javno priznanje, pokrenuti korisnu inicijativu, iz jednostavnog razloga: JER SE ONI TOGA NISU DOSJETILI, niti im je priroda dala vis creativu, stvaralačku moć, kojom bi svoje zamisli pretočili u stvarnost. Badava dokazujete svoj žar, potencijal, marljivost, dobru memoriju, predispozicije, jer njima je to posve nevažno i apstraktno, kao pojava krave na Mjesecu. Žive u svemiru svoje glave, a taj je skučen i lošim nakanama napučen. I dosta vjetra tu huji kroz praznine razne, tundre, stepe i pustopoljine neispunjenih područja.

Povezani članci

ZAVIST I LJUBOMORA KAO NOĆNA MORA

“Došlo je vrijeme kada štakori podučavaju orlove kako se leti”
H. Miller

Kad od neke teme bježiš, ona ti se naprosto nameće. Ti nju izbjegavaš, ona tebe progoni, i napokon se morate sresti i suočiti licem u lice, ma koliko lice te čudne strankinje bilo odbojno i neugodno. Da, zavist je meni strana, od djetinjstva je ne poznajem, a njeni bijesni psi čekaju mene i moje najbliže prijatelje iza svake seoske tarabe, plota i ograde. Nevjerojatno, to traje do kasne dobi, i uvijek iznova čudimo se kad sretnemo ta lica koja bljuju ružne riječi, zabrane, prijetnje, ispravke, cinične opaske na sve što mi poduzmemo, čime se oduševimo i čemu dademo svoju vjeru.

O čemu se, zapravo, radi? O životnoj “partiji šaha”, koju mi ponekad zaista dobro odigramo, uspijemo domašiti neke svoje ideale, razvijemo se, postanemo osobe od formata kakav smo u djetinjstvu i mladosti željeli. Vidimo svijeta, steknemo prijateljstva, podijelimo neka dobra s drugima, ostavimo trag na zavičajnom tlu i njegovoj duhovnoj mapi. Naivno vjerujemo, da je to svima drago i pravo, da u tome vide i neku opću korist, procvat, umrežavanje energija, sunčanu stranu ulice, kojom će hodati naša i njihova djeca.

Ali nije tako, naprotiv. Lacković je očajavao sa svojom donacijom, doslovce do suza, smatrajući da nitko ne razumije njegov dar, već da ljubomorni sitni duhovi vide u prihvatu njegove zbirke “otimanje prostora”, koji pripada upravo njima i njihovim slabašnim pokušajima da se dovinu do imena, slave i reputacije. Kovačić je mudro zaključio kako se “u sjeni velikoga stabla slabo raste” i time sve svoje imitatore smjestio na pravo mjesto. Dolenec je morao pobjeći iz Podravine i djelo mu je ostalo krnje i nedovršeno, dok su neki drugi ostali, spotičući se na dnevnoj osnovi o tvrdo kamenje zlobe, ignorancije, opstrukcije i neprekidnoga negiranja.

U toj partiji šaha ljudi bez ikakvih kompetencija, frustrirani, nedorečeni, nedovršeni, stalno vas “vraćaju na mjesto”, želeći dokazati da ste običan “pijun”, kakvim su vas u svojoj glavi obilježili i zapamtili od djetinjstva. Znaju ONI da vi veliku stvar ne možete i ne smijete uraditi, jer tko su onda oni osobno, ako vi odskočite u njima nedostižnu dimenziju? Ne možete steći javno ime, ne možete skupiti znanje u školama raznim, životnim i institucionalnim, putovati, družiti se, biti negdje primani i dočekivani, dobiti javno priznanje, pokrenuti korisnu inicijativu, iz jednostavnog razloga: JER SE ONI TOGA NISU DOSJETILI, niti im je priroda dala vis creativu, stvaralačku moć, kojom bi svoje zamisli pretočili u stvarnost. Badava dokazujete svoj žar, potencijal, marljivost, dobru memoriju, predispozicije, jer njima je to posve nevažno i apstraktno, kao pojava krave na Mjesecu. Žive u svemiru svoje glave, a taj je skučen i lošim nakanama napučen. I dosta vjetra tu huji kroz praznine razne, tundre, stepe i pustopoljine neispunjenih područja.

Pa, onda, što im je činiti? Podmetati noge, difamirati, protestirati, u javnosti vam osporavati navode, neprestano vas obeshrabrivati, davati imaginarne “licence” o tome što vi smijete i možete raditi i gdje je granica vaših sposobnosti. Ti kukavni “ispravljači”, redočinitelji, smoleki s domaćega bunjišča i gnojišća, ustvari kukuriču u prazno, ne budeći nikoga i ne postižući ništa. Zavist je smrtni grijeh. Upropaštava im karmu i to je žalosno do bola. Nadalje, vrijedi ona latinska “Tko dobro znade, dobro poučava”. Dakle, ponajprije bi valjalo razviti kompetencije, steći arbitražni autoritet. Pa onda otvarati usta i prigovarati, zabranjivati, zgražati se, docirati. Ali i tu postoji zamka: neznalice, ignoranti i umišljenici su osorni, prosti i neuviđavni, znalci kritiziraju blago, oprezno, s dobrom nakanom. Po tome ćete ih na prvom koraku prepoznat i razlikovati.

I sada, uoči večerašnje promocije još jedne knjige, kojoj pružih prijateljsku i stručnu podršku, a kojoj ljudi bez kvalifikacija unaprijed vide zamjerke, želim ponoviti onu misao već zabilježenu, koju preuzeh od svog književnog uzora: “Stvoreni smo za podvige važne jedino za naše seoce”. I velim: Što prije prihvatite tu mjeru, bolje se osjećate. Vjerujte mi na riječ, radim taj posao gotovo pola stoljeća.

Božica Jelušić
Autor 24.10.2018. u 11:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija