Demonstracije bez „pucnja u sridu„!

tačno.net
Autor 9.2.2014. u 11:37

Demonstracije bez „pucnja u sridu„!

Sl. Milionska hacijenda feudalca Dragana Čovića

Naši stari i mudri kažu „Daleko od srca, daleko od očiju„. Međutim, u mome gradu Mostaru, oči vide a srce zaboli i boli od nepravde, pljačke naših građana i sveukupne tajkunizacije, koja je na djelu godinama u postdejtonskome periodu. Dakle, racionalno je to činiti i raditi, pod parolom i zaštitom interesa svoje nacije i svoga naroda, jer kako bi drugačije ovaj dugogodišnji gospodar i jedan od istinskih moćnika, u liku i djelu Dragana Čovića vodećega čovjeka HDZ-a, mogao i sagraditi ovaj velelepni graditeljski poduhvat, vrijedan milionima maraka, na izuzetno ekskluzivnom mjestu i lokaciji, kao misaonoj imenici običnih građana grada Mostara, u tzv. Barama u Mostaru, pokraj rijeke Radobolje, gdje je godinama zabranjena gradnja, gdje su bila omiljena izletišta i šetališta naših građana, gdje smo sa zadovoljstvom i kao djeca brali zrelo voće i šutirali loptu krpenjaču. Svakako je građevina rezultat i ratnih i poratnih dešavanja, kao spomenik  i tajkunizacije firme Soko i trajna kamena tvrđava, koja će prkositi i vremenu i našem sveukupnom siromaštvu, a sve u cilju zaštite hrvatskih nacionalnih  interesa na ovim nedodirljivim prostorima.:

Kao nijemi svjedok vremena i nemoći i svih Hrvata iz Posavine,  iz Bosne i drugih osiromašenih sredina naše Bosne i Hercegovine, kako bi se ipak suočili sa našom realnom i tragikomičnom zbiljom izobilja i raskoši njihovoga vođe, ali koji očito nije tako slijep, kao recimo Domanovićev „Vodja„ .

Nažalost, daleko su mi od očiju i slične hacijende recimo u Laktašima, na Dedinju, na sarajevskim Poljinama i inim drugim znanim i neznanim mjestima i tajkunskim poduhvatima, ali me je i ova slika i druge slične inspirativno dovela do uzroka i i pravhi ciljeva, ovih dana viđenih demonstracija naroda. Svakako su i legalno i legitimno pravo u civilizovanom i demokratskom svijetu izražavanja nezadovoljstva građana sa stanjem u zemlji i sa njihovom vlašću. To pravo niko razuman ne može osporiti, već samo podržati i neposredno uzeti učešća u istim. Suvišno je bilo šta govoriti o ovoj našoj postdejtonskoj vlasti, koja nas je toliko osiromašila i dovela do dna beznađa, da se revolt građana morao i trebao pojaviti, kao neka inicijalna kapisla u ovoj odlučujućoj izbornoj godini.

Međutim, suštinske su dvije neosporne konstatacije koje se moraju dobro analizirati i prihvatiti. Prva je svakako sadržana u činjenici izbora ciljeva za rušenjem objekata i njihovoj palježi, jer su to uglavnom svi naši objekti, državni ili društveni, naši građanski ili narodni, kako ko želi da ih naznači, koje ćemo opet mi građani sa naših grbača i osiromašenoga i ogoljenoga stanja morati obnavljati i plaćati. Ciljevi su upravo trebali biti, poput gore navedene i inspirativne hacijende naših tajkuna širom zemlje, njihovih hotela i restorana, njihovih vila i vikendica, upravo građenih na našoj bijedi i neimaštini i njihovoj pljački i tajkunizaciji, a nikako naša ili društvena imovina. Potrebno je bilo zahtjevati, što je sasvim opravdano, ostavke i vlada i ministara i svih poznatih grebatora i sličnih „slijepih vodja„ koji su  znali i umjeli štititi i koristiti svoje interese i na naš račun akumulirati silno bogatstvo.

Druga je činjenica veoma bitna, ukoliko će nam sve ove demonstracije i postupci otvoriti oči, poboljšati ozbiljnost naših građana i promjeniti potrebne sopstvene čipove u svojim glavama, da odrede i konačno daju svoje glasove istinskim, moralnim i dokazanim predstavnicima naših građanskih interesa, a ne samo slijepim i euforičnim nacionalnim vođama, koji u interesima svoje nacije i grade ovakve i slične hacijende, kao bedeme i tvrđave za njihovu višegodišnju vladavinu. Krivi smo i za našu građansku neodgovornost i neposlušnost, u tome nas niko niti može niti treba amnestirati, zato demonstracije ovakvoga karaktera smatrajmo rezultatima i naše višegodišnje nemoći, nehata, samovolje, neodgovornosti, neprincipijelnosti, podanošću ili odanošću slijepim i lažnim nacionalnim pamfletima o ugroženosti i strahom od virtuelnoga neprijatelja ili stanja, ali ne i od  očiglednih lopova i kriminalaca kalibra već viđenih i doživljenih naših „brižnih„ vlastodržaca, stranačkih vođa, a i naših predstavnika po parlamentima.

Sa našom svakodnevnom zbiljom, kopnimo i propadamo sa našim standardom, mladi i obrazovani ko zna kada i možda nikada u svome pozivu da dođu do radnoga mjesta, jer stalno pjevušimo o nužnosti revizije pljačkaške privatizacije, bježeći od nje kao od đavola, a sa druge strane, posmatrači smo i žrtve, kao građani potrošači i monopolskoga položaja određenih subjekata, poput Elektroprivrede i Telekoma, bježeći od njihove privatizacije, debelo koristeći njihovu dobit za stranačke potrebe i čuvajući silni i dokazani nepotizam zaposlenih u njima, za račun koga ili  čega. Nacionalne firme u cijeloj Bosni i Hercegovini su evidentne i po sistemu, nedirajte nas, nećemo ni mi vas, dešava se što se dešava, očevidci smo i sudionici svega toga, a i silne i masovne demonstracije nam ukazuju da se radnička klasa ogoljuje do kože, tako da nam ostaju bijednici i tajkuni, srednje klase i nema više, što nam ukazuje da smo u svemu prihvatili dvoklasni sistem.

Moj Mostar je klasičan primjer za ovakvu tvrdnju, jer dvije nacije, Hrvati i Bošnjaci, odlučuju o svemu i bez trećega konstitutivnoga naroda u njemu i svih ostalih. Grad je „de facto„  podjeljen na dva dijela, dvije su škole pod jednim krovom, dva su sistema vrijednosti u odnosima i komunikacijama u institucijama vlasti, informacije su sa zapada na 1188 ili sa istoka na 1182, itd.itd. Kažu da je grad Mostar, „grad slučaj„  sa dvojnom konstatacijom, za one koji su željni i skloni dominaciji i diskriminaciji i nije slučaj, ali je za druge koji su tokom proteklih agresorskih događanja i osjetili na svojoj koži i sve neposredne i činjenične dokaze ne o slučajnosti, već u stvarnosti, svakako je grad slučaj, jer i sam pripadam kao živi svjedok i neposredni sudionik potrebnih dokaznih činjenica u prilog navedenoj tvrdnji.

Za razliku od mnogih mojih sugrađana, na vrijeme sam promjenio i ugradio sopstvene i univerzalne čipove u svoju memoriju, raščistio sam sam sa sobom, i mogu časno i pošteno krenuti u sagledavanje i razlikovanje dobra i zla.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el

Mostar, februar 2014 god.

tačno.net
Autor 9.2.2014. u 11:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija