ZNAO SAM DA MOJ GRAD JOŠ POSTOJI

Izdvajamo

• Svi oni okupili su se danas da pozdrave svoj Feral. Svoje svjetlo koje je, što je Feral dalje, sve jače i sve sjajnije. Ne zbog toga što će se ti ljudi pretvoriti u bučne ili nametljive, već zbog toga što ti ljudi, a shvatio sam to danas, trebaju upravo da budu to što jesu, tihi, nenametljivi i pristojni. I da ih bude na tisuće.

Povezani članci

• Predrag Lucić: Desni žmigavac za Pantovčak
• Jelena Svilar: Požar mržnje koji jede svaku drugačijost
• RAZGORJEVANJE STRASTI (8): Što samo ljubav znade
• Viktor Ivančić: 40 STVARI KOJE TREBA ZNATI O PANDEMIJI
• SNAGA ŽENSKE SAVREMENE PLESNE SCENE
• Pošto ponos?

Znao sam da ljudi još negdje moraju postojati. Nisu to ljudi od kojih zazireš i kojih se kloniš, ljudi su to pristojni, tihi, nenametljivi, ljudi kojih sretneš okupljene recimo pred kazalištem, na kakvoj dobroj premijeri. Znao sam da grad još negdje mora postojati. Nije to grad od kojeg zazireš, nije to grad od kojeg se kloniš, nepristojan, bučan, nametljiv, grad kojeg svakodnevno sretneš na ulici, na stadionu, na rivi. Znao sam da ti ljudi moraju postojati, jer sam ih sretao devedesetih, tihe i nenametljive kako bi mi na šanku kupili Feral i spremili ga žurno u torbu. Znao sam da taj grad koji je kupovao na kioscima Feral i spremao ga žurno u torbe mora još postojati. Mora. Bez obzira što se promijenio grad i što su se promijenili ljudi, ja sam nekako znao da su oni još živi, da je grad mog djetinjstva i odrastanja još živ, samo je onako tih, pristojan i nenametljiv zašutio pred navalom svega onog na što je upozoravao upravo Feral, novina od koje bi ti crno ostajalo na prstima, i nikome to nije smetalo.

Nitko nikada nije u redakciju Ferala uputio protestnu notu da mu crna tinta ostaje na prstima, pa da mora iza listanja Ferala prati ruke. Moj grad, ljudi koji žive i živjeli su u mom gradu bili su toga itekako svjesni. Bolno i duboko. Da su oprali ruke od Ferala, da se umazane ruke brzo peru, ali savjest nikako.

A Feral je bio naša savjest. Feral je bio razum u ludilu, racionalnost u histeriji, intelekt u poplavi primitivizma. I to su ti pristojni, nenametljivi ljudi znali. Svi oni za koje sam nekako znao da još negdje moraju postojati, da nisu izumrli sa Feralom kao sa zadnjim svjetlom koje se utrnulo, nekako sam znao da su onu luč koju je zapalio Feral ponijeli sa sobom u život. Onaj život pristojan, onaj život tih i nenametljiv, onaj život zbog kojeg sam sebe mrziš što ga se kloniš, što nije nepristojan, što nije bučan i što ga netko drugi živi umjesto tebe, sasvim dovoljno da te bude sram. Sram što ga živiš na takav način, da ga drugi žive umjesto tebe, bučni su umjesto tebe, nepristojni su umjesto tebe, ne zaziru kao ti od budala, umjesto tebe.

Znao sam da ljudi još uvijek moraju postojati. Oni ljudi koje civilizirani svijet voli nazivati građanima, oni ljudi koji su tako prokleto pristojni ljudi da su mi oduvijek nekako odudarali od grada u kojem sam odrastao, grada priprostih, nepristojnih batelanata, fakina, peškaruša, grada koji bi ti rekao što te ide.

I na te ljude smo računali sve ove godine. Ljude koji su se trebali od pristojnih i tihih pretvoriti u nepristojne i bučne. Na te ljude računao je Feral, jer Feral se nije ugasio zbog toga što se više ništa nije imalo za kazati, ništa za pripovjediti, Feral se ugasio jer su ga ugasili ti pristojni ljudi, ljudi koji više nisu mogli kupovati novinu koja im je ostavljala crnilo na prstima, više nisu mogli prati ruke, jer je crnila odjednom bilo previše. Previše za njih, previše za nas, previše za Feral. I tada sam iskreno posumnjao da su svi ti ljudi, taj grad zauvijek nestali u vremenu, da su se rasuli, kao duhovi iz nekih sretnijih vremena zauvijek preselili samo u priče, u legende. Istina, te ljude znao sam sretati na svemu što je ovaj grad još činilo gradom, a vukli su taj gradski leš uvijek isti ljudi, ista lica, i ti ljudi bi se pojavili iz mraka, u otmjenim kaputima i uređeni kao da idu u kazalište. I bilo nam je drago što još uvijek ima ljudi kojih se ne kloniš, ljudi koji su pristojni i tihi, ljudi koji nisu nametljivi, ljudi koji su došli da makar razbijen, makar utihnut, čuju svoj Feral, Feral koji je nastavio da živi kroz njegove osnivače.

I kada smo izgubili svaku nadu u ljude i u grad, kada smo izgubili sve iluzije i sve nade, pojave se ljudi za koje si mislio da ih nikada nećeš više vidjeti. Pojavi se grad. Grad koji se tiho, iz svih pravaca, sa svih njegovih strana okupio danas, grad tih i nenametljiv, grad pristojan i grad za kojeg si bio uvjeren da više ne postoji.

Kao i za te ljude, da više ne postoje.

Svi oni okupili su se danas da pozdrave svoj Feral. Svoje svjetlo koje je, što je Feral dalje, sve jače i sve sjajnije. Ne zbog toga što će se ti ljudi pretvoriti u bučne ili nametljive, već zbog toga što ti ljudi, a shvatio sam to danas, trebaju upravo da budu to što jesu, tihi, nenametljivi i pristojni. I da ih bude na tisuće.

Ima li veće nade za jedan grad i za njegove ljude?