Kritičari o Tuđmanoj tzv poeziji: Sasvim nečitko stihovano smeće

Upravo objavljeni dnevnici Franje Tuđmana sadržavaju tridesetak pjesama pokojnoga hrvatskog predsjednika, nastalih od početka 1970-ih do kraja 1980-ih objavio je  Jutarnji list . Među kraćima je pjesma zanimljiva naslova “Biti i mniti svemiropolisno” koju su analizirala trojica hrvatskih pjesnika i kritičara.

Univerzalnost svekolike kakvoće:

duhovnosti neopredmećene

ljepote neotuđene,

neosiljene mirnoće.

U sazvježđima su snovi i slutnje

uljudbe (drevne i) nove:

u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti

da obzorja svemiropolisa zamamna

na orisu horizonta još maglena

u vidozorju duhovnih muževa

što stazama trnja i otrovanih ruža

ustrajahu u raspeću svoga duha

do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

Marko Pogačar, pjesnik i kritičar poezije:

Sasvim nečitko stihovano smeće

Diktatori i generali su meke duše – često se, kad negdje nekog ne kolju, posvećuju književnosti.

Ova Tuđmanova stihovana nebuloza na semantičkoj razini sadrži tek jednu banalnu, sasvim pasatističku no lažno budućnosno usmjerenu ideju, a i ta je misao do kraja zamućena krajnje nevještim izrazom, kontradikcijama, izlizanim atribucijama i leksičkim inovacijama po kojim će Vrhovnik, kad jednom prisvoji titulu, postati poznat. Ovaj je refleksivni ‘kozmički Tuđmanizam’, ukratko, sasvim nečitko stihovano smeće (plaćam pivo onome tko to isprve do kraja pročita a da mu se pred očima ne zamuti) – što predstavlja sasvim dobru analogiju njegovih političkih zamisli i njihovih realizacija. No, Tuđman je već godinama pod zemljom, koga briga za njegove smušene pjesme?

Ivica Prtenjača, pjesnik i prozaik:

Očajna reklama za poeziju

Boli glava! Uspio sam dva puta proslovkati ove stihove prije nego što me zaboljela glava od ovog čudnovatog teksta. Bojim se da je i autora ozbiljno boljela glava dok je ovo pisao jer ne znam kako bih drukčije objasnio ovu nerazumljivost (najmanje leksičku), nepotrebni, ganutljivi i očito lažni zanos koji je valjda razlog svemu ovome.

Malo me po tonu podsjetila na svojevremeno objavljenu pjesmu Ive Sanadera, ali je ipak miljama daleko od srednjoškolskog romantizma Jadranke K. kojoj je kasnija ambicija i neobična sudbina namijenila jedan veliki stan i nekoliko nespretnih funkcija u kojima se cijelo vrijeme osjećala pomalo izgubljeno i nelagodno.

Ovaj tekst, osim što je sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine, strašno je loša reklama za poeziju pa stoga i ne vidim razloga ovo nazvati pjesmom. Riječ je o potpunom kreativnom grču koji traži pukotinu iz koje bi se barem nakratko oslobodio, ali te pukotine, na ovako solidnom poetskom i ljudskom sljepilu očito nema.

S druge strane, ipak je riječ o nečem poučnom, te godine kad je nastao imao sam 15 godina i većinu riječi iz ovog teksta niti sam kad čuo niti sam znao da postoje. On je, taj tekst, dokaz da se u komunizmu živjelo bogatije, mirnije i sretnije te da su se generali u dokolici mogli baviti i nadrealizmom, ekspresionizmom, futurizmom i još nekim pravcima, nevino i tiho, u ratu sa smislom i stihovima.

Tonko Maroević, pjesnik i kritičar poezije:

Višak riječi i pojmovna muka

Višak riječi i jedna pojmovna muka. Naprosto, posrijedi je golema akumulacija pojmova koji se međusobno čak i potiru.