Željko Grahovac: HRAM JE UNUTRA

Povezani članci

• „Prvi mart” upoznao institucije s analizom postupanja institucija RS prema povratnicima u prijeratnim općinama prebivališta
• Bernard Henri Lévy poručio Dodiku: Negiranjem genocida šaljete sebe na marginu historije
• Dželaludin Muharemović: „Podzemlje“ neće preuzeti kontrolu nad Željezničarom
• SREBRENICA, VREME ZLA
• Željka oprosti
• BIH i dalje bez vlade jer se jedan od Bošnjaka izjasnio kao “ostali”

Foto: FB

BLUES OF ALL

Stopala su u paru
Kao i krila uostalom
Način je morao biti prije
Svih priloga za način
Vrijeme prije svih
Priloga za vrijeme
Takođe
Odgovori prije svih pitanja
Pitanjem se mjeri udaljenost
Istina bude kad si toliko blizu
Odgovora da vidiš sve kroza nj
To jest kada ne vidiš ništa
Do to što si već vidio
Rječce su ono zadnje
Kad se to ništa ne može više izreći
Zaista, zaista vam kažem…

Stopala su u paru
Iako Svemir ima 11 dimenzija
Po najnovijim saznanjima
Iako taj Blues of All još niko nije čuo
(Da li je bolje Blues of Everything)
Bar znamo da su strune tu negdje
Ako je već sve to što postoji
Samo njihovo vibriranje
I ako se sve uklapa
Uostalom što da ne
Bach je bio na vrhu
I prije svih top-lista

Stopala su u paru velim
Iako ne znam šta govorim
Iako se toliko toga zaboravi
Hrapavost mirisa gustiš svjetla
Ono kad je sve sad i ti si u svemu
A kad otvoriš svoj bâr bilo bi dobro
Brendirati koktel s tim nazivom
Imaš bar Sokrata za utjehu
Praokean su ispunjavali jedino glagoli
Glagolske imenice su preuzetnost
Ili pretencioznost bez temelja
Znam bar toliko da dišem

Stopala su u paru
Koliko god mi to nismo
I ako se budem prisjećao svega
U nekoj od 11 dimenzija
Počeću od tvojih stopala.

NISAM

Klečim u mraku
Leđa su kao noć velika
I okrenuta svemu istovremeno
Ali to nisam ja: ja sam sječivo
To što nije tama recimo
I vrškom ulazim

I sav među pleći
Vri zeleno s obje strane
Dvije tišine dvije studeni dvije
Planine jedna sestra koje nema
I vučija usta razjapljena
Kao riječ ljubav

Klečim u mraku
I to je kosa neudahnjiva
I miris zri umjesto oba ramena
Gust to nisam ja Dlan sam koji
Ko dan trne brdu uzvrat
I srhom gore čili

Dok Boja navire
Prska ozgo nalik potoku
Stoput u srce izgrizene lubenice
Ja gledam I otičem dvije godine
Vokalima toplim mekim
Još tovim ribice

Klečim u mraku
Nisamnisam tu gdje laze
Na usta ovalna i smrzla Majčina
Majušni baloni od krvi i gorčine
Pucaju i šapuće praznina
Zašto ne dođeš? 

HRAM JE UNUTRA

prvi stih nikad nije nasrican ni napisan,
a s njim započinje svaka pjesma:
nikada nisam bio unutra 

ući u tikvu je isto što i ući u njenu boju
ne otvarajući je, jer usta su samo
na toj strani gdje izlazim.

boju tikve ima duša koja se nada gostu,
tome što nosi dar nepomućenosti
i žeđ s kojom će svjetlost,

kao i voda u istoj spokojnoj snazi vrela,
biti uvijek to što jest jer je pijena
tako da bude, tako da jest;

pijem te da rađaš samu sebe kad god se,
na vrata kroz koja izlazim pomoli
onaj koji sam i kakav god

jer, koji god, ja nisamnisam, nisam niko
i nema me kao što tebi nema ušća
ja sam tek žeđ za svjetlom.

bivam tako što sam iskra tebe u drugom
ukresana; u meni gori jedino žeđ i
predanost mi je postojanje.

bivam tako što ostajem bez samog sebe;
pijem te i ne stajem, kao što svijet
traje gutljajima od početka

kao što svaka pjesma ostaje bez zadnjeg
stiha jer on biva dubokdubok muk
u kom se razrojava sluhom

cijela samo tako i na taj način dovršena:
dok ispijam je kako bi bila iznova
u blaženoj svojoj nijemosti.

U PJESMI, U TIŠINI 

gledajući očima nezamućenim
očima unutra okrenutim,
vidi se stablo breze

nemirno je pamćenje, i nejako,
i proizvoljno i budalasto
sazivlju ga sličnosti

koje to nisu, koje su tu nasilno;
sjećanje kazuje svaki put
ne mogu te se sjetiti

da li je bilo crno i bijelo ovako
isto pomiješano, stablom,
kao i daždevnjakom

to je slučaj savršene mimikrije,
pokret ničeg na pozadini,
nje same dok miruje

da li je bio uopšte, da li postoji
daždevnjak s tom kožom;
jesam li bio, jesam li.

tad sam, kao i sada, vidio ništa
brezik je pogust, to znam,
al’ ne vidim te, brezo

ni u jednoti ni u mnoštvu, ništa
valjda sam zapao između,
u nijemost, u februar,

i slušam slušam islušamslušam:
moram jednom to napisati
kad sam bio u pjesmi

SVJETLOST, ŽEĐ

moj jezik nije samo mali
on se smanjuje i skuplja.

bio sam zagledan u crtež pčelinjeg leta
zadubljen u zuj usred beharale krošnje.

moj jezik ima dvije imenice
jedna je svjetlost, druga žeđ

kao pred raskošnim prizorom kanjona cetine
osjetiš da nema drugo prah kaplje i odbljesci

svijet je načinjen uglavnom od glagola
kao svemir što je od praznine pretežno.

materija u njemu je incidentno privremeno
kao učvorištenja na strunama Božije harfe.

i dok se prenose trepeti sa strune na strunu
svijet se rađa i obnavlja kao da je materija.

svjetlost jest jer po njoj jest sve ostalo a ona ni po čemu
žeđ je pjesma s kojom u živom ne počinje i ne završava

ta nipočemnost svjetla, samo traje, i ne prestaje
u kostima planine ni po čemu, i u gustišu šume.

u krljuštima rijeke dok se oglašava ili u bludnji galebova
u razlivenosti mjesečine ni po čemu, il majčinog mlijeka.

moj jezik ima dvije imenice
jedna je svjetlost, druga žeđ

kao pred prostorima tvoje puti, pred vratima hrama
kad počinje razilaženje ovih dviju ruku, samo dviju

tako blizu svjetla da ga pijem i da ne prestajem
tako blizu žeđi da me pije iznutra, ne prestajuć.

Željko Grahovac