Dvije epizode, moje današnjice

Dvije epizode, moje današnjice

Često ljudi, u ovom našem svakodnevnom i sumornom, dosadnom i neizvjesnom, sudbonosnom bitisanju, gube osjećaje, pamćenje ili prisjećanje, za nečim lijepim i divnim, ali prohujalim vremenima, ljudima ili događajima.

Kako je lijepo, možda iznenađujuće, kada se izjutra porani do kioska, kupi i pročita dnevna štampa, kako bi nas, bar za trenutak, sva ta lijepa, kod mnogih i nezaboravna vremena ili ličnosti, povratile ovoga dana, u sopstvene, trenutke fantazirajuće prošlosti.

Svakako, jedan događaj, je sadržan u ovoj mojoj prvoj epizodi, saznanja i fantazije;

Upravo danas, na dan oslobođenja ovoga grada, u dnevnoj štampi, čitam; U Podgorici/Titogradu, otkriva se, novo postavljen spomenik drugu TITU.

Na Bulevaru svetog Petra Cetinjskog, na obali rijeke Morače, otkriven je spomenik, na kojem piše „Zahvalni građani Titograda i Podgorice“.

Dakle, odlukom Skupštine glavnog grada Crne Gore, u čast prisjećanja na sve zasluge i veličinu, najvišeg sina naših naroda, u bivšoj Jugoslaviji, kao i Republici Crnoj Gori, prisjetili su se vijećnici i Crnogorci, značajnog uticaja i doprinosa, Josipa Broza Tita.

Svaka čast i zahvalnost, našim komšijama Crnogorcima, kada nisu zaboravili druga TITA i njegova neponovljiva djela, za naše sveukupno blagostanje, čime su i dokazali, da „čojstvo„ ostaje u ljudima i među narodima, koji to istinski poštuju i vole.

Posebno je nužno, nama Bosancima i Hercegovcima, koji smo se, ponajviše, poslije TITOVOG odlaska, našli u „crnoj rupi„ sa najvećim blatom, smećem i životinjama, nerazumnih poriva, koji se u njegovo vrijeme, ne bi mogli ni trenutka zadržati, u sopstvenoj baruštini.

Danas, ne bi mogli, niti „dodikovci„ a niti hdz-ovci, ni pomišljati o svojim genocidnim tvorevinama, Republici Srpskoj i Herceg Bosni.

Njihovi čelnici i pomahnitale vođe, kao „golaći„ istog bi se trena, već poodavno, uz gusle i orgulje, nastanili, trajno, na neki Goli otok ili KPD-ove, u Zenici, Mostaru, Remetincu ili bi bili i prvi stanari, u novo otvorenom zatvorskom stacionaru u Istočnom Sarajevu.

Tako je to, naš dobri i nezaboravni, druže Stari, jer smo kao građani i narodi, imali slobodu od Triglava do Đevđelije, preko Save, Drine, Une, Neretve, Sutjeske i gdje ne sve. Radili smo i živjeli dostojanstveno. Besplatno smo se školovali i liječili, gdje nam je bilo najnužnije.

Mi, tvoji graditelji i zaslužna radnička klasa, u poznim godinama, kao penzioneri, ostvarili smo i primali penzije, bez obilaska današnjih kontejnera ili redova, pred javnim kuhinjama.

Mladi i školovani, nisu trebali stajati u redovima za vize, za masovni odlazak u strane zemlje, jer smo gradili i radili, u našoj jakoj industriji, na poljima sa oranicama i zasijanim žitaricama i divnim turističkim destinacijama. Sa sopstvenim  znanjem i prirodnim bogatim resursima, stvarali smo i koristili sve te blagodeti i tvoga upravljanja, ovom našom lijepom Jugom, u svijetu priznatoj i poželjnoj državi, sa svojim crvenim pasošima.

Druga epizoda, sadržajno je, možda i malo kompleksnije prirode, ali veoma aktuelna, za ovu istu, našu sumornu svakodnevnicu i zbilju, našeg životinjarenja.

Slušam, gledam i čitam, pisane medije i elektronske medije, o pitanju Kosova i zasjedanja Vijeća bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

Sadržaj i suština je, u činjenici, da je formirana vojska Kosova, koja je prema srpskom tumačenju ili Vučićevoj besjedi, velika opasnost za opstojnost srpskoga naroda na Kosovu.

Poslije velike prašine i rasprave u Vijeću bezbjednosti, bez ikakvih zaključaka, rekao bih „tresla se gora, a rodio se miš„, prema našim navikama i običajima.

Dobro je, poslužilo i samom Aleksandru Vučiću, da konačno shvati, da su sve ove naše, male državice, posebno Balkana, igračke u domenu djelovanja i ponašanja, tako velikih i moćnih država, kao Amerike, Velike Britanije, Njemačke sa zapada, ili Rusije, Kine i nekih drugih u svijetu, koje i konačno stavljaju tačku u slučaju Kosova.

Prisjetih se, služenja vojnoga roka u JNA, davnih 60-tih godina u Zadru. Tek sam bio završio elektrotehnički fakultet u Beogradu, te sam odabrao služenje u običnoj jedinici, nikako u školi rezervnih oficira, kada su me normalno kadrovici, konsultovali o istome. Ovo napominjem iz razloga, jer sam se našao u mješovitoj vojnoj formaciji, vojnika raznih zanimanja , iz svih krajeva i različitog stepena obrazovanja.

Ove konstatacije, za mene su veoma bitne, jer se u jedinici sa mnom, nalazila i dva „Šiptara „ po tadašnjem žargonu izjašnjavanja, a ja bih danas rekao i dva Kosovara. Moji utisci, u odnosima i ponašanju sa njima, su nezaboravni i za svaku pohvalu, jer su se isti i prema meni izuzetno lijepo i ljudski odnosili, a znali su da sam ja srpske nacionalnosti.

Ovim želim istaći, da je to veoma pošten i karakteran narod i da je njihova, čuvena „Besa„ data svojim komšijama ili susjedima, jedna trajna kategorija, ozbiljna i veoma prihvatljiva.

Poslije svih ovih ružnih dešavanja, na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, poslije smrti i druga TITA, imajući u vidu i stvarne agresore, na ovom našem prostoru, sa istoka i sa zapada, kao i ove mirnodopske frustracije i nedolična ponašanja, agresorskih recidiva, „dodikovaca„ i hdz-ovaca, u Bosni i Hercegovini, pitam se, zašto, istinski ne udovoljiti i tim Kosovarima, da imaju svoju državu i svoju vojsku. Zašto bi to oni, bili, nešto bolji ili gori, od naših „dodikovaca„ ili bojovnika, čimbenika, pod šahovnicom HDZ-a?

Umobolnici, „strvine„ prohujalih vremena iz Karađorđeva i sa Gazimehstana, Slobodan i Franjo, već su poodavno pokopani, zašto, konačno ne sahraniti i njihove sulude ideje, iskazane, uz pomoć mnogih u bestijalnim scenarijama u prošlosti.

Zašto dozvoliti, pomahnitalim, njihovim sljedbenicima, kao recidivima te ubitačne ideologije, njihovih mentora, da jedan guslar iz Laktaša ili orguljaš iz Mostara, Milorad i Dragan, drže kao taoce i sve građane i narode, naše jedine domovine, Bosne i Hercegovine, da se ne prizna i država Kosovo.

Sulude su i mahnite ideje i razne svakodnevne poruke i bajke, o nekoj tobožnjoj neutralnosti, kada smo istinski „golaći„ ili posljednja rupa na svim sviralama, ovoga suludog čovječanstva.

Upravo je, ova sjednica u Ujedinjenim nacijama i pokazala i dokazala, da se mnogi naši „umovi i kvazi patriote„ trebaju, prestati „ku.čiti„, već konačno,  razgovarati i dolaziti do rješenja, u međusobnom dijalogu, svakako uz pomoć i moćnih, ali dobronamjernih svjetskih sila.

U neposrednim razgovorima i dogovorima, sa našim Kosovarima, a to Vučić i njegova svita, trebaju znati, zatražiti njihovu „Besu„ za odnose i suživot, sa Srbima na Kosovu. Vjerujem, u uspjeh, na takvim osnovama. Sretno!

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija