Aluminij i Brajkovićevi „jurišnici“

Povezani članci

• Ivan Galić: KAKO JE PAVIĆ UKRAO GAUDEAMUS (UVOD U ANATOMIJU PRAZNINE)
• Nikola Vučić: Veliki i hrabri kao djeca
• Tomislav Marković: Mladić je zadnje što je Srbija mogla da ponudi
• Jasenko Korjenić i ‘Bosanski Hoffenheim’
• Najveća opasnost našeg društva
• Nebeski Srbi, sa Vojvodom Tomislavom i guslarom Miloradom

Evo, ovih dana, posebno je aktuelna problematika oko Aluminija iz Mostara, što me pobudilo, da se osvrnem na mnoge trenutke i događaje iz perioda agresije, na grad, na firmu Aluminij u kojoj sam radio i neposredno na moju ličnost, od strane zločestih i „ugroženih„ Hrvata, pod vodstvom zločinačke stranke HDZ-a i njihovih rukovodnih čimbenika.
Citirajući tekst iz „Oslobođenja“ iz avgusta 1996. godine, poznatog novinara, želim napraviti i kratki osvrt na fotografiju iz ovoga sadržaja;

Sudbina najstarijeg mostarskoga vijećnika iz pera novinara “Oslobođenja“ Daniela Omeragića, od 25.8.1996. godine.

Nakon što ga je pokušala likvidirati grupa terorista, vijećnik Milan Jovičić izbačen je iz stana u zapadnom dijelu grada i danas živi u hotelu Ero.

Magistar elektrotehnike, Milan Jovičić, izabrani vijećnik Gradskoga vijeća Mostara, već 40 dana “zatočen“ je u hotelu Ero. Njega je 17. jula ove godine, kao jedinog vijećnika sa liste građana za jedinstveni Mostar iz zapadnoga dijela grada, pokušala uhvatiti i likvidirati grupa terorista.
Od toga dana Jovičić je pod zaštitom Evropske administracije. Ovaj čovjek, rođeni Sarajlija, od 1970. godine živi u Mostaru. Kaže da je među prvima, kao građanin srpske nacionalnosti, osudio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, od agresora sa istoka. Početkom rata beogradske novine “Borba“ objavila je tekst u kojem je on otvoreno kritikovao agresora i četništvo.

Cijeli rat Jovičić je proveo u svom stanu na zapadnoj obali Neretve, a radio je kao profesor u Elektrotehničkoj školi. Nikada nije mogao zamisliti da će živjeti u podijeljenom gradu i zato je prihvatio prijedlog Srpskog građanskog vijeća da se kandiduje na listi za jedinstveni Mostar.

Dakle, željena fotografija je iz aktuelnog perioda, poslije prvih post dejtonskih izbora u gradu Mostaru i moga izbora za gradskog vijećnika.
Navedeni zlokobni „čimbenici„ HDZ-a i njihov nosilac liste za Gradsko vijeće Mostara, najveći kriminalac, nacionalista i lopov, Mijo Brajković, kao nalogodavac, pokušali su me njegovi teroristi likvidirati.
Međutim, kako nisu uspjeli u svojoj nakani, protjerali su me i okupirali su moj stan, tako da sam ostao, kako to i navedena slika ukazuje, da se poslije cca 70 godina radnoga staža, moja pok. supruga diplomirani ekonomista i moja malenkost, magistar elektrotehnike, Milan Jovičić, nađem isključivo u farmericama i košulji na sebi, od jedine stečene imovine.
Slučajno sam u starom džepnom novčaniku, istina sa malo novca, zadržao i sljedeću vizit kartu, koju sam sačuvao, a ista mnogo govori za cjelovitu istinitu priču, kada je i aktuelna priča o Aluminiju.

Dakle, ova vizit karta slikovito pokazuje, da sam radio u RO „Aluminij„ u velikom i moćnom „Energoinvestu„ u sektoru razvoja prerade Aluminija, kao vodeći projektant.
Isto tako, vidljivo je da sam stanovao u ulici Petra Drapšina 41 / zvani DUM / sve do dolaska „Ustaša„ koji su ulicu preimenovali u fra Ivana Miličevića.
Podaci i priča su veoma interesantni, jer sam kao Bosanski Srbin, teško mogao odoliti i dokazivati, nacionalistima i kriminalcima iz Aluminija, od Mije Brajkovića, Ive Bradvice, Mladena Galića, Vlade Božića i inih njihovih saradnika, da je istinski u ovoj firmi postojao i radio jedan Srbin, tzv. magistar Milan Jovičić.
Sporedne su i nebitne činjenice, da je ovaj isti stručnjak iz domena automatizacije tehnološkog procesa, došao u firmu na kamen temeljac izgradnje tvornice glinice 1970. godine, da je izvršio specijalizaciju kod firme Pechiney-a u Francuskoj, uz učenje i francuskog jezika na Univerzitetu u Montpeljeju.
Poslije završene izgradnje i godina probne proizvodnje, godine 1977. u maju, odlazim za tehničkog direktora izgradnje Rudnika i termoelektrane Gacko / od 300 MW /, te se poslije osam godina rada u Gacku, vraćam u firmu Aluminij godine 1985., u sektor razvoja prerade Aluminija, kao vodeći projektant.
Ovaj period, od 1986. do 1990., veoma je interesantan, jer sam istovremeno obavljao i društveno političku funkciju, izabranog parlamentarca u Skupštini Bosne i Hercegovine, kao i Saveznoj Skupštini u Beogradu u Vijeću Republika i Pokrajina.
Ovaj period je veoma interesantan, u radu firme Aluminij, čiji sam i bio zaposlenik i stručnjak iz moga domena, jer me često u Beogradu nazivao, tadašnji direktor firme, Mijo Brajković, kada bi se pojavljivao pred parlamentom BiH, zahtjev Elektroprivrede BiH, za povećanjem cijene struje za Aluminij. Sasvim normalno, redovno sam sjedao na avion i upućivao se na sjednicu Skupštine, a kao veoma aktivan i cijenjeni parlamentarac, uticao sam sa svojim parlamentarcima, koji su me redovno podržavali, da redovno eliminišemo ovakve zahtjeve.
Dakle, što je interesantno, to su bila vremena kada se moglo i kada je i država i Aluminij, istinski činili opravdana i strateški interes razvoja i opstanka, zamišljenog i djelomično ostvarenog cjelovitog aluminijskog kompleksa.
Tada su već bili, u završnoj fazi i mnogi projektni poduhvati, za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta za preradu aluminija, kao finalnog proizvoda, što bi uveliko činilo i valorizaciju, te veoma podnošljiv odnos i utrošak sa cijenama električne energije.
Uostalom, to bi bila i zamišljena, ali nažalost, neostvarena realizacija, cjelovitog aluminijskoga kompleksa, kakvog je i zacrtao, njegov tvorac, inicijator i u mnogome realizator i moćni „Energoinvest„ i njegov prvi čovjek, nenadmašni i poštovani, Emerik Blum.
Agresija sa istoka i sa zapada je učinila svoje, ali još žalosnije, što je i nastavak nacionalističke politike u Aluminiju i diskriminatorski odnos na nacionalnoj osnovi, prema radnicima nehrvatima učinio još daleko veće zlo. Sa pljačkom i kriminalnim radnjama aktuelnog rukovodstva, uz podršku i aktuelne vlasti u Bošnjaka, zlokobna sudbina Aluminija se našla na trusnom putu, bez povratka.
Mnogo bi se toga, znanog i neznanog, moglo i trebalo napisati, bar za života neposrednih živih svjedoka, učesnika i dobrih poznavalaca svih aktuelnih prilika i neprilika, na temu Aluminija, ali i nekom drugom prilikom.