Život u tranziciji

Haris Jašarević
Autor 21.3.2018. u 12:54

Izdvajamo

  • Gledam sve te porušene zgrade. Izgledaju tako strašne. Kao da nikada nisu bile izgrađene. Kao da su umrli svi ljudi koji se sjećaju tih zgrada, dok su bile bijele, čiste i uspravne. Kao da pjesnici, vodoinstalateri, električari u njima nisu nikada postojali

Povezani članci

Život u tranziciji

Pogledao sam prema ruševinama, bile su prazne. Nije bilo djece, nije bilo ničega, samo kamena koji zapravo nije kamen nego slika koja plače a u svakoj suzi ima po jedna priča o tragediji ove države. Akteri  te priče su ljudi koji gledaju i razmišljaju o tome kako je sve moglo biti drugačije ali nije, ovako je kako je,  glupo i beznadežno i tu smo i niko nas neće spasiti osim nas samih.

Mrtvi  kerovi  i gojazna djeca skaču po meni. Volio bi i ja biti gojazan ker, gojazan i živ da po cio dan glođem kost i posmatram gospođe, komšinice od gazde moga. Mostar u slikama i zvukovima  dolazi pred moje oči pasje.

Iz krošanja se čuje klepet krila. Neka velika ptica stoji na žici i skiči. U porušenim zgradama, mali Cigani igraju gonje. Jedan je pao, ali ne plače, čak štaviše, smije se. Drugi ga dohvaća za rukav prljave majice i nešto mu dovikuje. Stojim na Španskom trgu i čekam autobus, ali ne blagajski. On je otišao, tačnije pobjegao mi je, vozač je došao par minuta ranije i odvezao se. Nikoga nije briga. Nikoga na stanici iz  Blagaja nema. Samo sam ja zakasnio. Čekam šesticu, ona vozi do Interexa. Tu ću izaći i čekati nekog Blagajca da mi stane. Skrećem pogled ka pješačkom. Tri nene prelaze zebru. Rade to prokleto sporo. Pomislim, brže i ne mogu. Hodaju graciozno jer drugačije ne mogu. Dva auta su stala, čekaju da nene prođu. Gledam vozače u njima. Jedan je mladić u ranim dvadesetim, čičkave kose a u drugom autu sjedi djevojka u kasnim dvadesetim i vrti plavu kosu. Mladić psuje i djevojka psuje. Pogledi mržnje idu ka gracioznim bakama. Pogledi koji viču: „Prolazi više stara babetino, moje bijesno auto, koje sam dobio od babe koji sjedi na budžetskoj stolici i češe jaja, ne može čekati. Vidiš li da bljuje vatru, vidiš li da žurim nigdje, vidiš li da žurim tamo gdje me niko ne čeka, možda samo koja napucana treba koja me voli radi mene. Požuri baba“.

Starije gospođe su prešle preko pješačkog, auta sa bijesnim vozačima su odmaglila ispred mene. Vjetar je počeo puhati. Krošnje drveća počele su se njihati, kao da mi pokušavaju nešto reći. Zatvorio sam oči i naćulio uši. Ništa. Nikakva zvuka nisam čuo. Ispred mene je protrčao čovjek. Džogira pomislih. Za njim je trčala žena i vukla smeđeg kera, mršavog i napola obučenog u nekakvo bijelo platno. Čovjek se okrenuo i nešto opsovao ženi kroz zube. Žena je bila napadno našminkana. Izgledala  je kao klaun poslije kiše. Otrčali su svi. Ostao sam na stanici posve sam. Ljudi su stalno prolazili kraj mene. Dva momka su naišla, prošli su prema Gimnaziji. Jedan je nosio dres Veleža a drugi Borussie iz Dortmunda. Jedan od njih je stalno govorio „nemoj zajebavat“ a drugi je kihao kao krhka žena. Pogledao sam na sat. Nije radio. Busa još nema a sve mi je hladnije. Kapu sam zaboravio, ostala je u hodniku, na njoj je bio svežanj ključeva.  Pogledao sam prema ruševinama, bile su prazne. Nije bilo djece, nije bilo ničega, samo kamena koji zapravo nije kamen nego slika koja plače a u svakoj suzi ima po jedna priča o tragediji ove države. Akteri  te priče su ljudi koji gledaju i razmišljaju o tome kako je sve moglo biti drugačije ali nije, ovako je kako je,  glupo i beznadežno i tu smo i niko nas neće spasiti osim nas samih.

Niko ne želi u ovoj državi biti spašen. Svi sve znaju i na prvi znak pouke sumanuto mašu glavama i govore: „Ma ja, ma ja ,ma ja, ma ja.“ Kako ćeš spasiti takvog čovjeka. Kako ćeš spasiti ohole i bijesne ljude koji sve znaju. Hladan zrak mi je ušao u oči i oslobodio suze. Prišla mi je srednjovječna žena, kratke smeđe kose sa kesom okačenom o desnu ruku i upitala: „Jel’ sve uredu sine“? Obrisao sam suze i rekao da jes.

„Jel’ prošla šestica“, nastavi ona. Nije, rekoh, i ja je čekam. Zašutila je, a i ja sam. Bus je stigao za dvije minute. Kao da mu je naša šutnja ubrzala dolazak. Žena je ušla prva i prošla sa mjesečnom kartom. Ja sam izvadio marku ipo i kupio kartu. Vozač mi nije rekao ništa. Svi u busu bili su nekako zamišljeni. Kao da sanjaju o nekom boljem mjestu. Kao da su u ovoj državi na probnom radu. Kao da će bolje sutra doći čim napuste ovu zemlju i skrase se u tuđini i daljini. Vozim se prema jugu. Gledam sve te porušene zgrade. Izgledaju tako strašne. Kao da nikada nisu bile izgrađene. Kao da su umrli svi ljudi koji se sjećaju tih zgrada, dok su bile bijele, čiste i uspravne. Kao da pjesnici, vodoinstalateri, električari u njima nisu nikada postojali. Na bilbordima, stoje lica u odijelima, nasmiješena, govore mi da glasam za njih, jer su oni najbolji i najpravedniji. Kante za smeće, prepune i prljave, čekaju neko bolje vrijeme da se isprazne, do tada sav njihov smrad ulazi u uzdignute noseve sveznajućih građana. Dva dječaka šutaju loptu od napuknut zid. Smiju se, sretni su. Radnica iz kladionice je izašla ispred, igrača nema, nokti su joj dugi i zeleni, njima vadi cigaru, onu tanku, i pali je.  Mudro otpuhuje dim u zrak i kroz naočale gleda kako dima nestaje. Nestalo je i nje, neko je zatražio automatski.

Dva mala Cigana, svom snagom u leđa guraju plavokosog pretilog dječaka. Dječak izgleda kao nacista koji se zapustio. Guraju ga i smiju mu se. Plavi dječak plače. Bilo mi ga je žao. Pomislio sam da se ostali konačno osvećuju konstitutivnima. Bus je stigao do Interexa. Izašao sam i prešao do puta koji vodi u Blagaj. Nisam dugo čekao. Stade mi neki brko sa Renolom i viknu kroz prozor: „Hajde ulazi, samo skloni te gajbe nazad“. Sklonio sam gajbe i sjeo. Vraćao se sa pijace, kaže. Ja pojma nisam imao ko je, iako smo pričali kao da se znamo stoljećima. Došli smo u Blagaj. Na izlazu iz auta, čovjek mi dade kesu paprika i reče: „Poselami starog. Reci – ovo mu je od Brke.“

Hoću, uzvratih uz osmijeh. Vjetar je prestao puhati. Jugovina je prijetila da će progutati kurtoaziju. Pošao sam kući sa kesom paprika i slikom tranzicije u oku.

————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

Haris Jašarević
Autor 21.3.2018. u 12:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija