Aluminij, lahki metal sa teškim obmanama

Aluminij, lahki metal sa teškim obmanama

Hvala dragom Bogu / Allahu, da me mnogi čuju, slušaju i čitaju, te me ovih dana i dosađuju sa silnim pitanjima, na temu mostarskog Aluminija.

Sazrijeva saznanje, da se niti sami, mnogi  nisu u stanju snaći sa svakodnevnim notornim lažima.

Da će se struja isključiti večeras, pa sutra navečer, pa za nedelju dana i tako u nedogled, najobičnija je ribarska udica, za ulov plijena. Cjeloviti sadržaj problematike Aluminij, sadržan je, poput ribarske niti, tanke i veoma tanke, slabo i vidljive, sa lukavim nakanama, demagoškim floskulama i zlim nakanama.

Pitaju me, u čemu je glavni uzrok ovoga stanja u Aluminiju?

Nažalost, odgovor nije niti može biti tako jednostavan, ukoliko se zainteresovani, poput krtica koji su godinama rovarili u Aluminju, sada i ne pozabave svim uzrocima. Činjenice ukazuju, da stanje nije nastalo preko noći, niti je ovaj, lažni i naduvani „hercegovački div„ mogao, u kratkom vremenskom periodu da se transformiše u „patuljka na koljenima„ koji je postao i najveći gubitnik u državi. Od ove iste države, traži pomoć, a licemjerstvo i bezobrazluk su stavljeni ispod tepiha, znajući da godinama, sve do novembra 2013. godine, zabranjivali su ulazak u firmu, zvaničnim državnim predstavnicima.

Kao da je Aluminij, bio obični podrum vina, gdje se muljalo i proizvodio neki njihov sopstveni proizvod, skrivajući se od javnosti. Tako su, poput sistema spojnih posuda, sve po scenariju HDZ-a i njihovih „moćnika„, stalno presipali iz šupljeg u prazno, kako sa svojom EPHB za isporuku struje, sa mnogim dobavljačima, uključujući u to kriminalno kolo, redovno i premijere i Vlade Federacije, uz pomoć SDA, od Edhema Bičakčića, preko Brankovića, Hadžipašića, Nermina Nikšića, do današnjeg Fadila Novalića.

U tome vremenskom periodu, od kriminalnih radnji i lopovluka, sa scenarijem Mije Brajkovića i njegovih bliskih saradnika, činjen je neviđeni kriminal, što je djelimično ustanovljeno u izvještajima finansijske policije, koja je imala prilike to raditi, ali su se izvještaji, tajnovito skrivali po ladicama premijera Vlade, ponajviše kod Nermina Nikšića.

Isto tako, su nam premijer Nikšić i njegov ministar Trhulja, kao i premijer Fadil Novalić sa svojim ministrom za enrgetiku, Nerminom Džindićem, redovno prodavali „muda za bubrege„ ali su tajnovito, ugovarali i pregovarali sa rukovodstvom Aluminija i EPBiH, prodaju i isporuku električne energije, po povoljnim cijenama.

Velike kriminalno- lopovske karike, Mijo Brajković, Ivo Bradvica i ini saradnici, su se već poodavno istrgli iz ovoga lanca i pobjegli, u svoje bogate „hacijende„ po Hrvatskoj i Jadranskom području, sve do Pantavčoka i Zagreba, bez i trunke odgovornosti.

Važno je napomenuti, da se u ovoj firmi nikada, od zvaničnih organa države, nije izvršila niti početna analiza bilansa, kako bi se realno sagledala i vrijednost, cijele firme, poslije agresorskih događanja.

Veoma je teško i nepouzdano o svemu ovome i zvanično iznositi podatke,  ako se zna da u ovu firmu  zvanično nikada nisu mogli ući  zvanični predstavnici aktuelne vlasti Federacije, a mnoge su se mijenjale, sve do novembra mjeseca 2013. godine,  kada Vlada Nermina Nikšića  imenuje svoje članove  Nadzornoga odbora i njenog prvog  čovjeka za Predsjednika, profesora Mirka Puljića.

Dakle, sve što je na tome planu rađeno u ovoj firmi,  rađeno je pod velom tajni na nivou mjesne zajednice Bačevići, opštine Jugozapad, Herceg Bosne,  pod nadzorom  rukovodne  nacionalističke strukture kriminalaca i uzurpatora Mije Brajkovića, Ive Bradvice, Mladena Galića, Vlade Božića, Jure Muse i inih njihovih saradnika ili čimbenika, a prema idejnoj doktrini njihovog “oca nacije“ i glavnog protagoniste agresije na Mostar i ovu firmu, kao strateški interes Republike Hrvatske, što je i neposredno izjavio na otvaranju firme prilikom pokretanja proizvodnje,  u aprilu 1997. godine.

Pod izgovorom  dokapitalizacije sa firmom TLM  (Tvornica lakih metala)  iz Šibenika i navodno njenim učešćem od 12% kapitala, vrši se i promjena vlasničke strukture Aluminija d.d. Mostar, što se upisuje u sudski registar u Mostaru (11.11.1997. god.)  a kako je cjelovito sudstvo Herceg Bosne, naknadno se prezentiralo kao problem u pokušajima privatizacije ove firme.

U godini 2001. i Međunarodna zajednica, odnosno Visoki predstavnik u BiH, pokušava putem Komisije, tzv. Timmermansove da sačini i predloži izvještaj u cilju pokušaja privatizacije, ali sa određenim i konkretnim mućkama, koje za istinu nisu mogle proći kod nekih naših čestitih ljudi i učesnika u njenom radu. Tako je taj pokušaj ostao bezuspješan.

Godinama, od Dejtona na ovamo, sindikat naših obespravljenih radnika je vodio grčevitu i neravnopravnu borbu za ostvarenjem svojih radničkih prava, ali na sceni su obmane i laži i Međunarodne zajednice kao i domaćih vlasti, od silnih premijera Vlade Federacije i njihovih ministara za energetiku i industriju, tj. od Edhema Bičakčića, Nedžada Brankovića, Ahmeta Hadžipašića, Alije Behmena, Mustafe Mujezinovića, Nermina Nikšića pa  sve do Fadila Novalića, kao i ministara Heće, Trhulja i inih. Svi su obećavali i istovremeno nas zavaravali svojim obećanjima, jer su bili nemoćni pred “latinskom“ uzurpacijom i njihovim finasijskim podvalama i kupovinama raznih priznanja i prikrivanja silnih gubitaka naraslih do 350 miliona maraka, a slavopojke i lažna vizija “Hercegovačkog diva“ svela se na staklenog patuljka, koji još uvijek opstaje na račun raznih malverzacija i podrške  korumpiranih i kriminalnih elemenata iz firme i iz vlasti Federacije.

Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u Federaciji BiH,  donešen 1997. god. (Sl.nov.27/97) mijenjan i dopunjavan devet puta, pa se može  reći da je dozvoljena “prihvatizacija“ firme Aluminij d.d. po zakonima Herceg Bosne.

Da bi se nastali kriminal i ovakve radnje u firmi prikrile i verifikovale,  Parlament Federacije donosi i svoj kriminalni stav: “Vlada Federacije u cilju privatizacije i dokapitalizacije svakog pojedinačnog preduzeća kao i prodaje kapitala, može sporazumno riješiti nastali spor u pogledu postotka vlasničke strukture u kapitalu, uz saglasnost Parlamenta Federacije“.

Ovom odlukom, neminovno su bila otvorena vrata za kriminalce i njihove radnje od  menadžmenta firme i Vladinih dužnosnika, prije svih navedenih premijera i ministara u Vladi.

Zato odmah,  još tokom 2005. godine Vlada Federacije sa premijerom Ahmetom Hadžipašićem i predstavnici Aluminija sa Mijom Brajkovićem,  sačinjavaju prijedlog polaznih osnova za zaključenje Sporazuma, uz konstataciju: “Ovaj prijedlog je jednostavan i brzo provodiv, bez dodatnih sudskih i revizorskih postupaka, a potpuna implementacija je moguća u kratkim  rokovima. Sporazum bi donio dobrobit za sve učesnike“.

Čudno i neobično, ali perfidno i znalcima jasno  da se radi o prikrivanju svega dotad činjenog i učinjenog, jer ako kažu da nije potrebna nikakva revizija, znači da je bilansa stanja i vrijednosti kapitala cjelovite firme zaista maštovito  odrađena u ovoj diskriminatorskoj jazbini, po njihovim metodama ocjena i procjena,  svakako, na štetu i države i nas obespravljenih radnika.

Druga je očita nelogičnost da ovaj dokument potpisuje Vlada Federacije i Aluminij Mostar, a Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH je isključena  iz procesa i nije potpisnica. Sama činjenica da je riječ o državnom kapitalu, neposredno ukazuje na aljkavost i šarlantanstvo u vođenju  procesa privatizacije u ovoj firmi, što će docnije sasvim izaći na vidjelo kod Nikšićevog dodjeljenog tzv. radničkog kapitala  ovoj firmi za dionice.

Parlament je jula 2005. godine dao saglasnost na ovaj Sporazum,  čime je,  ustvari  pokazao koliko je isti instrument političke i izvršne vlasti,  pa samim tim i ekonomskih i nacionalnih oligarhija.

Ovim Sporazumom je utvrđena vlasnička struktura kapitala Aluminija d.d. Mostar na način:

  • Državni kapital 44%,
  • Nenominirani kapital za obeštećenje radnika, dionice i uvezivanje radnoga staža 44% i
  • Strani kapital, TLM Šibenik od 12 %.

Upravo, Vlada Federacije, premijer Nermin Nikšić i ministar za energetiku u njegovoj Vladi, Erdal Trhulj omogućavaju svojim šarlatanskim i neprincipijelnim odnosom prema svojim zadacima, da Aluminiju d.d. Mostar i njegovim “aždajama“  prepuste  nenominirani kapital koji je bio namijenjen svim radnicima i bivšim zaposlenicima ove firme, kako bi se na neki način obeštetili po osnovu svojih potraživanja i legitimnih  radničkih prava. Šta se dešava, u firmi Aluminij d.d. Mostar? Dokazani diskriminatori i uzurpatori naših prava, dodjeljuju obilato dionice svojim Hrvatima, Bošnjacima po mizernih 7 dionica a radnicima srpske nacionalnosti (nas oko 800) ne daju niti jednu dionicu. Dakle na djelu se dogodila očita diskriminacija na nacionalnoj osnovi, sada već uz saglasnost i znanje i zvaničnika iz Vlade i najodgovornijih predstavnika vlasti u Federaciji.

Kao zaključak, može se reći da se radi isključivo o političkom kompromisu,  što je potvrdio i bivši premijer Nedžad Branković, svojim pismom (Transparenty Internationale) od 26.10. 2007. godine u kome  navodi: “Imajući u vidu navedeno, a uz potpuno razumijevanje vašeg logičkog pitanja zašto u slučaju Aluminij d.d. Mostar nije primijenjen isti metod privatizacije kao i kod drugih preduzeća u Federaciji BiH,  želim naglasiti da se slažem sa vama da bi to za Federaciju BiH  bio sigurno najjednostavniji metod. Međutim, moram naglasiti i da je slučaj Aluminij d.d. Mostar samo jedan od kompromisa koji je u ovoj zemlji napravljen u interesu mira i daljeg napretka. U svemu tome raduje činjenica da je u konkretnom slučaju u pitanju uspješna kompanija i jedan od najvećih izvoznika u Bosni i Hercegovini“.

Na kraju svega rečenog,  šta mi još ostaje da kažem sem da su  kriminal i korupcija na svakom koraku,  te daj Bože da nam i pravni sistem sa svojim sudstvom i tužilaštvom, bude od pomoći, iako se već duže nalazimo u njihovoj nadležnosti.

“Aneksom 8 Sporazuma iz 2006. godine, koji su potpisali Nermin Nikšić i direktor Aluminija d.d. Mostar,  mijenja se vlasnička struktura, odnosno legalizira nezakonitost 44 posto kapitala malih dioničara, mada je cijeli problem isplivao zbog enormnih gubitaka. Treba li navedenom posebno dodavati da su najveći dioničari članovi bivše i sadašnje uprave preduzeća.

Pored očite legalizacije jedne nezakonitosti, najnoviji Sporazum je lansirao i jednu klasičnu “ublehu“ koja se tiče obeštećenja i uvezivanja radnog staža bivših radnika. Ta sredstva, prema Sporazumu, treba osigurati iz poslovanja, što u prijevodu znači –  nikad.“ (citat Enesa Ratkušića).

Međutim, veoma je interesantan i segment trajanja aktivnosti na procesu privatizacije Aluminija sa dva  aspekta (citat analize Transparency International). “Dva događaja su posebno determinisala proces privatizacije “Aluminija“ d.d. Mostar: prvo, radi se o otpuštanju radnika srpske i bošnjačke nacionalnosti tokom rata i istovremenog zapošljavanja radnika hrvatske nacionalnosti i njihovih prava stečenih iz radnog odnosa od dana zapošljavanja do dana započinjanja pregovora o postupku privatizacije,. drugi događaj tiče se prethodnog procesa privatizacije ovog preduzeća, mimo pozitivnih propisa o privatizaciji, tokom kojeg je “Aluminij“ d.d. Mostar većinski prodat preduzeću TLM (Tvornica lakih metala) iz Šibenika, Republika Hrvatska. U ovom procesu radilo se o tzv. dokapitalizaciji, a ne o klasičnoj privatizaciji državnog kapitala, ali u svakom slučaju došlo je do promjene vlasničke strukture kapitala preduzeća koje se privatizuje, u ovom slučaju “Aluminija“d.d. Mostar. Kako je izvršena dokapitalizacija „Aluminija“ d.d. Mostar preduzeću TLM iz Šibenika, nova vlasnička struktura „Aluminija“ d.d. Mostar je bila upisana u sudski registar suda u Mostaru (odluka od 11.11.1997.g.), što se naknadno postavilo kao jedan od problema prilikom radnji koje su prethodile pokušajima da se nade prihvatljivo rješenje za privatizaciju “Aluminija“ d.d. Mostar .

Još je tokom 2001.g., u saradnji sa Kancelarijom Visokog predstavnika u BiH, pokušano da se nađe rješenje za privatizaciju “Aluminija“ d.d. Mostar, putem tzv. Timmermansovog izvještaja koga je zatražila Kancelarija Visokog predstavnika u BiH, ali je pokušaj bio neuspješan, jer se nisu uspjeli ostvariti pripremljeni i nečasni postupci obmane i usmjerenog dirigovanog podmićivanja  određenih časnih članova komisije, kako bi se maheru i kriminalcu Brajkoviću udovoljila i prodaja firme pod nepovoljnim uslovima i prodala firmi Glencore iz Švicarske. Svakako je ovaj slučaj nepoznat i bio je nedostupan našoj široj javnosti, ali su ovo istinite činjenice.

Dakle, očita pljačka u prodaji Aluminija nije uspjela, te je nastavljena „trakavica„ oko Aluminija u odnosima vladajućih struktura HDZ- i SDA.

Premijer Fadil Novalić i njegova Vlada, ustupaju sva upravljačka prava HDZ-u u strukturama vlasti nad Aluminijem.

Obezbjeđuje im i ugovor sa EPBiH o isporuci električne energije, za naredni period.

Šta se to dalje dešava u kupleraju odnosa, na relaciji Vlada, HDZ –SDA, EPBiH – EPHB, te njihove politike, kao najveće „kurve„ teško je razumnom građaninu, objasniti.

Radnici „ fol“ štrajkuju posjetama trafo-energetskom postrojenju u Čule, a kako vele, da će krenuti i na „turističko„ putovanje u Sarajevo, pred zgradu Vlade. Suština  je rješenja ove cirkusijade i „fantomske„ predstave ili igrokaza, pred javnošću i građanima, da finansijska vertikala HDZ-a, treba odriješiti kesu priliva novca, uz aminovanje, svojih koalicionih partnera u vlasti, „humanih i saburli„ Bošnjaka.

Davno već viđeno i naslućeno, jer im je Aluminij, istovremeno isti strateški interes i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prema dogovoru, oca „lijepe njihove” i njegovog nosioca odlikovanja, rah.  babe Alije.

Zašto, pod istim zastavama, ne bi i dalje nastavili, u Mostaru i Aluminiju, prijateljstvo, od 09. maja 1993. godine. Aferim i bujrum.

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija