Ako susjedi šute, ako su komšije nijeme, ako danas ne držimo do sebe, opet će nam pucati u bebe!

tačno.net
Autor 15.12.2015. u 10:37

Ako susjedi šute, ako su komšije nijeme, ako danas ne držimo do sebe, opet će nam pucati u bebe!

Pa zar je neko mogao biti tako naivan i misliti, da će nam time, što su nam mučili i strijeljali roditelje, skinuti osmijeh sa lica? Pa zar je neko mogao biti tako naivan i misliti, da će nam time, što su nas pljačkali i proganjali, skinuti pjesmu sa usana? Onda taj neko stvarno nema pojma, šta smo i ko smo mi MOSTARCI!

Piše: Sergio Šotrić

U Mostaru se sve zna – tako je uvijek bilo – tako će uvijek biti.

Osim tog nepromjenjivog statusa – sveopšteg mostarskog „znanja“ – mnogo toga se promijenilo u gradu na Neretvi, od vremena kada smo moja draga školska prijateljica i ja sjedili (1980-84) u klupama (tada) poznate mostarske gimnazije „Aleksa Šantić“.

Spomenik časnog pjesnika Šantića su na početku rata bacili u Neretvu, pa su se kasnije ipak smilovali – pjesnika ipak „rehabilitovali“ i ponovo postavili u hladovinu parka pokraj zelene rijeke, gdje je i ranije uspravno stajao, ali mu staru mostarsku gimnaziju ipak vratili nisu.
Pa i kako bi, kada u toj gimnaziji danas djecu – pod jednim krovom – razdvajaju po nacionalnosti?
Kada se danas u toj gimnaziji provodi edukacija, dijametralno suprotna onoj pjesnikovoj poruci – onom pjesnikovom VAPAJU: „ostajte ovdje“?
Pa to bi bilo isto, kao kada bi npr. američkom koncentracionom logoru „Guantanamo Bay“ dali ime „Martin Luther King“.

Mnogo toga se od naših školskih dana promijenilo, ali srećom ne baš sve na gore…
Moja školska prijateljica danas ima predivnu odraslu kćerku.
Moja školska prijateljica danas ima još ljepši osmjeh na licu.
Moja školska prijateljica i ja, danas još luđe slavimo naše feste u Mostaru.
Moja školska prijateljica i ja odavno živimo u Njemačkoj…
Sve svojim radom i trudom – dobro nam ide – vrlo smo cijnjeni u ovoj zemlji Germana, zemlji sa preko 8 miliona (10%) stranaca  – 80 miliona insana.

Sinoć sam radio – Nijemcima organizovao jednu kulturnu manifestaciju, kada mi je došla poruka od moje školske prijateljice.
Piše mi u kasne sate, da je nakon 22 godine saznala, ko joj je zvjerski ubio majku – tog 15. jula 1993. na mostarskoj trim-stazi – Bijeli Brijeg.

U mladosti sam često trčao na toj trim-stazi, tu sam vozio biciklo, tu sam provodio randese.
Pitom je to kraj, hladovina….
Ispod trim-staze žubori hirovita rijeka Radobolja – mlađa sestra Neretve.

Tih godina bih prije mogao zamisliti, da će se u Mostaru roditi neki novi Aleksa Šantić, koji će opjevati i taj Bijeli Brijeg i tu hladovinu i tu hladnu vodu rijeke Radobolje i svu tu ljubav bezbrojnih parova – mostarskih djevojaka i mladića – koji su svoje poljubce, u toj debeloj hladovini, sakrivali od znatiželjnih pogleda, nego što bih IKADA MOGAO I ZAMISLITI, da će jednog dana na tom istom mjestu ubijati nedužne ljude, nedužne žene.
Da će na tom mjestu ubijati nedužne bebe…
A sve bebe ovoga svijeta su nedužne!

Međutim, Mostar se tada uopšte nije obazirao na moje zamisli o njegovoj budućnosti, Mostar je dopustio, da ga svjetski probisvijeti uvuku u ratove. Ne samo u jedan rat – na kraju 20. vijeka / stoljeća  – nego u čak dva rata.

U tzv. 1. ratu „moji“ Srbi su granatirali, palili, rušili i ubijali sve one, koji su se našli na „pogrešnoj“ strani. „Moji“ Srbi su se u Mostaru prvi – krvlju nedužnih ljudi – upisali u istorijsko-povijesne knjige ratnih zločina. Na drugoj strani su istovremeno ubijani i mučeni nedužni civili – mostarski Srbi, koji su ostali lojalni svome gradu. Tako i moga oca, tada penzionera, „ugostiše“ crnokošuljaši HOS-a i bojovnici HVO-a u svim tadašnjim fašističkim logorima i zatvorima tipa: „Dretelj“, „Heliodrom“ „Ćelovina“ zatvor u Ljubuškom, kasarna u Čapljini itd.
Moj otac je međutim preživio 1. mostarski rat – u zadnji tren su ga od sigurne smrti spasili dobri ljudi – mostarski Bošnjaci i mostarski Hrvati.
Moj otac je preživio i 2. Svjetski rat (1941-1945) i ratove 90tih – umro je prirodnom smrću 2010. – ali majka i otac moje  školske prijateljice na žalost nisu preživjeli 2. mostarski rat.

2. mostarski rat – rat u kojem je velika većina mostarskih katolika – mostarskih Hrvata – okretala glavu i šutjela, kada su njihove susjede izbacivali iz njihovih kuća i stanova, kada su njihove susjede deportovali u fašističke logore, kada su njihove susjede protjerivali na tzv. „onu“ stranu , kada su njihove susjede – mostarske muslimane – Bošnjake ubijali.

Kada su ubijali nedužne bebe…
A sve bebe ovoga svijeta su nedužne!

1993. godine, roditelje moje školske prijateljice, u Mostaru, niko nije spasio…

Krvav je bio Bijeli Brijeg u Mostaru tog 15. jula 1993.  Krvav i vruć.
Vruće se bilo voziti u tom autu te noći. U autu se te noći vozio SAŠA SAVINOVIĆ  (pripadnik ATG “Kažnjenička bojna – Benko Penavić”), zajedno  sa trojicom bojovnika –  pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Ovi „branitelji“ su u autu vozili i svoj „herojski“ plijen – tri žene i jednu bebu od 10 mjeseci.

Jedna od žena, u tom autu, je bila i majka moje školske prijateljice – Nada Frenjo.
Ove žene su „hrabri“ bojovnici oko 21:00 časova odveli iz stana u Splitskoj ulici broj 56 – strpali u auto i vozi…
Vozi u crnu noć…
Stara ustaško – četnička „junačka“ tradicija – vozi u crnu noć…

Četiri “junačine” iz HVO-a su tog vrućeg 15. jula 1993. godine izbacili žene i bebu iz auta (na području trim staze – Bijeli Brijeg)…
Nakon toga su im „herojski“ pucali u leđa…
Beba od 10 mjeseci je presječena na pola…
Nena je nosila BEBU – svoje unuče – u naručju…
Neni su pucali u leđa… RAFALOM…
Izlazne rane – na bebi…

Tako je ubijena jedna mala mostarska porodica – 3 GENERACIJE: nena, nenina kćerka i nenina unuka.
Nena se zvala Tidža Kajtaz, bila je tada starija 3 godine od mene danas (imala je 53 godine).
Nenina kćerka se zvala Elvedina Kajtaz, bila je tada moja vršnjakinja (imala je 27 godina).
Nenina unuka, se zvala Džejlan Kajtaz. Ona nije doživjela ni svoju prvu rođendansku tortu – imala je samo 10 mjeseci.
Njihovi mezari danas skoro da i nemaju obilježja – one nisu imale skoro nikoga…

Sa njima je ubijena i majka moje školske prijateljice, iza koje je ostalo troje djece.
Ove Mostarke, među kojima i majka moje školske prijateljice, ubijene su „junački“ sa leđa – RAFALNO…
Majka moje školske prijateljice se zvala Nada Frenjo – bila je tada 4 godine starija, nego što sam ja danas još uvijek živ i mlad.
Nada Frenjo je u vječnost otišla sa 54 godine – ubijena „junački“ sa leđa – RAFALNO…

Ona danas počiva na mostarskom groblju „Sutina“.

Susjedi su – od tada, do danas –  šutili pune 22 godine, komšije su bile nijeme 22 vruća mostarska ljeta…
Danas znamo, SAŠA SAVINOVIĆ je bio komšija brata ubijene Nade Frenjo – majke moje školske prijateljice.
Drugim riječima, Saša Savinović je bio prvi komšija daidže moje školske prijateljice – oni su u Mostaru stanovali vrata – do vrata.
Više puta je daidža moje školske prijateljce, Saši Savinoviću u ratu donosio hranu – jer su on i njegovi gladovali i nisu imali šta da jedu – ne znajući tada, da mu je taj isti Saša Savinović, sestru Nadu ubio – „junački“ sa leđa – RAFALNO…

Saša Savinović je 22 godine u Mostaru, svakodnevno prolazio pored vrata prvog komšije, čiju je sestru streljao – „junački“ sa leđa – RAFALNO…

Susjedi su sve vrijeme šutjeli, a komšije su sve vrijeme bile nijeme…
Svi su sve znali!
U Mostaru se sve zna – tako je uvijek bilo – tako će uvijek biti.

Samo što danas NIKO ništa NEĆE da kaže…

Ove mostarske žene, ova mostarska beba, ova mostarska trim-staza, pa čak i čitav mostarski Bijeli Brijeg – sve je to polako počelo tonuti u zaborav, sve do onog trenutka, dok se nije našla jedna mlada tužiteljica (30 godina) i dok ona nije uzela ovaj slučaj – ovu tragediju – u svoje ruke i dok se ova mlada HRABRA žena nije pozabavila ovim ratnim zločinom.

Moja školska prijateljica je od majke naslijedila vedrinu – onaj prepoznatljivi mostarski humor  – „liskaluk“.
U mladosti je igrala folklor, a i danas kad zaigra na fešti u Mostaru…
Čovječe, to je ludilo – kada moja školska prijateljica zaigra!

Danas objavih na socijalnoj mreži „Facebook“, da je SAŠA SAVINOVIĆ (1975.) – rođeni Mostarac (stanuje u Mostaru) – optužen, da je kao pripadnik ATG “Kažnjenička bojna – Benko Penavić” sa još tri pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) odveo iz stana i izvršio ubojstvo četiri civila, među kojima se nalazila i majka moje školske prijateljice, među kojima se nalazila i beba od 10 mjeseci…

Javiše se raja sa komentarima – uskomeša se mostarska i bosanskohercegovačka čaršija na Facebook-u. Počeše mi stizati i mnogobrojne privatne poruke – jednu prenosim u originalu:

„care uz dužno poštovanje ,neke stvari ne trebaš da mećeš na javno, znam da te nije strah, ali i ustaše sve čitaju, stavio si jedno ime od njih, na drugom trava raste, ostala su još dvojica, jedan iz Cima, naće se i četvrti, mene ne spominji a za tetu Nadu i 3 Kajtazuše naće se mir i Fatiha. Među nama ima još patriota, mene ne spominji“.

Ne bi mi lijeno, pa odgovorih – prenosim u originalu:
Ja i stavljam javno, da i ustaše čitaju…
Ja i stavljam javno, da i četnici čitaju…
Ja ne pišem i ne govorim javno zbog sebe!
Žrtve ne mogu naći mir, dok takozv. patriote šute…
Ili smo patriote, care moj – ili smo ćutolozi?
Ne možemo istovremeno obadvoje biti“!

U Mostaru se sve zna – tako je uvijek bilo – tako će uvijek biti.
A Mostar danas počinje u Bijelom Polju, a završava ko zna gdje jarane – tamo negdje iza Skandinavije, pa skreneš lijevo do Sjedinjenih Američkih Država, pa skokneš malo do Kanade, pa se vratiš nazad preko bare do Deutschland, pa ideš malo ukoso do Australije – ne možeš nikako zalutati prijatelju – ideš pravo do Starog Mosta.

Moja školska prijateljica danas živi u mome „komšiluku“ – u Njemačkoj. Danas će se kod nas čuti pjesma i smijeh!

Kako zašto?

Pa zar je neko mogao biti tako naivan i misliti, da će nam time, što su nam mučili i strijeljali roditelje, skinuti osmijeh sa lica?
Pa zar je neko mogao biti tako naivan i misliti, da će nam time, što su nas pljačkali i proganjali, skinuti pjesmu sa usana?

Onda taj neko stvarno nema pojma, šta smo i ko smo mi MOSTARCI!

P.S.

Mojoj školskoj prijateljici nisu ubili samo majku. Ubili su joj i oca.
Njen otac se zvao isto kao i moj otac – zvao se Aleksandar.

Odveden je u nepoznatom pravcu 30.10.1993. – iz njegovog stana, u trenerci i kućnim papučama…
Do danas mu nema traga, do danas se ne zna gdje su njegove kosti.
Njega odavno čeka prazno mjesto na mostarskom groblju „Sutina“.
Kada njegove kosti budu pronađene, doći će jedna kćerka iz Sarajeva, druga kćerka sa Floride, treća kćerka – moja školska prijateljica – iz Njemačke. Doći će i njegova unuka, doći ću i ja, doći će dosta mostarske raje, da ovog dobrog čovjeka – poznatog Mostarca – sahranimo pokraj njegove supruge –  na mostarskom groblju „Sutina“.

A onda, kada i ja jednog dana odem, kada me više ne bude, zapišite na moj grob, da se ne zaboravi – da čitaju i ustaše i četnici – da čitaju svi svjetski fašisti:

AKO SUSJEDI ŠUTE, AKO SU KOMŠIJE NIJEME,
AKO DANAS NE DRŽIMO DO SEBE,
OPET ĆE NAM SUTRA PUCATI U BEBE!

tačno.net
Autor 15.12.2015. u 10:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija