Čija li je sramota na vidiku?
Nacionalizam nas tiho ubija, što je za nas sramotno

Čija li je sramota na vidiku?<br data-src= Nacionalizam nas tiho ubija, što je za nas sramotno" />

Spoznao sam dobro i zlo,
grijeh i vrlinu, pravdu i nepravdu,
sudio sam i bi mi suđeno,
prošao sam kroz rođenje i smrt,
radost i patnju, nebo i pakao;
i  spoznadoh, na kraju,
da u svemu sam JA
i da sve je u meni.

/ citat  Hazrat Inajat  Kan /

Da, upravo je sve u nama. Stanimo pred ogledalo, pogledajmo se i recimo ogledalcu da li sam nacionalista, da li mrzim drugoga i drugačijeg, koliko je ljubavi u meni, da li, istinski, moram mijenjati i neke čipove u svojoj  ljudskoj memoriji, da budem drugi i drugačiji. Da u svojim osjećanjima gajim samo ljubav, mir, toleranciju i ljepotu, zajedničkog i dostojanstvenog ljudskoga suživota.

Dosta nam je fašizama, raznih vrsta i oblika.

Kažu pobjedili smo fašizam još daleke 1945. godine, ali nažalost ostali su njegovi recidivi djelovanja poput kancerogenih ćelija, koji su već poodavno metastazirali u našim moždanim vijugama. Nužnost, izmjene svih čipova u tim istim moždanim vijugama, naša je neminovnost i jedina uspješna terapija.

Danas je na djelu okruti i ubitačni nacionalizam, kao ogranak te iste profašističke ideologije, sa kojom su zaraženi, upravo naši velikosrpski i velikohrvatski nacionalistički elementi, sljedbenici svih ustaško-četničkih saradnika fašističkoga bića, u proteklom periodu osvajanja i ratovanja.

„Nažalost, nismo još uništili fašizam,  jer se isti prerušio iz  opakog  nacionalizma  u kleronacionalizam,  te ga kao takvog moramo prepoznati u svakoj pori društvenog  suživota. Recidiv metastaziranog fašizma javlja se u različitim formama djelovanja,  koji nam je u posljednjim agresorskim pohodima sa istoka i zapada,  iskazao u BiH svoje pravo mračno lice. Sa progonima i ubistvima, kojima su se zatirali vjekovni postulati našeg dobrog među susjedskog –  komšijskog života,  gdje se bratstvo podastiralo ispod nogu a naše jedinstvo raspršilo poput mjehura sapunice,  nadrastajući razumni nivo tolerancije, eskaliralo je ovo zlo do najvećeg stepena kolektivne mržnje.

Nažalost  nismo uspjeli  sačuvati  najveću tekovinu bivše  Revolucije, bratstvo i jedinstvo. Nismo uspjeli na vrijeme iz svojih redova skloniti nacionaliste i šoviniste i tako nas je zapljusnuo šovinizam i nacionalizam zbog čega se došlo do skretanja sa Titovog puta. Antifašizam danas ne možemo braniti njegovim imenom i Tita ne možemo identificirati s antifašizmom.

Tito bio najuspješniji vođa protiv fašizma u Europi.„ / citat S..Goldstein /

„Neofašistički pokreti kao što je npr. Ravnogorski četnički pokret sasvim neometano djeluju na području BiH, a manifestacije i isticanje fašističkih simbola događa se svakodnevno. Uklonjeni su nazivi ulica koje su nosile imena antifašista, a pojavile su se ulice: sa imenima Draže Mihailovića, Ravnogoraca, Mile Budaka i nekih istaknutih pripadnika zloglasne SS Handžar divizije. Antifašistički spomenici se ne održavaju i nalaze se u veoma lošem stanju, a neki su namjerno srušeni eksplozivom-spomenik na Makljenu kod Prozora.“ (citat iz govora Slavka Goldsteina)

Danas mi imamo i naše perjanice, kao velikosrpske i velikohrvatske „čistokrvne„ nacionalističke klice, svoga roda, koji su i nasljednici i realizatori, već viđene i doživljene agresorske ideologije i na prostoru naše domovine, Bosne i Hercegovine.

Isti ovi i njihovi istomišljenici iako su u vlasti na najvećim finkcijama podrivaju svoju državu i ignorišu sve njene vrijednosti, uz veličanje i svojih fašističkih aktera, kao svoje idole i veličine.

Upravo ovih dana podigli su u Bileći spomenik dokazanom fašisti iz njihovoga roda „đeneralu„ Draži Mihailoviću.

Ovaj spomenik kao „kameni spavač„ spoznaja je djelovanja ubitačnog nacionalizma u redovima naših velikih Srba, koji još uvijek luđački maštaju o velikoj Srbiji, koju je želio i njihov „kameni spavač„ sa fašistima u svoje vrijeme, koju su u agresorskom periodu zamišljali stvoriti i njihovi patološki tipovi iz Haga, a koju danas nastoji promovisati i njihov guslar i veliki nacionalista iz Laktaša, Milorad Dodik.

Zato kameni spomenik „đeneralu„ Draži neka bude i posljednja opomena svim našim patriotskim i domoljubnim snagama da se ne trebamo više šaliti ili igrati sa ovim luđacima, u čemu nam samo može pomoći naši saveznici iz NATO- saveza.

Ovo je  i uputa, našim predstavnicima u vlasti, da ne smije biti nikakvog razmišljanja ili kalkulisanja, da li pristupiti ili ne u NATO, kako bi i konačno eleminisali ove nacionalističke snage i njihove zle nakane.

Kada je u pitanju naš Mostar, upravo je zadatak da mi konačno budemo njegovi graditelji i gospodari jer je krajnje vrijeme,  da se ne dozvoli da nam drugi kroje sudbinu, kao što su činili proteklih 20- tak godina i kraj im se ne nazire.

Za neupućene ali znatiželjne dovoljno je ukratko pojasniti zašto je to naš Mostar postao grad „slučaj„ u našoj državi Bosni i Hercegovini. Iz prošlosti i o prošlosti ne treba mnogo pisati ili govoriti jer se veoma dobro znalo  da je bio grad biser u svakom pogledu bitisanja, slobodarskog duha, revolucionarnog  i mladalačkog poleta pogotovo u borbi  protiv istinskog fašizma. On  je bio grad velikog  industrijskog razvoja i ugodnog življenja sa svojim gigantima poput Sokola,  Aluminija,  Hepoka,  Đure Salaja,  Šipada i inih  proizvodnih  kapaciteta. On je bio grad od behara, mirisnih bašta i dvorišta sa jorgovanima,  tulipanima,  karanfilima, ružama,  dževahirom,  kadificom i drugim divnim cvijećem u koga su stranci rado dolazili i u njemu boravili. On je bio grad velikih umjetnika,  slikara,  pjesnika i književnika,  sportista i vrhunskih boraca koji su ga afirmisali  i često ga uzdizali do najljepših visina u svim domenima savršenog zajedništva. On je bio grad za primjer po multietičnosti i mješovitim brakovima, što je doprinosilo ljepoti naših  međuljudskih odnosa, naših različitosti u jedinstvenom ambijentu dokazanog suživota, uz poštovanje, toleranciju i razumijevanje.

Nažalost, sve to i još mnogo više od toga, potonulo je u prošlost, jer se mračni nacionalizam ili kleronacionalizam na ovim prostorima razbuktao do takvih razmjera, dajući prostor kolektivnoj mržnji da se razmaše.

Nekadašnji Mostar je bio grad Bošnjaka i Hrvata i Srba i ostalih, koji su njemu živjeli, ali je postao grad koji istinski ne služi niti jednim, niti drugim, niti trećim kao i ostalim. Konačno bi trebao da postane grad svih njegovih građana koji bi u njemu živjeli ravnopravno i blagougodno, kako je to nekada bilo. Samo se postavlja ozbiljno pitanje da li će mu  trenutni, postojeći nacionalizmi to omogućiti i dozvoliti. Predstoji nam duga i teška borba uz svo razumijevanje, toleranciju i želju za našim zajedništvom da se usmjerimo u toj borbi iskorjenjivanju  svih  oblika neofašizma i nacionalizma na ovim  prostorima.

EU koja je ne slučajno osnovana na Dan pobjede nad fašizmom i koja kao svoj dan slavi 9.maj ima istorijsku odgovornost da pomogne antifašističkim snagama da pobjede zlo koje nije,  očigledno pobjeđeno  davne 1945. godine mi građani Mostara drastično smo osjetili svu pogubnost djelovanja fašizma i neofašizma i raznih oblika nacionalizama, ne smijemo nikada zaboraviti, ali se svojim angažovanjem i razumijevanjem, tolerancijom i poštivanjem naših različitosti u cilju nastavka dobroga zajedničkoga suživota, moramo izboriti za istinu, pravdu i pomirenje uz praštanje, ali ne  i zaboravom.

Neka se sramno i sramotno osjećaju sve ove nacionalističke snage, koje su potajno rovarile u Titovo vrijeme, a danas to čine otvoreno u podrivanju temelja i sopstvene države i njenih vrijednosti.