Aluminij, mostarski kupleraj

Aluminij, mostarski kupleraj

Mostar i „mostarizacija„ države Bosne i Hercegovine i njene sveukupne vlasti, već je poodavno na djelu, uz presipanja iz šupljeg u prazno, ali sve zamotano u aluminijsku foliju.

Mnogo je toga sličnog u firmi Aluminij u Mostaru i svjetskih kupleraja. Ništa neobično, ali još manje čudno, kada se istinski analiziraju cjeloviti događaji.

Djelatnost im je u biti, „kurvanska posla“, kada se njihovi rezultati poslovanja, sagledavaju u kuplerajima, gdje gazde mijenjaju „kurve„ a u firmi Aluminij se mijenjaju direktori.
Kako je i Vlada Federacije, ovih dana naložila, da se u roku od 30 dana izvrši jedna dubinska analiza stanja u firmi Aluminij, s obzirom na period „kurvanja„ u firmi, teško će biti i eminentnim ekspertima iz svijeta, učiniti svoj posao i utvrditi sve nedozvoljene radnje, svih tih direktora, njihovih saradnika iz vlasti, kao i brojnih aktera, koji su imali neposrednog udjela u stanju pada „hercegovačkog diva„ na koljena„hercegovačkog patuljka„ koji se tako molećivo, za svoj spas, obraća „nekoj Vladi„ opljačkane države.

Naša starinska uzrečica je i po ovome poslu, veoma aktuelna; „Da tuđe rike, svrab ne češu„ upravo iz dva razloga i to, kažu da je potrebno naći neku stranu agenciju za ovu reviziju i drugo, sve je opet prepušteno HDZ-u i njegovim strukturama, u firmi i vlasti Federacije, što je veoma smiješno i iluzorno, imajući u vidu sve analize i postupke njihovog djelovanja, u svim ovim postdejtonskim godinama.

Aluminijski kriminalni lanac je podugačak, sa brojnim „karikama„ ili osobama, o kojima se ponaosob, mogu knjige napisati, iz pera i saznanja, meritorne osobe, moje malenkosti, kao inžinjera od kamena temeljca prve tvornice glinice, školovanog kod glavnog isporučioca tehnoloških i tehničkih rješenja, firme Pechiney-a iz Francuske, do vodećeg projektanta iz sektora razvoja ove firme, te po nesreći i sudionika svih agresorskih događanja u firmi i gradu Mostaru, kao i njegovim posljedicama.

Svakako, kao neposredni živi svjedok i građanin ovoga grada, koji ni u najtežim vremenima, nikada nije napustio grad, kao očevidac i pratilac mnogih dešavanja u firmi i oko nje, imao sam šta u kontinuitetu, govoriti i pisati, nepune 23 godine.

Ništa neobično, da čitaocima i preporučim i moju objavljenu knjigu, PROGNANIK U SVOME GRADU, čiji sadržaji, upravo i istinito, govore o firmi Aluminij u Mostaru.

Prvi od direktora, u post agresorskom periodu, u kontinuitetu je i stari direktor Mijo Brajković, najveći kriminalac i nacionalista, koji je i svoje nacionalističke porive iskazao u očitoj diskriminaciji, prema radnicima nehrvatima, odnosno Bošnjacima i Srbima.

Nasljednik je i realizator, ubitačne agresorske politike i svoga poglavnika, oca nacije Franje Tuđmana, koji i povodom kretanja u novu proizvodnju, u aprilu 1997. godine, izjavljuje;
“Upravo smo ostvarili naš zacrtani san da ovaj naš strateški interes bude ostvaren i da Aluminij u Mostaru bude naš hrvatski . To su ostvarili naši bojovnici i vi svi zajedno, te vam čestitam na tome“.

Njegov doglavnik i egzekutor svih nečasnih radnji u pljački državne imovine i diskriminaciji radnika nehrvata, Mijo Brajković, istom prilikom, izjavljuje;
“Aluminijski kombinat se ponovo pokreće za interese samo jednoga naroda i postrojbi HVO-a“.

U prilog ovoj tvrdnji upravo govore i svi naredni pokazatelji i događanja u Aluminiju, jer se tada među 450 zaposlenika, nije nalazio niti jedan Bošnjak ili Srbin.
Veoma je znano, da su se najveće pljačke i kriminal, upravo i dešavale u vremenu upravljanja firmom Mije Brajkovića, koji je bio drzak, moćan i neprikosnoveni vladar firme, na čijim kapijama je stajao grafit; „ Srbima, Bošnjacima i psima, ulaz je zabranjen „Ulaz je bio zabranjen i svim osobama iz institucija državne vlasti”, sve do novembra mjeseca 2013. godine.

Da su se „kurvanja„ unutar firme dešavala, očigledan je, ishodom i trenutnoga stanja u firmi, njihovih javnih apela i povika za spas firme, koja grca u dugovima, od preko 350 miliona KM. Čudan li je obrat i transformacija njihovog ponašanja, kao da su ogromni dugovi, nastali preko noći.

Dakle, domaća vlast i kadrovi u Bošnjaka, kao i čimbenici HDZ-a, sa brojnim menadžmentom firme Aluminij, po direktivama i saznanjima vrhuške, SDA i HDZ-a, upravo su i doveli ovu firmu u stanje očajnika, sa nužnim vapajima.

Tako su se redom i smjenjivali direktori, od Mije Brajkovića, Ive Bradvice, Željka Kordića, Nikice Ljubića, Ružice Udovičić, Maria Gadžića do Pandže Dražena, koji kao i posljednji, otvoreno i iskreno izjavljuje;

”Ne možete amnestirati nikoga tko je u svih ovih 20 godina upravljao ovom tvornicom, nikoga tko je bio u nadzornom odboru, nikog od prijašnjih vlada, nikog od ove vlade, nikog od prethodnih uprava niti ove uprave. Svatko ima neki svoj dio odgovornosti. Možda nekih zakašnjelih ili loših poslovnih odluka”, rekao je naglasivši kako ne želi govoriti o odlukama koje nisu poslovne jer je to ”stvar nekih drugih tijela”.

”Svi imaju neki svoj dio odgovornosti i da se radilo bez pogrešaka, mi ne bismo bili u ovom problemu. I kad kažem da je to rezultat mase pogrešnih odluka kroz tih 20 godina, onda neću amnestirati ni sebe ni upravu u kojoj se ja nalazim. Ne bi bilo korektno. Onaj tko radi, taj i griješi i uz određeni dio pogrešaka sigurno je bilo i dobrih poteza i velikih uspjeha u vođenju firme. Jasno, ovdje govorim o nenamjernim krivim potezima, a ne amnestiram nikakav kriminal. Ako ga je bilo i ako se to dokaže, odgovorni moraju snositi posljedice’.

Isto tako, domaće ulizice u vlasti Bošnjaka, od Edhema Bičakčića, Nedžada Brankovića, rah. Hadžipašića, Nermina Nikšića i sve do Fadila Novalića, kao i njihovi ministri za energetiku i industriju, poput Heće, Trhulja i Nermina Đindića, koji su dali svoj negativni doprinos stanju u firmi Aluminij.

Dobro ih je definisao i naš poznati književnik, Meša Selimović u romanu „Tvrđava„ nazvaši ih ulizicama.

Ovih dana, premijer Fadil Novalić i njegova Vlada, donose i neke mjere za  “spas” Aluminija, ali sa grbača naših građana.

Fadil Novalić i njegov ministar za energetiku i industriju Nermin Đindić, veoma angažovani znalci namjenske industrije, za proizvodnju municije, za ratna područja bliskog istoka, Azije i Afrike, veoma diletantski, laički i paušalno se uključuju u problematiku Aluminija, sa nekim mjerama, veoma pogubnim i za državu, a ne za spas , već propale firme Aluminij.

Isti su, već godinama sve prepustili strukturama HDZ-a, kao strateškim interesima Herceg Bosne, a sada bi svojim predloženim mjerama, isisali u kontinuitetu i posljednja finansijska sredstva, u cilju nabavke potrebnih količina električne energije za firmu Aluminij.

Nisu ni svjesnih razumnih činjenica, da su mnoge evropske moćnije ekonomije, poput Engleske, Nizozemske, Norveške i dr. već poodavno zatvorile svoje elektrolize aluminija, a naš gubitaš, firma Aluminij, već je poodavno dostigla prag za bankrotiranje.

Baveći se raznim mahinacijama i kriminalnim radnjama, kako menadžment firme, tako i domaće vlasti sa našim federalnim Vladama, nisu niti trenutka razmišljali o nužnosti razvoja proizvodnih kapaciteta sirovog aluminija, te na taj način tražiti spas u valorizaciji cijena utroška električne energije, kroz finalne proizvode.

Godinama se „ hercegovački div „ predstavljao lažno u javnosti, kao najveći izvoznik, zanemarujući i vrijednosti uvoznih sirovina i posebno utroška domaćeg „ zlata „ tj. naše proizvedene električne energije, u svome proizvodu.

Sada bi, u kontinuitetu, premijer Fadil Novalić i njegov ministar Nermin Đindić, nastavili sa kontinuiranim snabdijevanjem električne energije, ovoj firmi, bez istinskih i pravih saznanja, dugogodišnjeg „kurvanja„ u firmi, uz amnestiju i njihovih brojnih aktera.

Davno je još premijer Nedžad Branković izjavio, da je odnos države prema Aluminiju, rezultat političkog kompromisa SDA i HDZ-a, radi nekoga mira u kući.

Dakle, znajući, po principu koje šta jamio, jamio je, što se godinama i dokazuje u odnosu i prema Aluminiju i prepuštanjem svih upravljačkih prava nad Aluminijem, stranci HDZ-a i njegovim strukturama u vlasti, izvršena je jasna podjela upravljanja i SDA, nad Elektroprivredom i njenim strujnim resursima. Godinama se, veoma tajnovito, iza zatvorenih vrata, ispod tepiha, uglavnom sve na štetu i države i građana, troši i „državno zlato„ tj. električna energija, u ovome slučaju za Aluminij, pa bila ona 60 Eura/ MWh, po toni aluminija, više ili niže, nije niti bitno, država BiH je uvijek ona druga, je..na „strana”.

Gubici su evidentni, biće i veći, jer ne postoji i ekonomska računica, da se ova firma, odnosno njena proizvodnja sirovog aluminija, trajno i u kontinuitetu finansira, državnim novcem, odnosno na štetu građana.

Ne postoji više, niti strateški interes države za ovakvu proizvodnju sirovog aluminija, bez finalne proizvodnje, bez kompleksnog rješenja i završetka proizvodnih kapaciteta, kako je to prvobitno zamislio i njen idejni tvorac, gospodin Emerik Blum. Doda li se ovome i društveni značaj, kao i socijalna politika, godinama vođena u firmi, sa neviđenom u svijetu diskriminacijom radnika na nacionalnoj osnovi, što je apsolutno i društveno neprihvatljivo.

Brižni su mnogi za status 900 zaposlenih radnika, uglavnom „ugroženih„ Hrvata, niko se ne pita koliki je broj Bošnjaka u radnome odnosu ili Srba iz Baćevića, iako je cijela firma izgrađena na njihovoj djedovini. Nisu interesantni, ni hiljade obespravljenih radnika, tzv. dioničara iz kapitala od 44%, koji im je dodijelio Nermin Nikšić i podijelio, Mijo Brajković, obilato hrvatskim radnicima, Bošnjacima mizernih po sedam dionica  a Srbima, duplo golo. Humano ili najhumanije?

Nužno je i državu spašavati, što je jedino ispravno i prihvatljivo rješenje, da se Vlada Federacije, po hitnoj proceduri razriješi i svoga udjela kapitala od 44%, da se i cijela firma proda novom kupcu, ako ima takvih interesenata.

Ukoliko se i dalje, u kontinuitetu, HDZ i SDA, žele igrati mačke i miša oko Aluminija, nikada neće dokazati, da li je starije jaje ili koka, ali će država, Bosna i Hercegovina i dalje voditi ka siromaštvu, što će građani ponajviše osjetiti i trpjeti, dokle i kako?

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija