Apsurdi ili gluposti stoljeća

Milan Jovičić
Autor 26.4.2017. u 14:17

Apsurdi ili gluposti stoljeća

U dva događaja, ovih dana, sadržani su apsurdi i gluposti stoljeća, u slici i riječi, u djelima njihovih aktera.

Tako, predstavnik njihovih Srba, guslar iz Laktaša, Milorad Dodik, u posjeti žrtvama Jasenovca, veli:

Dodik: Da su Srbi imali RS, ne bi bilo Jasenovca!”

dodik

Šta se drugo i moglo očekivati da izgovori, od primitivnog guslara i sljedbenika svoga psihijatrijskog mentora, sa Durmitorskih vrleti, inače trenutnog stanovnika suda u Hagu.

Koristeći vrijeme i trenutak odavanja pijeteta svim žrtvama Jasenovca, zaboravio je svoje blisko vrijeme i počinjene genocidne radnje, upravo u ime te iste Republike Srpske, koju on veliča, nedolično i ovom prilikom. Da li su oni učili i naučili sve metode ustaških zlikovaca iz NDH, te su iste radnje i postupke i primjenili u stvaranju i svoje Republike Srpske, sa brojnim stratištima i velikim žrtvama, svojih komšija i susjeda. Nisu učili istoriju, da im se ne ponovi, već su nažalost, koristili fašističke metode sa rezultatima, za jednu novu, njihovu istoriju „lažne istine„.

Što bi naši stari govorili, našao je guslar Mića mjesto i vrijeme, nad žrtvama Jasenovca, da izgovori ove gnusne i neprimjerene riječi, kao da je istinska njihova svetinja, za primjer, sjećanje i ponos srpskoga roda, naprotiv, ovo njegovo hodočašće je morao i trebao u miru, tiho i sa velikim poštovanjem prema žrtvama, da učini i da ništa ne govori. Njegovo ponašanje i metode svih njegovih sunarodnika i istomišljenika, koji su zajednički imali udjela u stvaranju genocidne tvorevine, koja njima neka bude samo noćna mora i služi nečasnim tvrdnjama. Njihovo odavanje počasti i prisjećanja i fašističkih žrtava u Jasenovcu, kome je potrebno, ako isti nisu tu svoju iskazanu „ciničnu i demagošku„ naklonost žrtvama iskazali u svome bližem okruženju, svim žrtvama njihovog ludačkog i agresorskog pohoda, iz nedavne prošlosti.

Za razliku od ovog guslara i slijedbenika, ubitačne ideologije  Vožda i njihovog doktora psihijatra iz Haga, tzv. umobolnog Miće iz Laktaša, kao mentora svoga vjerodostojnika  i vladike Grigorija, ovaj poduzima neke druge i slične aktivnosti, prisjećanja i hodočašća, po našoj Bosni i Hercegovini.

Da li ima i neke sličnosti, u vremenu i prostoru, kao i određenim događajima, rado ću prepustiti čitaocima, moga teksta.

Vladika Grigorije, ovom prilikom veli; „Izaberite put praštanja i poštivanja drugog.„.

Međureligijsko vijeće, ovih dana, krenulo je na hodočašće da bi se odala počast svim žrtvama i da taj put treba preći u tišini.

“Došlo je vrijeme da se svi na jedan iskreni način postidimo onoga što se dogodilo među nama”, rekao je vladika Grigorije.

Međutim, kao građanin ove nam napaćene, za mene jedine domovine Bosne i Hercegovine, kao hrišćanin, normalni Srbin, istina  Bosanac, priznajem da sam se davno  postidio, bez lične krivnje,  za sve gadosti urađene od moga roda i poroda, od mojih sunarodnjaka, bez obzira kojih i nikakvih, te još uvijek živim u uvjerenju mogućeg praštanja i vjerovanja u zajednički suživot. Ko i kako ga nastoji i ostvariti, nisam lično veliki optimista, iako sam veliki pobornik, da prije svih uvjerim, moje vrle Bošnjake, da oni počnu vjerovati u mogućnosti stvaranja povjerenja, ali za mene i slične meni, tek tada neće biti ništa upitno.

mrv

Nisam siguran da je izabran redoslijed pravih poteza, koji vode ka dobitku ove igre u partiji, primjetio bih kao dugogodišnji i iskusni šahista, kako mi niko ne bi mogao zamjeriti. Zato nisam ni optimista, ma koliko se drugi oduševljavali sa ovim postupcima MRV / međureligijskog vijeća /.

Kako veli Vladika Grigorije; „Izaberite put praštanja i poštivanja drugog.„.

Prije svega, ovi potezi su veoma zakasnili, no svakako bolje ikad, nego nikad, što bi rekli naši stari.

