Zimska bajka, iliti kako je Haso (p)ostao Božidar

Goran Sarić
Autor 18.1.2017. u 10:14

Zimska bajka, iliti kako je Haso (p)ostao Božidar

Tako im, veli strina, na ovoj studeni i snijegu svratio i nekidan. Na Badnje veče, pred Božić. Pomogao u pečenju mesa, točenju rakije, postavljanju astala i nanio kamaru “ćepanica” (cjepanica), da starci ne moraju izlaziti na poledicu. Bogami i prenoćio. Da im se, veli, i u praznično jutro nađe pri ruci. Pravi Boži-dar.

Ljudi vas, katkad, ipak znaju oduševiti. Priroda i životinje to čine stalno, svakog, ama baš svakog dan u godini. Samo ako hoćete, i umijete gledati. Priroda se – dignite pogled sa ekrančića! – svakoga dana resi novim ruhom. A životinje? Ah, ta divna stvorenja,…  Cuke su – vjerujte mi na riječ, imao sam ih već petnaestak – doista čovjekovi najbolji prijatelji. Konji, možda, najljepši. A ni mačke vas nikad – barem one četveronožne! – za svih onih njihovih sedam života, neće bezveze ogrebati.

Osim ako ih barkate. Što čovjek, to jest – neki vrag u njemu, s vremena na vrijeme strašno voli raditi.

Do nas je, znači. Obično mi sve pokvarimo, poremetimo, uzburkamo … Zato svijet i jeste ovakav. Zato me nečije dobro samo može – iznenaditi. Zato, kako je jednom sjajno ispjevao Avdo Sidran,

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini.
 

Ponekad, eto, zaboravimo da u svakom ljudskom biću, osim pogolemog šejtana, spava i komadić dobra. Zato svijet i nije, ili barem nije uvijek, pakao. Ima u njemu mjesta i za lijepe priče. Ponekad čak i takve koje, posebno u zlim i burnim vremenima kao što je ovo naše, liče na bajku. Zimsku bajku, kao što je ova što slijedi.

Konjički komšija i prijatelj Hasan Pirkić, koga poznajem i volim još od najranijeg djetinjstva je, kako mi je sam mnogo puta pričao, trebao da dobije ime Božidar. Logično. Rođen čovjek na katolički božić, pa otac odlučio da mu da to lijepo, staro ime. “Kvaka” je samo u tome što su mu i otac i majka, muslimani, to jest Bošnjaci. Pa se pobunila nana, očeva majka. Uskopitila žena. Ne da, pa ne da.

           “Ili mu daj neko naše ime, ili ti ja odo’ iz kuće!”, čvrsto odlučila starica da spriječi bruku i sramotu u familiji.

           A otac Avdo, mada stari skojevac i partizan, šta će, popustio. Znao je on, doduše, često biti tvrd i nepopustljiv, ali je znao i gdje su granice. Đe će mu majka, novopečena nena, iz kuće? Đe će mu duša? Pa na koncu sinu dao ime koje sam naveo.

Nesuđenog Božidara rat je zatekao na studijama u Banjaluci. Dugo je on tu “učio medicinu”, zavolio grad na Vrbasu, odomaćio se. Ne bi ga ni tada napustio, ali kad je vidio da s karadžićevcima nema zajebancije… Nekako se, na jedvite jade, dokopao Konjica. I tu, skoro-pa-doktor, počeo raditi u ratnoj bolnici. Pune ruke posla, u najtežim uslovima. Ipak, nekoliko puta smo i tada uspjeli “razbaciti” preferansa, ubjedljivo najljepše i, što ja znam, najkomplikovanije kartaške igre.

           Znao sam ja da mu je preferans bio samo izgovor, da je, u “vunena vremena”, kad su Gradom, osim regularne vojske, “operisale” i kojekakve bande, to on mene pazio. Dolazio da vidi kako smo majka i ja. Da nas, svojim prisustvom, bar malo zaštiti.

           A to u ratu nije bilo malo. To zna svako onaj ko se, u svojojh sredini, iako u svom i na svom, kao “manjinac” najednom našao u opasnosti.

           A njegov otac, skojevac i partizan? Prekinulo ga srce, za jednog od prvih granatiranja Grada, u podrumu kuće u Ulici maršala Tita. Srušili se partizanski snovi, tom tersu i pričalici, koji je nekad možda i znao malo “bombati”, preuveličavati svoju “herojsku” ulogu u“onome ratu. No, da je bio partizan, “operisan” od svakog nacionalizma i šovinizma, to se lijepo vidi iz onog nesuđenog sinovljevog imena, imena koga je nana odlučno “abortirala”.

Elem, rat bio i proš’o, Konjic, kao i bezmalo svi naši gradovi, u ratu i nakon njega izgubio mnogo svojih predratnih stanovnika. Rijetki se vratili. Uglavnom starci. Tako i Neđo Simić, strinin otac, koji se među prvima sa ženom vratio u pravoslavno, nekad bogato i puno života očevo rodno selo. Nije htio da umre na tuđoj zemlji.

           I Neđo i njegova žena su stari starci. Oko devedeset im je. Koja više, koja manje. No, još samostalni i radišni. No, godine čine svoje. Strina i njen brat svako malo skoknu do njih da im pomognu oko većih poslova: sijeno, šljive, zimnica, drva… Na selu uvijek pune ruke posla! Ali, imaju oni i druge, svoje živote, djecu i unučad.

          Duraju, tako, ti hrabri starci. A selo skoro pusto, njive i pašnjaci zapušteni. Malo živne samo krajem sedmice, kad dođu vikendaši. Pa dvoje staraca, tako, uglavnom samuje.

Ali, ima još neko da im dolazi, i kao prijatelj i ‘nako, napomoć. Već pogađate: moj drug Haso. Redovno ih obilazi, i to još od kada su se vrnuli na svoje ognjište. Kupi koju litru Neđine čuvene rakije, šljive, sira i kajmaka. Ali, bogme, i privrijedi.

           Tako im, veli strina, na ovoj studeni i snijegu svratio i nekidan. Na Badnje veče, pred Božić. Pomogao u pečenju mesa, točenju rakije, postavljanju astala i nanio kamaru “ćepanica” (cjepanica), da starci ne moraju izlaziti na poledicu. Bogami i prenoćio. Da im se, veli, i u praznično jutro nađe pri ruci. Pravi Boži-dar.

           Tako je nena, nakon “debelih” pola vijeka, ipak izgubila davnu, činilo se, dobijenu bitku. I starom se partizanu, makar i samo simbolično, ispunila davnašnja želja.

 

Goran Sarić
Autor 18.1.2017. u 10:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija