Život u sjeni brončanih likova

Nedžad Novalić
Autor 23.12.2017. u 10:28

Život u sjeni brončanih likova

Roman Dževada Karahasana Sara i Serafina počinje sjećanjem naratora na jedan razgovor s Albertom Goldsteinom, pri čemu Goldstein, između ostalog, kaže: Ljudski boravak na ovom svijetu odvija se u sjeni brončanih likova… Pod brončanim likovima mislim naravno na spomenike kao simbole jednog sistema vrijednosti, kao nezaobilazni sastavni dio političkog poretka, kao znak države.

Fotofiniš rada Haškog tribunala te presude Ratku Mladiću i čelnicima tzv. Herceg-Bosne ponovo su aktuelizirale pitanje o naslijeđu ovog suda, njegovoj namjeni, ulozi, konačnim rezultatima, ali i o našim društvima koja i 20 godina nakon rata vode rat – rat za interpretaciju rata.

Vodič za prošlost

Studija Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH iza sebe ostavlja fotografiju, jedan trenutačni uvid, živuće kulture sjećanja na rat(ove) kojima je sudio Haški tribunal i to na primjerima lokalnih zajednica Konjica, Velike Kladuše, Kiseljaka i Foče. Pitanje kulture sjećanja na posljednje ratne sukobe u BiH, u uvjetima kada su ti sukobi osnova iz koje se crpi politički legitimitet, do sada je uglavnom istraživano na nivou države ili na nivou etničkih grupa s obzirom na to da upravo etnički identitet ima dominantnu ulogu u oblikovanju narativa i mitova o ratovima 1990-ih. Ako je kultura sjećanja na lokalnom nivou i istraživana, uglavnom se radilo o lokalnim zajednicama u Sarajevu, Prijedoru i Srebrenici, što je ostavilo značajnu prazninu u razumjevanju ukupnog konteksta.

Studija Kultura sjećanja, u izdanju Mirovne akademije iz Sarajeva, popunjava tu prazninu i daje značajan trenutačni uvid u kulturu sjećanja u četiri lokalne zajednice. Ostaje žal, ali i ideja vodilja za neke buduće istraživače, što nije obuhvaćen veći broj lokalnih zajednica.

Postratna stvarnost u većini lokalnih zajednica u BiH uvjetovana je i oblikovana u mnogome, ako ne i presudno, proteklim ratom. To što u jednu školu u Kiseljaku idu Bošnjaci a u drugu Hrvati direktno je naslijeđe rata, to što u Konjicu de facto više nema Srba i Hrvata direktna je posljedica rata, spomenici, nazivi ulica, dvojni nazivi gradova također su direktno naslijeđe rata. Istovremeno, o tom ratu se glasno šuti, na posljedice rata se gleda kao nešto Bogom dato, oduvijek i zauvijek, nešto što je svima jasno i ne traži nikakva dodatna pojašnjenja. Studija Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH zato može poslužiti i kao svojevrsni vodič vodič za prošlost i u prošlost svake od ovih lokalnih zajednica koji bi putnicima namjernicima i budućim naraštajima pojasnio kako je sadašnjost uvjetovana i oblikovana prošlošću.

Ova studija ustvari je zbirka četiri rada za četiri lokalne zajednice, pri čemu se radovi mogu iščitavati i potpuno odvojeno, ali i kao jedna cjelina. Iako donekle kreću sa istih polazišnih/teorijskih tačaka, istraživanja su u konačnici imala različit put koji je odredio i različite rezultate kvalitete napisanog.

Pa kako se u Konjicu, Foči, Velikoj Kladuši i Kiseljaku sjećamo proteklog rata? Pamtimo ga različito, ali su sjećanja, odnosno njihov obrazac, zaćuđujuće vrlo slična. Većinska grupa nameće vlastiti narativ kroz spomenike, nazive ulica, ceremonijale, a manjinska grupa uglavnom je prognana na marginu, u dvorišta vjerskih objekata, ili je u potpunosti prostorno izmještena, prognana zajedno sa stanovništvom. Narativi su uglavnom etnički uvjetovani i istoznačni unutar jedne etničke grupe, ali upravo ovo istraživanje, i to je vjerovatno njegova najveća vrijednost, pokazuje da i unutar tog pravila postoje izuzeci.

Rat i mit

Da ratove 1990-ih ne možemo promatrati kroz prizmu pojednostavljenih istina, kakve nude različite političke deklaracije kojima je cilj da kreiraju binarni model mi i oni, da jasno obilježe ko je samo agresor a ko samo žrtva, već ih moramo promatrati u njihovoj punoj kompleksnosti, uvažavajući i tekst i kontekst, kao i  prostornu i vremensku dijalektiku tih sukoba, najbolje pokazuje kultura sjećanja ne te ratove. Tako dominantni bošnjački viktimološki narativ u Bihaćkoj krajini zamjenjuje se, barem djelimično, pobjedničkim narativom Armije BiH nad pripadnicima tzv. Narodne odbrane Fikreta Abdića, u Konjicu veterani Armije BiH i HVO-a zajednički čuvaju sjećanje na rat, a tabu o zločinima nad Srbima u Konjicu tjera ih da zaborave ili barem negdje skrajnu vlastiti sukob iz perioda 1993-1994. Nominalno, nijedna zajednica se ne odriče antifašizma i nastoji se povezati s tradicijom NOB-a, ali i tu postoje lokalne specifičnosti, od nacionalizacije antifašizma do reinterpretacija i potpunog idelološkog revizionizma.

Kompleksnost sukoba uvjetovala je i kompleksnost sjećanja. Oduststvo države specifikum je Bosne i Hercegovine koji taođer, možda i presudno, utječe na oblikovanje sjećanja na prošlost. Kako je to pokazao Dejan Jović u nedavno objavljenoj knjizi Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj država je ključna sila koja mitologizira protekli rat i nameće za nju prihvatljiv narativ koji onemogućava bilo kakva odstupanja. To odsustvo države ne znači da se u BiH tri dominantna etnička narativa nisu uspjela teritorijalizirati, već znači da postoje mnogo više rubnih područja koja omogućavaju i drugačije sjećanje. Stoga je u BiH moguće da ratni veterani Armije BiH i HVO-a zajednički traže socijalna prava, ili pak da veterani nekada zaraćenih strana zajednički posjete mjesta stradanja šaljući poruku mira. Kompleksnost rata, način na koji je okončan i postdejtonsko ustrojstvo BiH, proširili  su značajno marginu na kojoj su u BiH moguća ovakva dešavanja, za razliku od susjedne Hrvatske, ili naprimjer u socijalističkoj Jugoslaviji čiji državno-partijski aparat također nije tolerirao drukčija sjećanja.

Sjećanje koje oslobađa

Kultura sjećanja  u lokalnim zajednicama u BiH samo je jedna fotografija o kulturi sjećanja  u postratnoj BiH, ograničena prostorno na četiri lokalne zajednice i vremenski ograničena na jedan period. Moguće je da bi drukčiji ugao fotografa kao i protok vremena i razvoj događaja (npr. dolazak na vlast Fikreta Abdića u Veliku Kladušu) dao značajno drukčije rezultate, neke poptuno nove fotografije. Stoga je objavljivanje ove studije poziv da se istraživanje proširi i vremenski (praćenje kulture sjećanja u nekoj lokalnoj zajednici u dužem vremenskom periodu) i prostorno (praćenje kulture sjećanja u više lokalnih zajednica u BiH).

Značajno je i da su istraživanja radile domaće autorice. Mit, ili bilo kakav narativ, kako kaže Raoul Girardet u studiji Politički mitovi i mitologije, može se razumjeti samo ako je duboko proživljen; međutim, doživjeti ga znači oduzeti sebi mogućnost objektivnog izvještavanja o njemu. Zauzvrat, kao predmet istraživanja, mit teži da se pretvori u okamenjeni niz statističkih činjenica; osim svog dinamizma, on također gubi svoj emocionalni naboj i sadržaj, tj. svoj glavni sadržaj. Pronaći balans proživljenog i kritičkog čini se kao posebno težak zadatak, a priznanje vlastitog polazišta autorica, koje po pravilu dolaze upravo iz lokalnih sredina koje su istraživale, tim je značajniji.

Sjene brončanih likova ispod kojih živimo toliko su velike da sve više ograničavaju slobodu. Zato je kultura sjećanja kultura samo ako oslobađa. Mene od drugih i druge od mene.

Nedžad Novalić

Historičar, novinar i mirovni aktivista. Koautor knjige Vlasenica i njena okolina i filma Dom u tuđini. Radi u Centru za nenasilnu akciju u Sarajevu.

Nedžad Novalić
Autor 23.12.2017. u 10:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija