Znam sve, al’ teško je povjerovati

Izdvajamo

• Znam da je danas Norman Abjorensen, nekadašnji “senior writer”  “CT”, univerzitetski profesor koji sigurno piše brojne rasprave i knjige i, kojeg izgleda, niko više iz vrhova Vlade, pretjerano ne sluša. U njegovim knjigama, kao i knjigama mnogih drugih, davno nekada uticajnih novinara, diplomata, političara... možete danas,  pronaći sve one riječi koje su mnogo, mnogo ranije preskakali, izpuštali ili zaobilazili. I, kada shvate da ih niko ne sluša na Zapadu, željni slave i uticaja, onda dođu nama ovdje u Bosnu... Znam sve, al teško je povjerovati!

Povezani članci

• Briljantna Heni i njene razarajuće kolumne
• Cinizam antiterorizma
• “TAJNA DŽEMA OD MALINA“ VAS JOŠ JEDNOM VODI U MAGIČNI SVIJET KARIMA ZAIMOVIĆA
• Odlazak ikone Mostara i muzičke legende: Umro Ilijaz Delić
• Izbori u očima građanke koja je na izborni dan bila posmatračica Koalicije ”Pod lupom”
• Saopštenje Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini povodom gradnje HE u gornjem toku rijeke Neretve

Oni nikada ne izvrću, nikada ne preuveličavaju, nikada ne govore “gole laži”. Oni lažu tako što jednostavno preskoče, ispuste, zaobiđu… Samo ispuste važne i bitne riječi, kao što su – genocid, agresija, rat, podjela… 

Piše: Fuad Đidić

Otvaram svoj požutjeli diplomatski dnevnik. Upola razbucana sveska iz vremena dok sam davno služio u dalekoj Australiji. Tamo sam bio jedini diplomat koji je stigao prije novembra 1995. godine. Došao sam u taj svijet predstavljati Republiku BiH, i, kasnije državu BiH. I dok listam dnevnik, ugledah sebe potpuno drugačijim nego, što sam sada. Mnoštvo zabilješki, podvučenih riječi, izrezaka iz raznih novina, tijesno ispisanih impresija, komentara, znakova…Bilo je to sve ono što me je nekada izgrađivalo, što je oblikovalo moj stil, moj nastup, govor jednog mladog i, tada ne posve, iskusnog bih diplomate. U ovom “bosanskom loncu” impresija, dominiraju žarke boje ambicije, nade u zemlju koju sam predstavljao, očekivanja mira, i čvrste vjere da će i nas nekada krenuti i, da dolazi novi život poslije svega. Rekao bih danas, taj dnevnik za mene je dragocjeno svjedočanstvo o tome kako sam otkrivao, prolazio, i, lutao kroz jedan, za mene ranije, nepoznati svijet u nekom dalekom centru moći, slave i snage Zapada i njegove demokratije.

I ovdje se zadržavam na jednom izresku mog prvog intervjua kojeg sam tada dao lokalnoj “Canberra Times”. I ne mogu da vjerujem svojim očima. Šta je sve prenio i, šta je sve preskočio napisati novinar Norman A. “senior writer” od svega onoga što sam rekao o zemlji BiH. A želio je da dozna sve. Koje sve argumente sam mu ponudio samo o stradanju Sarajeva, o duhu ljudi u danima opsade, odolijevanju, humoru u opkoljenom gradu, o pjesmi koja je nastajala, o tunelu, toj maloj cijevčici kroz koju je dostizao život, o gradu simbolu Evrope…Potom, o Srebrenici, o majci koja osjeća, ide i pronalazi mjesto gdje se nalazi tijelo njenog sina u jednoj od nebrojno mnogo rasutih masovnih grobnica…Kako sam se samo trudio da mu kažem sve. Da sve zbijem u ta dva sata i nešto razgovora, koliko je trajao naš ručak u restoranu “Otomhan”. Kako sam se samo preznojavao da nađem prave riječi i da objasnim za što se bore patriote, oni koji vole zemlju, i, svi koji su ostali u njoj. Trudio sam se, koliko sam znao i umio, sa mojim, istini za volju, tada ograničenom diplomatskom rječnikom, razgraditi sva ona njegova uvjerenja, predrasude, mitove, iluzije sa kojima se tada pisalo o mojoj zemlji. Doduše, još sa nekim stidom i, oprezom, zamjerio sam novinarima i novinama koje sam pratio, kako im nedostaje poštenje, istina i realnost kada pišu o BiH.

Ovaj važni novinar, na mene je ostavio savršen utisak kako sve razumije i kako sve prihvata. Hrabrio me i sokolio. Pogledao, s časa na čas, razrogačenih očiju ispod svojih zlatnih cvikera. “Znam, al’ sve je to teško povjerovati o Bosni”…to su bile  riječi koje i danas pamtim.

Otišao sam sretan i upravo, tako sam zapisao, kako sam uspio (koje li varke!) jednom važnom čovjeku reći skoro sve ono što treba. Onda sam pisao  svojima u sjedište kako će jedan prilično, uticajan novinar, dok sam ovdje na službi biti uz mene, i, da će moja Vlada imati više simpatije u ovom dijelu svijeta. Jer, pravdao sam, kako je on razumio naše stradanje, agoniju, ali prije svega, našu žarku nadu i želju, trud da zemlja stane na noge i krene uzlaznom putanjom. Osjećao sam se nekako olakšano. Pobjednički. Neke od tih riječi u dnevniku podvlačio sam crvenom linijom, a neke pisao okomito kako bi im da značaj i važnost.

Bio je to moj prvi susret sa iluzijama o zapadnoj štampi. Ali, i novinarima koji su znali “pokazivati zube” samo dok su imali plaćeni ručak u dobrom restoranu. Ostao sam sa nevjericom u jedan veliki i sjajan mit svjetskih medija svejedno, uticajnih, ili, manje uticajnih.

Godinama kasnije kako sam sve pažljivo iščitavao, bilježio, ostavljao, prenosio u Sarajevo, shvatio sam zapravo, kako ti zapadni mediji – suptilno lažu. Oni nikada ne izvrću, nikada ne  preuveličavaju, nikada ne govore “gole laži”. Oni lažu tako što jednostavno preskaču, ispuste, zaobiđu…Samo ispuste, preskoče sve važne i bitne riječi  kao što su – genocid, agresija, rat, podjela, pokretači, organizatori, izvršioci. I onda upotrijebe posve neutralne riječi: masakr, strane, sukob… i sve to oboje bojama vjere izostavljajući nacionalno i službeno priznato ime jednog naroda.

Suhe agencijske vijesti “o stranama u balkanskoj kasapnici” uvijek  su imale za cilj ostaviti privid objektivnosti i neutralnosti. Nikada kao tada, osjećao sam – neutralnost u vremenima genocida i opsade nije ništa drugo do – saučesništvo.

Novinari uvijek više skrivaju nego što otkrivaju. Oni, ili, bolje reći, njihovi urednici, su tu da više prikriju, a manje otkriju. Ulog u toj igri bilo je čuvanje slike o pravom licu vladajućih političkih elita Zapada koje su sudbinu BiH uvijek prepuštali nemuštim i nedoraslim birokratama svejedno bili oni tipa Akašija, Bildta ili Lajčaka…

Ali, i poslije susreta sa Normanom ostala je neka moja čudna navika da uvijek volim sjediti sa novinarima. Nikada nisam propustio priliku posjetiti neku od redakcija u metropoli gdje sam bio na službi.

I uvijek nekim čudom, ponavim istu grešku. Istu onu kao onomad sa Normanom A. I uglavnom, svugdje manje-više, isti odgovor:

“Znam sve, ali to je teško povjerovati…”

Nit na kojoj danas, stoji sudbina moje zemlje i, sudbina miliona onih koji je vole i, koji su vezali svoju sudbinu za njen opstanak, mogla bi biti pravi odgovor na pitanje – zašto sam se baš ovih dana sjetio svog razbucanog dnevnika iz Australije i razgovora sa Normanom A.

Znam da je danas Norman Abjorensen, nekadašnji “senior writer” “CT”, univerzitetski profesor koji sigurno piše brojne rasprave i knjige i, kojeg izgleda, niko više iz vrhova Vlade, pretjerano ne sluša. U njegovim knjigama, kao i knjigama mnogih drugih, davno nekada uticajnih novinara, diplomata, političara… možete danas,  pronaći sve one riječi koje su mnogo, mnogo ranije preskakali, izpuštali ili zaobilazili. I, kada shvate da ih niko ne sluša na Zapadu, željni slave i uticaja, onda dođu nama ovdje u Bosnu…

Znam sve, al teško je povjerovati!