ŽELJKO GRAHOVAC: SVJETLOST SE NE MOŽE IZGUBITI…

ŽELJKO GRAHOVAC
Autor 23.12.2021. u 08:48

Izdvajamo

  • Iz Dobre knjige Doboga čovjeka i pjesnika Dobru stihozbirku ovim prigodnim osvrtom želimo predstaviti i preporučiti našoj kulkturnoj javnosti: Miodrag Kandić, upravo zato i upravo tako što svoju prvu knjigu poezije objavljuje prevalivši već pola vijeka životne dobi – na djelu potvrđuje da se od sudbine ipak ne može pobjeći. Izuzetan talenat koje je pokazivao već od srednjoškolskih dana (koliko god bio suzbijan i gušen, i unutrašnjim i izvanjskim destimulativnim i destruktivnim faktorima) – ipak mora, kad-tad, izbiti na svjetlo dana…

Povezani članci

ŽELJKO GRAHOVAC: SVJETLOST SE NE MOŽE IZGUBITI…

Foto: PR /Bljesak.info

(Miodrag Kandić: “Čovjek sa dva srca”, poezija, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2021.)

Pjesnik sa ovih naših prostora (od Travnika rođenjem, a životom od Novog Travnika i Mostara), koji još od 1993. godine živi i radi u Norveškoj – objavio je, na radost svih koji ga iole poznaju, odranije i sada, svoju prvu (dugo čekanu, pa i dugo brušenu) knjigu poezije, “Čovjek sa dva srca”. Sticaj okolnosti je htio da mu školski drug i prijatelj iz mladalačkih mostarskih dana Izedin Šikalo (“Dobra knjiga”) bude izdavač – a još ljepši i simbolički dragocjeniji je sticaj okolnosti da mu predgovor napiše niko drugi do njegov srednjoškolski profesor: veliki bh. pjesnik Munib Delalić (koji također živi i radi u Norveškoj).

Dakle, iz Dobre knjige Doboga čovjeka i pjesnika Dobru stihozbirku ovim prigodnim osvrtom želimo predstaviti i preporučiti našoj kulkturnoj javnosti: Miodrag Kandić, upravo zato i upravo tako što svoju prvu knjigu poezije objavljuje prevalivši već pola vijeka životne dobi – na djelu potvrđuje da se od sudbine ipak ne može pobjeći. Izuzetan talenat koje je pokazivao već od srednjoškolskih dana (koliko god bio suzbijan i gušen, i unutrašnjim i izvanjskim destimulativnim i destruktivnim faktorima) – ipak mora, kad-tad, izbiti na svjetlo dana…

Kako rekosmo već u naslovu ovog skromnog osvrta – svjetlost se ne može izgubiti: ako je nema vani, ona ostaje unutra, u srcu i u duši čovjeka, koji je (kad god to bilo) njezinim sjajem i njezinom toplinom bio “inficiran”. U prvom ciklusu (“Arhiv zaboravljenih stihova”) posebno snažno izbija to zavičajno hercegovačko svjetlo – u mladalačkim autorovim stihovima posvećenim Neretvi, Starom mostu, Počitelju…:

“Tko te oslika/ i vremenu/ podari/ Kao da su/ biseri/ rajski se prosuli/ i sokake ti/ istkali // Svaka kuća/ ko niska đerdana/ a hava puna/ sevdaha/ i ezana // I dok/ Neretva/ kovrdža virove/ pod avlijama/ eno/ Kosača/ propinje/ kule/ nebesima” (“Počitelj”).

Autor predgovora Munib Delalić posvjedočuje nadahnutim riječima da je u ovoj knjizi otvoreno jedno “čisto, svijetlo lice zavičajnog juga i izgnaničkog sjevera” – potvrđujući da je riječ o pjesniku koji eto nije mogao (sve i da je htio, sve i da je izvana bio ometan) izbjeći svoju sudbinu i da su njegovi stihovi ona duševna snaga koja nam “vraća vjeru u život i ljude”, pokazujući na djelu kako “poezija, ne samo da je moguća u vremenu zla i mraka, nego da je upravo tad prijeko potrebna”.

Hadžem Hajdarević, jedan od recenzenata, u pogovoru na kraju knjige tvrdi da će nam iščitavanje ove poezije osvijestiti važnu, dragocjenu spoznaju o samoj prirodi i o biti ove duhovne kreativne djelatnosti: “Poezija nije nikakvo ruganje svijetu, nego, prvenstveno, jedno iskreno, himnično veličanje svijeta i poetskotvorno otkrivanje njegovih ukrivenih sastavnica i energijskih potencijala.”

Velikoj zajednici naših vrijednih i za opstanak Bosne i Hercegovine (njezinog duha, njezine samobitnosti) dragocjenih kreatvnih ljudi koji žive i rade izvan domovine odsad moramo (pod “stavkom” – naši stvaraoci vani) uvijek pridruživati i ovog sjajnog pjesnika blage, blagotvorne i od svih negativnih “energetskih” obojenja oslobođene svjetlonosne riječi

UTJEHA

Daj mi jednu riječ
da prebrodim ovu oluju
bez straha i nemira
da popuni bijelu prazninu
nastalu između talasa
koji nas lome

Daj mi jednu riječ
koja nema prezira
u svome ehu
da prespavam u njoj
ovaj brodolom noći
što pritiska naše
tanane duše

Daj mi jednu riječ
od kamena i sunca
čistu i nježnu
kao bore na dlanu
da napravim kuću
za naše nesigurne
snove.

KAMEN

Gledam te bezbožnog
Kako se dosađuješ
U ljušturi dana

Pojeo si svu kišu
I znatiželju oblaka

Sluzavi puževi i gliste
Prešli su tvoje glatko čelo
Ne ostavivši trag

Pojeo si i strašne bure
Bosa stopala i
Zmijske košuljice

U tvome oku
Vječna sazviježđa
Čitaju mape nebeske

Opijen nesanicom
Glođeš vlastitu sjenu
I vrebaš još jednu
Suvišnu žrtvu

VIKINŠKI BROD

U morima
Sjeverno od prošlosti
Plutaju ruže
Ledom okovane
U njima duše
Prastarih ratnika
Što zabodoše koplja
U kuglu Mjeseca
U srebrenoj prašini

S vremena na vrijeme
Pod crno
Razapetim nebom
Krstare njihove
Uklete barke
Okrunjene maglama
Iz kojih se čuje
Zveket kostiju
I duboko
Mumljanje krvi

PIJETAO

Praskozorje
ga iznenadi
na krivoj
nozi
onda bunovan
i ljut
kljunom razbija
ljusku mraka

inače mašta
kako prepjevati
kukuriku
u poj
kanarinca

 

ŽELJKO GRAHOVAC
Autor 23.12.2021. u 08:48