Zvučnici i praznični “harač”

Goran Sarić
Autor 24.9.2018. u 14:05

Zvučnici i praznični “harač”

Taman što su, se nakon večere – raznovrsna, ma uvijek isto spravljena jela, bez soli i bibera, sa istim slatkastim sosom koji im se već “popeo na nos” – popeli na sprat i izvalili na krevete, kad neko pokuca. Milko, brži i stariji, skoči da otvori. Ispred vrata stajali učitelj holandskog Jos i njegova djevojka Sally. Dragan se prvo iznenađeno zabulji u njih, a onda skoči na noge.

“O, haj’te, haj’te. Alstublieft”, prozbori, blago trokirajući.

Marija, koja je upravo izlazila iz kupatila, vratima zamalo udari sina koji je i dalje stajao nasred hodničića, sa unutrašnje strane dovratka. U sobu se ulazilo iz zajedničkog hodnika. Srećom, Milko je imao dobre reflekse. Skoči u stranu, i poprijeko je pogledavši. “Mam, bona, pazi!”

“Otkud vi?” I odmah zatim, svjesna da nisu baš pristojno reagovali, dometnu: “Van harte welkom!” Po izgovoru se vidjelo da je bolji sluhista od muža. Strani glasovi novog jezika iz njenih usta nisu zvučali tako čudno i nezgrapno.

Gosti se nasmijaše, pa jedno za drugim onako u čizmama uđoše u sobicu. Sa obuće su im se još cijedile krpice snijega. Kapute i šaleve su objesili o čiviluk na ulaznim vratima.

“Jesmo li vas iznenadili?” zafrkantski će Jos na engleskom, svjestan da su domaćini tu jači nego na novom jeziku.

“Pa da… Mislim, ne… Što? Nego, ja se upravo vratio s raznošenja novina. Baš odvečerali”, zabrza Dragan i pođe žurno da posprema odjeću sa stolica. “Još je rano za počinak.”

“Naravno”, dodade Marija, pa i ona krenu da posprema stvari sa stola.

Beba je i dalje čvrsto spavala. Srećom, od prvog dana je imala dobar san. I morala je. Tanki zidovi, sobe pune nervoznih tražilaca sreće koji u svako doba dana i noći jurcaju hodnicima… Sto puta je u pô noći silazio u prizemlje i žalio se portiru, ali… Holanđani k’o Holanđani. Ne bi on mrdnuo guzicu, i sa recepcije i popeo se na treći sprat… On da rizikuje?! Samo kad bi izbila tuča ili, nedajbože, požar, taj bi tek onda zvrcnuo policiju ili vatrogasce – i fertik!

Tako bih i ja mog’o biti čuvar, u sebi bi “drobio” Dragan, ljut se vraćajući u sobu. A nikad mu nije prigovorio. Što, kao da bi bilo neke koristi? Još bi, na kraju, njega “naribali” zbog širenja panike!

Srećom, u frižideru se zateklo vina i kisele, feta-sira i  kobasice iz najjeftinije samoposluge u kvartu. “Aldi je naša majka”, u šali je  govorila Marija, vraćajući se iz kupovine.

Doduše, vino je bilo ono litarsko, iz tetrapaka, ali Jos se nije bunio.

Jebiga, valjda zna gdje je došao, mislio se Dragan, sjećajući se vremena, neposredno prije rata, kad bi s ocem, prijateljem i rođakom – četvorka za remi – odlazio u Čitluk, po vino kod Lovrića, s praznim bidonima u prtljažniku. Prethodnu veče bi uvijek odigrali žestoku partiju. Ulog bi tada bio veći od uobičajenog (predzadnji meza, zadnji piće). Tada bi naime, u toj pretputnoj partiji, samo zadnji zaplatio. On bi sutradan bio bob, trezvenjak, a ostali – kušači vina, someljeri, kako bi se tog jutra šupali s “gubitnikom mjeseca”.

“Mmmm, dobra ti ova kobasa! Bosanska?” upita Jos, mljackajući, već malo zarumenjenih obraza. Nije baš bio jak na piću.

“Ma jok. Aldijevska. Espanja”, odgovori domaćin, gledajući kako Marija na stočiću kraj kreveta, na rešou, kuha vodu za čaj. Sally, nježna ženica bijele puti, duge, riđe kose i s lenonkama na nosu, i ljeti i zimi pije isključivo čaj.

“Tata, možemo li nas dvojica u prizemlje”, molećivo upita Milko, sve gurkajući mlađeg brata da i on koju zucne. “Večeras je bingo.”

“Ma, nem…”

“Pusti djecu, bogati”, blago, ali odučno ga prekide Marija. “Pa neće valjda čitavo veče sjediti i slušati naše priče? Nego, daj im po gulden, nek’ se djeca malo zabave”, dovrši, stavljajući dvije kesice Earl Greya u šerpicu s prokuhanom vodom.

Na trenutak zavlada tišina. I gosti su osjetili da nešto treba da se desi.

Dva para razrogačenih očiju punih očekivanja.

“Pa dobro, kad si baš navalila. Neka idu”, reče i ustade, ode do kaputa, po takulin, pa dječacima dade po rijksdaalder, kovanicu od dva i po guldena.

“Evo, kupite su po sokić, ili odigrajte partiju binga. Ali do devet da ste u sobi. Briši!”

Dječaci poskočiše, zgrabiše se za ruke i sve nogom u guzicu zdimiše preko vrata.

“A ti”, obrati se tiše i mirnije supruzi na našem, “nemoj tu vazda da mi protivrječiš. Uvijek si na njihovoj strani. Vidim ja da me sve manje poštuju.” I nervozno dohvati čašu rajnskog octasa stola. “Bolje ti je da otkriješ bebu. Vruće je. Zar ne vidiš da se zajapurila?”

I doista, u sobici je sigurno bilo preko dvadeset pet stepeni. Radijatore nisi mogao ni odvrnuti, ni zavrnuti, sve je regulisano direktno iz kotlovnice.

“Živjeli”, kucne se s gostom. Bio je umoran od hodanja, i pedalanja. Nije imao volje za nastavak peckanja, naročito pred gostima.

“Fino ste se skućili”, pola u šali, a pola u zbilji primijeti učitelj holandskog, osvrćući se unaokolo. “Frižider, televizor, rešo…”

“Pa da”, uskoči Marija, stavljajući na sto dvije šolje čaja. Sklonila je s čela znojni pramen kose, otpuhnula i tropnula na stolicu.

Malu nije pokrila, i dalje se žderao muž. A lijepo sam joj rekao…

“Frižider smo dobili od zemljaka koji je nekidan dobio kuću i odselio odavde”, nastavi supruga, “a te-ve i rešo je on“, pokaza glavom na muža, “našao na ulici, kad je nekidan opet raznosio novine.”

Namjerno me ne gleda. Vidi da sam ljut…

“Ovdje ljudi svašta bacaju. Juče sam tako kraj kanala naletio na izbačenu garnituru: trosjed, dvosjed i dvije fotelje. Sve dobro očuvano,  samo malo izlizano.”

“Sigurno u Aleji lipa? Tamo žive sve sami advokati, zubari, docenti…” reče Jos, ne prekidajući žvrljanje.

“Ma, nije samo tamo. Ja dijelim novine u tri kvarta. Svugdje nešto izbacuju. Evo ovaj televizor”. pokaza glavom na ekran. “Iz daleka vidiš da nije star. Priđem, siđem sa bicikla, osmotrim – vidim samo da je šnjura na jednom mjestu skoro prekinuta. Jedva sam ga nekako natovario na fiets* i dopeljao dovde na prtljažniku. Zėme mi pomogle do lifta, pa na sprat. Razdvojio žice, zalijepio ih izolirbandom, i to je sve. K’o doksa”, samozadovoljno će domaćin, sve dobujući prstima po stolu.

“Tja, ovdje u Holandiji skoro da više ni nemaš radionice za popravak tih stvari. Nego kad se pokvari, baciš i kupiš novo. Para je da se vrti, znaš”, s prstom u zraku, profesorski pridikuje Jos.

Za to vrijeme žene nešto ćućore, kikoću se, i stalno poglėdaju usnulu djevojčicu.

“Našao sam ja i kasetedek i pojačalo, eno mi ih pod krevetom. Još samo da mi je nać’ dobre zvučnike…”

“Što će ti to”, po drugi put ga prekide žena. “Vidiš tolišna nam je soba?”

“Kako šta će mi, bona ti? Da se malo razvedrimo. Dignemo krov ovog zatvora u zrak!”

“Pa eto, sad ćeš, za Božić i Novu godinu, imati šansu da kupiš zvučnike”, tiho, kao da se plaši da ne bi nešto pogriješila, u razgovor se udjenula Sally.

“Kako to misliš?” upita je Dragan.

“Zar ne znaš? S novinama i reklamama ćeš dobiti vizitke kojima redakcija čitaocima čestita praznike.”

“I?” Imao je utisak da ga i ona zafrkava.

“Ništa. Pozvoniš na vrata, predstaviš se, pružiš ljudima novine i vizitku, a oni ti dadnu malo siće u znak zahvalnosti što im cijele godine donosiš štampu na vrata. Neko guden, neko dva, a neko, bogami, i pet”, vragolasto se, prvi put te večeri, nasmija Sally.

S nevjericom je zurio čas u nju, čas u Josa. A onda mu ovaj reče:

“Zar stvarno nisi znao? Kad je došla iz Engleske, Sally je tako zaradila njen prvi auto.”

“Jes’ da je bio prastari, truli opel kadett, ali me je pune dvije godine odlično služio…” sjetno završi Sally, kao da se radi o bog zna kako lijepoj uspomeni.

U to se mala probudi, i svi se usredsrediše na nju.

Gosti su taman navlačili kapute, kad u sobu utrčaše dječaci. “Tata, tata…” zabrzaše braća, ali ih otac prekide:

“Stani! Zar vam nisam stoput rekao da se u sobu ne ulazi bez kucanja?”

“Ma daj, tajo”, zadihano će Milko, skrivajući ruke iza leđa. “Da ti pokažem…”

“Šta da pokažeš, moliću lijepo?”

“OVO!!!” reče sin, i izvuče ruke iza leđa. “Dobili smo tranzistor. Za buđenje. Na bingu!” Malac baci mali, bijeli radio na krevet, uhvati brata pod ruku, pa obojica počeše skakati po sobi kao ludi.

“Eto, sad ne moraš da trošiš na zvučnike. Imaš muziku. Nego kupi i ti auto”, nasmija se Jos, namignu, stegnu mu ruku, pa on i Sally izađoše na hodnik.

Samo ti mene zezaj… mislio je Dragan. I kovao plan.

Prošao Božić, prošla Nova, a on – kapa, šal, rukavice, zakopčan do grla – švrlja po luksuznoj radnji hi-fi uređaja B & O u samom centru Nijmegena. Ne prilazi novoj robi. Ona je za njega nedostižna. Meta mu je nešto manji odjel za polovnu robu, gdje je vidio nekoliko interesantnih zvučnika. Najviše su ga privlačili oni u samom uglu: veliki, dva puta sedamdeset pet vati. Crni, od dobrog, teškog drveta – uvjerio se u to kad ih je pokušao podići. Brzo je odustao, kao opečen, primijetivši da ga prodavač – niski, ćelavi muškarac u ranim pedesetim – nekako čudno gleda. Kakva ptičica u mojoj radnji! Sigurno ga je primijetio još dok mu je ispred radnje parkirao bicikl s ogromnim bisagama. Ovakvi mu zacijelo ne dolaze često. B&O je radnja za sladokusce, ljubitelje, “razbijače zvuka”. I to one sa dubljim džepom.

“How much?”

“Five hundred guldens, please.”

Iritirao ga je trgovčev pogled, pun nevjerice i podcjenjivački. Kako je mogao biti siguran da od pazara neće biti ništa? A on je u džepu imao čak “stoju” više! Žena bi mu se prenerazila, ali još one večeri je tako odlučio, i iz nekog razloga se za tu odluku uhvatio poput polipa.

Ovi ga zvučnici baš podsjećaju na njegove zadnje predratne, iz Mostara. Ei Niš, doduše, ali po američkoj licenci.

Prodao ih je devedeset četvrte, pred izlazak iz Grada, skupa sa skoro novim tv-om. Za tadašnju vrijednost od dvije šteke cigara. To ga je još peklo.

“Can you help me to bail them on a bicycle?”

Ćelavko ga preneraženo pogleda. “But…”

Ali onda zastade. Nije to bio njegov posao, ali ni ovo nije obična mušterija. A pola hiljadarke je ipak pola hiljadarke…

“Allright. I’ll do it. Do you have the money?”

“Yes, of course!” odgovori Dragan, izvadi novčanice iz unutrašnjeg džepa i nonšalantno ih baci na pult.

Dvadesetak minuta kasnije sve je bilo gotovo. Nekako su ugurali zvučnike u bisage, čvrsto ih stegnuli gumenim vrpcama i, zbog susnježice, pokrili debelim najlonom. Sjeo je na bicikl, pazeći da ne otklizne, ovlaš, preko ramena pozdravio trgovca (seronja!) i krenuo.

Sad samo da ih bez pada doveze do azilskog centra.

Klinci će se sigurno oduševiti. A žena? Od nje ga opet čeka jezikova juha.

Ali, otom-potom. Uostalom, zar joj juče nije dao pola love od prazničnog “harača”?

Goran Sarić
Autor 24.9.2018. u 14:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija