Znakovi i sjećanja

 Hidajet Šerić Šerkan
Autor 21.6.2019. u 11:35

Znakovi i sjećanja

Fotografije: Hidajet Šerkić Šerkan

Kunem se… da je čovjek uvijek na gubitku                             

U ova maglovita vremena, kada se ništa jasno ne nazire, znakovi pored puta/Andrić/  govore o događajima, dobrim i mahnitim ljudima, sudbinama, raskrsnicama, putevima bez kraja i povratka, izgubljenim i nađenim, i onim skoro nevidljivim znacima o ljudima koji su zaboravljeni u vremenu iza kojih nije ostalo ni sjećanje, nego tek po neko slovo kojim se naslućuje ime, nekada ni to. Bez ikakvih primisli ili namjere, ne mogu da se sjetim ni kada, napravih ove fotografije koje me sada gurkaju, nagovaraju, da ih pokažem ljudima. 

Bijelo mramorno srce na humku trave, Vedran Ćosić 1992 – 1992. Nekoliko divljih cvjetova, i komadi starih greda da obilježe komadić zemlje gdje leži djetence rođeno i umrlo u istoj godini. Vedrančić nije ni živio, pa onda nije ni umro, šapuće mi neki glas.

Napraviše, poslije, spomenik ubijenoj djeci Sarajeva, njih preko hiljadu, upisaše im imena na metalne valjke, slične budističkim molitvenim valjcima, možda i sa sličnom namjenom, ne znam. Jedno veče, kasno, da me niko ne smeta, okretao sam valjke,  čitao imena mrtve djece sa brdovitog Balkana, i ne nađoh Vedrana.

 

Muslimani to zovu  bašluk. Jedan se stavlja iznad glave mejta ili pokojnika, širi i veći, sa imenom, fatihom, neki to i sada zovu piramida, nekada su na piramide stavljane i zvijezde, drugi manji, uži, iza nogu. Ugledah jednu takavu piramidu, oronulu, ispucalu, napravljenu od obične daske, tek malo obrađene, i nekoliko preostalih slova imena.Vidio sam na stotine takvih u ratnom vaktu, a jednu sam, sa mojim Miletom, stavio na grob našem drugu Gagi koji pogibe na Žuču, na pomoćnom igralištu stadiona Koševo. Ne znam kako, u glavi se ona slova sa piramide složiše, dopuniše. Mila Beoković, partizanka, pjesnikinja, prijateljica moje staramajke, komšinica. Pisala je ljubavnu poeziju, nastupala na poetskim večerima, da li je šta od toga ostalo ne znam, možda neko zna ko je tome bliže. Živjela je sama, a valjda je tako i umrla. Piramida, i nekoliko slova imena za čitav život.

 

Stadoh nogom na komad drveta, krcnu, prelomi se, da se to ne desi ne bi ga ni vidio.Polumjesec i zvijezda, mejt mumin, ni imena, ni fatihe, nigdje mezara, trava. . . osvrnuh se okolo, nekoliko humki bez oznaka. Koja li je njegova? Sjetih se jednog znanca, nije imao ni roda ni poroda, i njegovog uzdaha: “Ko li će mene u grob spustiti“. 

Na groblju Lav sada su mramorni nišani, spomenici sa uzvišenim riječima, poruke živima, ponegdje i slika, ali Vedrana, Mile i onog neznanca više nema. Neki moj blou ap, kao da sam sanjao, imao viziju, ali tu su slike, šta da se radi?

Jah!  Kunem se… da je čovjek uvijek na gubitku. /bezbeli Meša

 

 Hidajet Šerić Šerkan
Autor 21.6.2019. u 11:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija