Paris: Burna povijest javnih kuća – omiljeni filmski sadržaj

Povezani članci

• Pet znanstveno dokazanih savjeta za bolji seks
• Google, Facebook i Twitter blokiraju marihuanu
• ATP PARTY NIGHTS PREDSTAVLJA LJUBIMCE HRVATSKE PUBLIKE FREEMASONS
• Zlatna groznica trese BiH
• Svjetski stručnjaci u Zagrebu: “Marihuana je najkorisnija biljka na planetu”
• Želite nakratko postati osoba drugog spola? Odsad je i to moguće

U Francuskoj su javne kuće zvanično prestale postojati prije 65 godina ali nastavljaju zanimati, kako književnike tako i cineaste. U Parizu, se upravo prikazuje igrani film”L’Apollonide”, redatelja Bertranda Bonello koji poput velikog slikara, dočarava unutrašnjost  bogate javne kuće iz praskozorja 20 stoljeća.

Grad svjetlosti i danas čuva ostatke tih, nepristupačnih prostora i njihove nikada ne izbrisane tragove. Ako je prostitucija najstarije obrtnišvo na svijetu, njime se u Francuskoj bavio nitko drugi, do Louis XI, još u Srednjem vijeku. On je i najzaslužniji za otvaranje posebnih “ustanova prostitucije”, specijaliziranih i dozvoljenih čiji su prozori, ipak, morali biti zatvoreni da se ne može vidjeti, što se unutra događa. Javne kuće su još od antičkog doba, obilježavane crvenim fenjerima pa se navika održala u Parizu, do predhodnog stoljeća. ali u obliku crvenkaste svjetlosti dok su kuće imale veće brojeve, od ostalih, također u crvenoj nijansi. Građevine, uobičajeno privlačnije i uređenije od drugih, su se izdvajale od sivkastog i klasično uređenog susjedtva. Tolerirale su ih policijske prefekture a  u vrijeme oslobođenja Pariza, postojalo ih je 195.

“Bogate javne kuće su često bile najmodernija mjesta galske prijestolnice. Posjedovale su grijanje i gramofone, među prvim stanovnicima”- napisao je arhitekt William Pesson, koji ih je gradio i bio veliki poznavatelj njihove, burne i vjekovne historije. Razumljivo mjesta su imala poseban dekor, okarakteriziran jako maštovitim, posto uvijek spojen sa fantazmima i drugačijim svijetom. Zato su postojale hiduske sobe, kineske pa čak i povijesne. Ostvarivale su posebnu reputaciju luksuznih javnih kuća i bile svjedoci umjetničkog bogatstva, često namjerno nepoznatog. Ponekad su ih ukrašavali poznati i priznati umjetnici koji nisu potpisivali “djela” jer je trebalo zaštititi vlastiti ugled, pa obezbijediti potpunu diskreciju soba koje su istinska remek-djela. Najbolji primjer je japanska soba kuće “Chabanais”, jedne od naslavnijih u Parizu,  izložene na Svjetskoj izlozbi 1900. godine, što je osvojila i značajnu nagradu.

Sajaj i bijeda kurtizana

Zvanično zatvorene 13 travnja 1946. godine po naredbi poslanice i bivše prostitutke Marthe Richard, neke od javnih kuća su nažalost, ostavile zubu vremena njihovo veliko, arhitektonsko bogatstvo. Pošto ih više nitko nije posjećivao, nije bilo razloga za čuvanje predivnih dekoracija zapuštenih od strane svih vrsta lopova i trafikanata, koji su ih kupili.Sve je bilo skinuto i prodato na aukcijama. Ostali su tragovi koje treba tražiti i dobro poznavati grad. Ali  nikakav promotor ih ne može izbrisati.

Savršeno napravljene i prilagođene za lak pristup klijenata, posebno onih što su iz provincije dolazili u prijestolnicu  posjetiti ih, često su smještene u blizini pariskih stanica Saint Lazare ili Montparnasse. Međutim nalazile su se i u okolici Kraljevske Palace/Palais Royal/, čiji su vrtovi u 18 stoljeću bili poznati, kao povlašteno mjesto za prostituciju. Više prema sjeveru grada, nalazila se kuća “Le Chabanais”, smještena u devetom okrugu, što je neprestalno djelovala između 1878. do 1946. godine. Bila je dio gradskih čari pa su je posjećivali i predsjednici država, kao važan spomenik. Kako piše Pesson “Kada bi jedan od njih bio u zvaničnoj posjeti Francuskoj, išao bi, obavezno u Chabanais jer nitko nije morao otkriti svoj identitet. Takve posjete su se uvijek nazivale “Posjete predsjedništva Senatu”. Ali jednom je u španjolskoj delegaciji bila žena, pa su iz vlade nazvali Senat i obavijestili njegovog predsjednika kako “Večeras prima visoke uzvanike iz Španjolske”!

“Le Chabanais” je sasvim opremljena  dvije godine nakon otvaranja, što  je stajalo manje od dva milijuna tadašnjih franaka.  Izgledala je kao mali, umjetni raj zahvaljujući predvorju koje je naličilo  pećini jer se i u to vrijeme  tražio egzotizam. Pored strogih provjeravanja, ugledni posjetitelji su imali zagarantiranu diskreciju jer su izlazi posjedovali poseban raspored, pa se klijenti nikada nisu susretali. Kuća je dekorirana u stilu Nove umjetnosti, jako suvremena ali sa mnoštvom plafonskih ogledala, jako privlačna, čak spektakularna, mogla se danju posjetiti za pola franka. Posjetitelji iz drugih dijelova Francuske ali i inozemstva, su mogli promatrati kadu za kupanje jednog od najčuvenijih posjetitelja: engleskog  kralja Edwarda VI, sto je posjedovao vlastite prostorije. Kupljena 1972. godine od strane slijedbenika Salvadorea Dalija, kada je instalirana u poznati hotel “Meurice”, gdje će se ovih dana održavati modne smotre Paris Fashion Week-a.

Kada se danas nalazi u Dalijevoj kući u Figuèsu i vrtlari iz nje- zalijevaju cvijeće. Zatvorena 1946. godine, kuća “Le ChAbanais”, što se nalazi u ulici istog naziva, na broju 12,  rasprodala je pokućstvo 1951. Zanimljivo je da je aukciju ostvario Maurice Rheims, otac poznate fotografkinje Bethine, proslavljene ličnosti “Cijelog Pariza”. Sačuvao je samo stepenice i vrata telefonske kabine.

Stjecište umjetnika

Smještena u ulici Provence, također u devetom okrugu, javna kuća “One-two-two” je otvorena 1924. godine. Ime je dobila po broju 122, jer se tako izgovara na engleskom jeziku. Zdanje je imalo sedam katova i 22 sobe a svaka je posjedovala drugačiji naziv: egipatska, rimska, podkrovlje od slame, ili ledena galerija, po uzoru na onu što uvijek postoji u Versaillesu. Vlasnici nisu bili štedljivi i sve su podredili ugodnostima posjetitelja, koji su dobro plaćali usluge. Postojao je odjel nalik na prekooceanski brod, zatim drugi, uređen kao vagon dok je okolni dekor bio pokretan, jednako kao i pod.

Kuća “One-two-two”

Tu su dolazile poznate filmske zvijezde na čašicu, nakon spektakla pa je kuća upoznala Arletty, Marlène Dietrich, Michela Simona ili proslavljenog pjevača Charlesa Treneta. “One-two-two” je posjedovala restaurant, nazvan “Prosiveni vo”. Tu se služio kavijar i isključivo goveđi specijaliteti, uz šampanjac. Svakodnevno se otvaralo 150 boca najboljeg šampanjaca koji je kuća, osobno, proizvodila. Danas je primjetljivo nekadašnje stepenište i dizalo, kao i sklonište od bombardiranja, što ne zanimaju turiste.

Pozanti “Le Sphinix” je izgrađen 1931.  i odmah je postao direktni konkurent “One-two-two”. Dok su ostale kuće renovirane za namjenu, on je jedini imao arhitektonsku namjenu javne kuće. Egipatskog nadahnuća, naličio je poznatom brodu “France”, zbog velikog broja istaknutih bow windows. To je poseban paradoks jer institucija, poput ostalih nije smjela otvorti prozore. Glavni zaštitnik kuće smještene na bulevaru Edgar Quinet u 14 okrugu, bio je ministar unutrašnjih poslova Albert Sarraut. Tu su dolazile slavne osobe poput čuvene Mistinguett, njezin prijatelj Joseph Kessel ali i pisac polara, Georges Simenon pa pjevačica Fréhel. Upraviteljica Martoune se hvalila kako je  1932. godine primila i Evu Braun a njezinog zaručnika osam godina kasnije, za vrijeme posjete Parizu.

Kuća nazvana “Kod mlinova”, što je imala i drugo ime “Bijeli cvijet” je i slavna po poznatom stanaru, Toulouseu – Lautrec, koji se smjestio u zadnjem periodu postojanja. Šetao bi iz sobe u sobu  a od najveće prostorije je napravio vlastiti atelje u kojemu su pozirale sve djevojke. Mjesto je bilo slavno po gotičkoj nadahnutosti, od koje nije ništa ostalo. U jednoj od soba se nalazio krevet kurtizane La Païve, koja je u 19 stoljeću posjedovala kuću na Jelizejskim poljima, današnji restaurant “Louis 25”.

U drugom pariskom okrugu, u ulici Blondel na broju 32, nalazila se javna kuća zabavnog naziva “Kod lijepih koka”. Bila je poznata i jako posjećivana za trajanja ludih, 30 godina prošlog stoljeća i sačuvala do danas, neobičnu fasadu od ružičaste keramike. Postala je pariski, historijksi spomenik i još posjeduje nekolicinu jako rječitih freski, napravljenih na keramičkim pločama. Preko puta, na broju 23 se očuvala još jedna javna kuća, sa karakterističnom, drvenom fasadom.

Najzad, u jako bogatom, 16 okrugu galske prijestolnice, nalazila se “Kleberova Zvijezda”, kuća vrijedna spomena jer se u njoj smiještala policija, za trajanja posjeta važnih osoba svjetskog političkog života. Cabaré-bordel u koji su najradije zalazili pripadnici Gestapoa i oficiri Wehrmachta za vrijeme Drugog svjetskog rata,  od 1943. godine redovito je primao Edith Piaf, što je neko vrijeme stanovala u potkrovlju, poput mnoštva umjetnika koji su radili noću.