Pitam se, prije svega, šta je to sa priznavanjem krivice u činjenju agresorskih i gnusnih radnji, a svjedoci smo, da su mnoge i zvanično bile aminovane od visokih vjerodostojnika, u ime vjere i njihovog Boga.

Vjerujem, shodno mojim šahovskim razmišljanjima, trebalo bi doći na red kajanje i iskreno izvinjenje, za činjeno, neljudsko i varvarsko djelovanje, u ime svoga roda i sopstvene nacije.

Zatim, vjerujem,  trebalo bi zatražiti i neposredni oprost od žrtava i njene rodbine, uz nedvosmisleno odavanje počasti i svim tim žrtvama, na svim stratištima dešavanja i njihovog vječnog prebivališta.

Slijedi činjenje svega dobrog, na putu ka pomirenju i djelima i riječima, u kontinuitetu i dugogodišnjoj našoj zajedničkoj životnoj zbilji. Uz iskazivanje poštovanja prema drugom i drugačijem, sa tolerancijom i poštivanjem, često i kompromisnih rješenja, jer povratiti povjerenje, sa kojim smo radili i živjeli u pred periodu agresije i zločestih događaja, veoma je težak i dugotrajan proces. Neosporno, da je to proces totalne transformacije i stvaranja ljudskosti od čovjeka i svih njegovih vrlih i dobronamjernih osobina, sa uklanjanjem kukolja i svih  gamadi, sa njihovim  neljudskim porivima i nakanama.

Teško me je uvjeriti, uz sve slavopojke i ovakve pozitivne poteze, primjera radi, od gospode vladike Grigorija i kardinala Vinka Puljića, imajući u vidu, jasna i konkretna saznaja, da isti, već godinama u kontinuitetu, podržavaju politike, guslara iz Laktaša Milorada Dodika i orguljaša iz mostarskih Bara, Dragana Čovića. Ovi protagonisti ludačke i već viđene primjenjene ideologije u našim stradanjima, od Vožda i Poglavnika, naslijedili su i nastavili u miru, kao recidivi, provoditi te iste njihove zamisli, trovati nam ambijent zajedništva, umjesto primjene svih navedenih i nužnih poteza u realizaciji cjelovitog procesa ka pomirenju.

Kao, mostarski Sarajlija, trenutni stanovnik i sudionik svih dešavanja, u gradu Mostaru, meritorno izjavljujem da je na ovim prostorima i u svim neprilikama, vladika Grigorije kao čisti „dodikovac„ , prihvatio doktrinu svoga mentora iz Laktaša, o nama „rezervnim„ Srbima, dok je kardinal Vinko Puljić, uvijek i neposredno podržavao  orguljaša,  Dragana iz mostarskih Bara, kao „čistokrvnog„ njihovog predstavnika, te su od Mostara i naših zajedničkih odnosa i suživota u „crnoj rupi“ željnog stolnog grada Mostara, države nam Bosne i Hercegovine, redovno doprinosili i mržnji i nerazumjevanju, u stvaranju prijatnog ambijenta nastavka našeg zajedničkog suživota.

Volio bih znati, istinski, kada su to, jedan i drugi, vjerski vjerodostojnici  tako jasno, decidno i transparentno, ukazivali ovim svojim „čistokrvnim„ političkim predstavnicima, njihovog naroda, da je vrijeme da stanu na putu rastakanja jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, da se okrenu totalno i razumno na putu svojih razmišljanja i djelovanja, da to nije svrha niti interes njihovih naroda i da sve to ne doprinosi razumijevanju i potrebama zajedničkog suživota.

Zato meni, i riječi vladike i kardinala, poput meda i mlijeka, sa njihovih usana, djeluju tako sladunjavo, bez i malo uvjerenja i poštivanja istih, jer u njima nema niti iskrenosti, niti svrshiodnosti u njihovim postupcima, u neposrednim odnosima u podršci rasturačima, uz gusle i orgulje.

Prema staroj narodnoj, „Da Bog da kćeri da te aga uzme, ako cigani oko kuće hodaju„, tako isto u Božijoj službi i njihovi služitelji, da se oslanjaju i podržavaju svoje političke mentore, u slici i prilici, guslara i orguljaša, a da nam svojim Bogosluženjem lansiraju tirade u slavopojkama suživota, koji je daleko od realnosti života i djelovanja, na našim prostorima.

Dosta će još proteći moje smaragdne rijeke Neretve, nek slavuji i dalje pjevuše, behar neka cvjeta, do nekih boljih vremena, ali mi akordi gusala i orgulja nikako ne prijaju ovim uzvišenim frekvencijama, moga slušnog sistema.

Milan Jovičić
Autor 26.4.2017. u 14:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija