Agresija, strah i represalije dokle, okrenimo se našoj sreći!

Povezani članci

• Uži izbor ili Nepobjedivih 8
• Kako nas kradu i kako ih zaustaviti: Mreža “Naše društvo” podnijela krivičnu prijavu protiv Ljube Bešlića
• Odnarođenost vlasti
• Studenti Sarajeva, Banja Luke i Mostara: Ministarstvo vanjskih poslova nas zanemaruje
• GAZDE NA RIJEKAMA Pastrva pliva preko bazenskih pločica i uz zidove mostarskih imućnika
• Građanski aktivsta Mario Šimović novo je lice SDP-a

Piše: Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el.

Dokle smo mirni i tihi, da li možemo biti puni inicijative ili možda da budemo agresivniji kao „fajteri„ / od engleske riječi fight-boriti se /. Trebamo se dakle sa svim snagama suprostaviti svakoj prepreci i izazovima u našoj tmurnoj svakodnevnici i društvenoj zbilji, u njenim temeljnim pojavama i sadržajima.

Naša ljutnja, bijes, vika i galama, naša mržnja prema svim nepravdama i nepodnošljivim situacijama, do kojih su nas dovele ove naše nesposobne, neprincipijelne vlasti, podložne i kriminalu i korupciji i nepotizmu svih vrsta i oblika, zahtjevaju ovakvu našu temperamentnost i silnu agresiju do njihovoga vladanja.Ova naša agresija dolazi iz izvora naše bijede i siromaštva, nezaposlenosti mladih, iz straha gubitka svega i svačega, neiznalaženja izlaska iz ovakve naše situacije i konačno naš strah do smrti koja leži u osnovi saznanja u tegobnoj i mračnoj neizlaznoj ljudskoj sudbini.

Dokle smo agresivniji kao „fajteri„ / od engleske riječi fight-boriti se /. Trebamo se dakle sa svim snagama suprostaviti svakoj prepreci i izazovima u našoj tmurnoj svakodnevnici i društvenoj zbilji, u njenim temeljnim pojavama i sadržajima.

Naša ljutnja, bijes, vika i galama, naša mržnja prema svim nepravdama i nepodnošljivim situacijama, do kojih su nas dovele ove naše nesposobne, neprincipijelne vlasti, podložne i kriminalu i korupciji i nepotizmu svih vrsta i oblika, zahtjevaju ovakvu našu temperamentnost i silnu agresiju do njihovoga vladanja.Ova naša agresija dolazi iz izvora naše bijede i siromaštva, nezaposlenosti mladih, iz straha gubitka svega i svačega, neiznalaženja izlaska iz ovakve naše situacije i konačno naš strah do smrti koja leži u osnovi saznanja u tegobnoj i mračnoj neizlaznoj ljudskoj sudbini. Ove   naše brojne opljačkane firme u nekome tobože procesu privatizacijske pljačke, masovni otpušteni radnici na ulici koji nigdje nisu dospjeli, niti sa nedovršenim radnim stažom a niti sa svojom starosnom dobi, kao i nedostatkom ni minimuma finansijskih primanja, naša je realnost. Porodice trpe, jer su gladne i žedne, a povećava se broj svakodnevno osoba koje su spremne podići ruku i ugroziti i sopstveni život.

U svakome slučaju, višegodišnja aktuelna vlast je kriva za ovakvo stanje, jer poput hrđe uništavaju ljudsko biće i materijalna dobra, te normalno i permanento svojim neradom odnosima i ponašanjima prema građanstvu, još više izazivaju agresiju koja se mora ispoljavati na razne načine. Općenito se postavlja pitanje naše vjere u ove koje smo i sami birali, nismo li dovoljno zaslužni za njihovo povjerenje i međusobne komunikacije i odnose, nismo li podložni manipulacijama, da se prema nama i sa nama mogu poigravati kao sa pokusnim kunićima. Stid i sram su izostali, da i u ovakvim teškim ekonomskim okolnostima pojedinci u vlasti, od parlamentaraca do direktora, od zaposlenika u institucijama vlasti do članova raznih nadzornih odbora i dr. mogu primati enormne iznose svojih prinadležnosti, dok penzioneri sa minimalnim penzijama i cijela masa nezaposlenih kadrova nema ni za osnovnu egzistenciju svoje porodice i sopstvenu. Gdje je granica i mjera takvih odnosa i ponašanja u društvu, zar nije došlo do tačke ključanja u svakome pogledu.

Takve situacijenam nameću i gubitak tla pod nogama, povećavaju našu ljutnju i bijes, što se mora manifestovati na razčičite načine.

Nedavne masovne demonstracije kulminirale su do manifestacije nasilja i paljevinu društvene imovine i objekata, što ni u kome slučaju nije naišlo na odobravanje, ali su bile neminovne kao odraz sveopštega stanja građanstva, nezadovoljstva sa aktuelnom vlasti i sa raznim pojavama kriminala, korupcije i nepotizma. Tako se u vladajućim strukturama vlasti tobože iznašlo rješenje, da se iz vlasti ukloni ministar sigurnosti gospodin Fahrudin Radončić. Motiv je prozaičan i veoma čudan, jer da je bilo „japanskoga morala„ prije svih Vlada Federacije sa Nerminom Nikšićem i Savjet ministara sa Bevandom, trebali su odmah podnijeti kolektivne ostavke.

Ovako su, na prijedlog SDA u Parlamentu atakovali na istinski dobroga ministra, po volji naroda i za narod, koji je upravo svojim radom na toj funkciji i pokazao najbolje rezultate, a svojim odnosom i ponašanjem u ovoj korumpiranoj vlasti, jedini je pokazao i visoke moralne i ljudske vrline, čime je svakako pridobio i simpatije cjelokupnoga građanstva. Svakako da to mnogima ljubomornim političarima nikako nije odgovaralo, izmišljajući neke nadležnosti ovoga ministra, sve u cilju da se metodama represalija i „pendrečenja„ suzbiju demonstracije i otupi sazreo i opravdani revolt građanstva. Kao glavni akteri ove cjelokupne ujdurme, sa svojim parlamentarcima i njihovom većinom u svakom slučaju su napravili veoma štetan i kontraproduktivan potez za budući odnos snaga i negativan odnos i stavove građanstva prema istim, u predstojećim izborima.

Alibi , ostvaren na ovaj način i neprimjernim metodama, otškrinuo je širom vrata, već viđenim represivnim metodama i u Federaciji i u Republici Srpskoj, a posebno je izraženo u Mostaru, Sarajevu i nekim gradovima širom Federacije. Primjera radi, već su u Mostaru izraženije represivne mjere, svakodnevnim prisustvom velikoga broja policije, čestim upućivanjem mandatnih novčanih kazni demonstrantima, snimanjima pojedinaca i evidentiranjem i razotkrivanjem njihovoga indentiteta.

Upravo se svim ovim navedenim postupcima želi otupiti oštrica svim demonstracijama i opravdanim zahtjevima vlasti i političarima, da je krajnje vrijeme za napuštanjem pozicija, jer je bolje milom nego silom.

Sl. Mostarske demonstracije i brojni policajci.

Otišao je ministar gospodin Fahrudin Radončić, dostojanstveno i uzdignute glave, to će građani znati prepoznati sa oktobrom  mjesecom, kada uslijede listopadske padavine, samo ukoliko izdrže sa ovim represalijama do toga perioda.

Da li se poslije svega ovoga viđenoga i doživljenoga zaista možemo nadati za sreću i zadovoljstvo.

Sreća je u nama, u našim osjećajima i životu kakav smo osmislili. Različita su mjerila same sreće, svaka individua ima svoje misli, svoje želje i svoje prohtjeve, kako bi se definisala njegova sreća u zadovoljstvu. Neko voli lijepo odijelo, nova luksuzna kola ili putovanje u egzotične krajeve, dok se drugi neko zadovoljava sa lijepom frizurom, vožnju na biciklu, odlazak na ljetovanje i tome slično.

Kažu, ako se u nešto istinski i vjeruje, to će mu se i dogoditi. Prisjetih se trenutka i perioda, kada su po brdima iznad Mostara bila i djelovala po gradu silna artiljerija JNA, svakodnevno granatirala grad, a mi stanari iz moga ulaza bi redovno se sklanjali u podrumske prostorije radi sopstvene zaštite. Međutim, kako sam  bio jako nestrpljiv, znao bih često u toku dana skoknuti do stana na trećem spratu moje zgrade, lijepo se smjestiti na kauč dnevnoga boravka i čitati neku knjigu. Tako bi mi lakše i bezbrižnije proticao i sam dan, bez obzira na granatiranje ili iz Podveležja ili sa Čobanovoga polja. Istina je da nisam nikakav vjernik, ali mi se desilo što se desilo, zaista istinito i veoma poučno. Jedne noći sam zanoćio u svome stanu i uronio u duboki san, pun sanjarenja. U snu se pojavljuje neka osoba koja mi imperativno i savjetnički poručuje, da sljedećega dana trebam cio dan provesti u podrumu u cilju moje zaštite od mogućega upada neke od granata na zgradu. Riješio sam zaista da poslušam preporuke osobe iz moga sanjarenja, nisam cio dan htio izlaziti iz podruma i po običaju zauzimati moj omiljeni kauč. Toga dana se upravo desilo granatiranje moga balkona, oko 17 časova poslijepodne se osjetila silina udarca u zgradu, koja se zatresla, ali se još uvijek nije znala meta udara. Veoma brzo smo čuli komentare komšija, koji su konstatovali granatiranje i pogađanje moga stana. Kada sam se vratio u dnevni boravak imao sam šta i vidjeti, sasuta sva stakla, rastureni prozori, po podu otpatci od polomljenih opeka, a ono što je posebno interesantno su izrešetani kauč na kojem bi odsjedao, kao i fotelje, sa sitnih komadićima gelera. Činjenica je, da sam se našao toga trenutka na kauču, bio bih sav izrešetan tim gelerima. Dakle, moja je konstatacija zaista bila da postoji neko čudo u koje bar ponekad treba povjerovati, ovo je sudbina i dio  moje sreće u  životu.

Ako zaista neko u životu može reći da je srećan, istinski sam ovom prilikom bio srećan. Neko je skroman sa malim željama i prohtjevima, a neko ima i veće želje i ambicije, ali je možda mnogima i dovoljno i malo nekoga zadovoljstva da osjete sreću u životu. Upravo od mjerila šta je to što nekoga činim srećnim, male ili velike stvari, materijalno zadovoljstvo, duševna hrana ili sama pomisao dobrote, da je moglo biti i gore, čini ljudsko zadovoljstvo i dozu sreće.

„Srećan je onaj ko u to veruje, a ne onaj koji ima dokument da to potkrepi. Objektivne okolnosti često nemaju veze sa našim unutrašnjim doživljajem o tome kako nam ide u životu. Ono u šta verujemo, najčešće je ono što nam se dešava. Ako svesno ili nesvesno verujemo u to da je život težak, tužan i strašan, svoju pažnju ćemo usmeriti na pronalaženje upravo tih aspekata života. I bićemo u pravu i bićemo tužni, zastrašeni i opterećeni. Ljudi su skloni da zaključe kako su nešto dobro procenili i predvideli stvari koje su se nakon toga zaista obistinile. Ipak, čest je slučaj da verujući u istinitost svojih zaključaka guramo sebe direktno u ispunjavanje istih. S druge strane, to isto važi i za pozitivna uverenja, koja nas vode ka tome da u životu opažamo prilike i šanse i pronalazimo resurse u sebi i sopstvenim kapacitetima„ / citat S.K. /

Važno je u životu imati svoj cilj i težiti ka njegovom ostvarenju, da pri tome postignemo i svoje zadovoljstvo a to upravo i želimo, a sve to mora imati i svoju cijenu odricanja, napora i truda. Svaka osoba koja je u stanju vladati sa svojim emocijama i razumom, koja je u stanju da mijenja i sopstveni softver i čipu svojih razmišljanja, da raščisti sama sa sobom i da potraži istinsko rješenje koje je zadovoljava kao induviduu, kao i zajednicu kojoj pripada. Nužna je pri tome i doza hrabrosti za usmjerenje svoje spoznaje ka  ostvarenju zacrtanoga cilja. Zato imajmo na umu da uvijek krenemo od malih stvari za ostvarenjem svoje sreće.

Dosta nam je više bilo kakvih agresorskih metoda, dosta nam je strahova, dosta nam je represalija, okrenimo se stvaranju svih uslova za našu individualnu i zajedničku sreću.