Generacija 1976.

Elvedin Nezirović
Autor/ica 1.3.2014. u 08:47

Generacija 1976.

„Prošlost je obala koja se gubi u daljini, a svi smo mi na istom brodu“, kaže Barnes. Brod s kojeg moja generacija posmatra obalu koja se udaljava, na trenutak se zaustavio, ali samo u ovoj priči. Sada, kada stavljam i posljednju tačku, ništa ga više ne može spriječiti da ponovo zaplovi.

Piše: Elvedin Nezirović

U jednom od najvažnijih romana dvadesetog vijeka na engleskom govornom području, Barnesovom Floberovom papagaju ili Floberovoj papigi, ovisno od toga koji jezički standard više gotivite, sedmo poglavlje (meni lično i najdraže) opisuje plovidbu glavnog junaka, Geoffreya Braithwaitea, La Mancheom – iz New Havena u Engleskoj do Dieppea u Francuskoj. Tokom putovanja, dr. Braithwaite, inače ratni veteran iz Drugog svjetskog rata, meditira o Flaubertovom životu, temi preljube, odnosu književnih kritičara prema piscu i njegovom djelu, te o prošlosti… „Kako da ulovimo prošlost? Kako da ulovimo tuđu prošlost? Da li se slika izoštrava time što se prošlost sve više udaljava?“, samo su neka od pitanja koja Barnes, slijedeći Braithwaitove misli, postavlja čitaocu. Nekoliko stranica poslije, nailazimo na sljedeću rečenicu:

Prošlost je obala koja se gubi u daljini, a svi smo mi na istom brodu.
(prijevod: Nebojša Palić)

Ono što me je ovih dana natjeralo da se vratim ovim davno pročitanim stranicama, jeste susret s jednom školskom prijateljicom, sasvim slučajan, kakvi obično i jesu susreti s ljudima s kojima ste već odavno izgubili svaki dodir i kontakt. Osam godina smo išli u isti razred, dijelili istu učionicu, strahovali od istih nastavnika, a onda su nam se, kako to već u životu biva, putevi razišli – ona je upisala Novu Gimnaziju, baš onu koju spominje stari pjesmuljak Šarenog kamenja, ja Srednju mašinsku, koja vjerovatno nikada nije ušla ni u jednu pjesmu ili pripovijest, osim u ovu.

Kako su nam škole bile u različitim dijelovima grada, viđao sam je rijetko, skoro nikako, ali sam zato o njoj počesto razmišljao, pitajući se šta li je bilo s tim prekrasnim, bijelim licem i toplim, crnim očima, u koje je većina dječaka u razredu – uključujući i potpisnika ovih redova – bila zaljubljena. Potom je došao rat i sva pitanja, osim onih nužnih, životnih, postala su suvišna. O njenom životu od rata naovamo, ova priča ne zna ništa, izuzev da je jedno vrijeme živjela vani i da je sada sretno udata žena i majka. Dok smo razgovarali stojeći na bunurskom mostu, navrle su mi uspomene, a s njima i emocije.

Jedno od nezaobilaznih pitanja, možda čak i prvo koje sebi postavite u ovakvim prilikama jeste, ono retoričko: kako vrijeme brzo prolazi? I zaista. Toliko toga pamtim da imam osjećaj kako sam mnogo stariji nego to pokazuju moje godine. Gotovo da tako i izgledam, s ovom sijedom, prorijeđenom kosom i borama koje se usijecaju oko mojih očiju. Ko bi uopće rekao da mi je 38? Već sam jednom pisao o tome da ono što nas čini starima nema veze s dužinom vremena koje smo proveli u ovoj koži: čovjek je star onoliko koliko to pokazuje njegov unutarnji sat.

Nakon što smo razmijenili informacije o drugovima iz razreda, odlučili smo napraviti facebook grupu u koju ćemo ih sve pozvati. Namjera nam je bila napraviti neku vrstu virtuelnog prostora kojeg ćemo obojiti sjećanjima na školske dane i po mogućnosti dogovoriti neki termin za ponovno okupljanje.

Tako je i bilo.

VIII1 razred OŠ “Braća Ribar”, 1991. godine.

Ubrzo sam otkrio da nas je doteklo svugdje: od Japana do Norveške, od Sent Luisa do Beograda, od Melbourna do Gostivara. Ima i onih kojima se zameo svaki trag i koji, izuzev u našem sjećanju, postoje još samo u nekim tajnim, nenapisanim pričama. Rat nas je rastjerao na sve strane kao vjetar lišće sa školskog igrališta.

Generacija o kojoj govorim rođena je 1976. i prve granate koje su pale na grad dočekala je u uvjerenju da se ratovi događaju samo u neciviliziranim i zaostalim zemljama, poput Iraka i Irana, gdje nepismeni Arapi iz dosade ubijaju jedni druge, ili pak u afganistanskim pustinjama gdje John Rambo s lukom i strijelom rastura sovjetsku ratnu avijaciju. Drugim riječima, nismo uopće imali pojma na koji način funkcionira svijet izvan školske učionice i ko to, do vraga, puca na naše odrastanje, a nije Švabo.

Država u kojoj smo se rodili i odgajali, izgorjela je u požaru ljudske gluposti. Brzina kojom su dojučerašnji komunisti postali zakleti muslimani, pravoslavci i katolici, predstavlja vjerovatno jedan od najvećih društvenih fenomena u savremenoj svjetskoj povijesti. Kažu da je rat svakome otvorio oči. Ja mislim upravo suprotno: rat nas je sve zaslijepio.

Još nam se u grlu nije bila pošteno ni slegla eksurzijska pjesma, a već nam je nepce postalo slano od suza kojima smo oplakivali neka prošla, bolja vremena. Kao i svaki rat, i onaj koji smo mi preživjeli, odnio je mnoge živote i promijenio mnoge sudbine. Mnogi, koje sam znao, izgubili su sve osim golog života. Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to. Ja sam izgubio mladost. Nakon svega, jedino to još računam.

U dobi od sedamnaest godina, našao sam se u rovu. Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, avgustovsko sunce zalazilo za rijeku, u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio, ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su zvijeri rata uzimale predah, kroz glavu mi je prošla ironična misao: ako preživim, jednom ću o ovome napisati knjigu. Trebalo je da prođe sedam godina pa da počnem ispunjavati obećanje dato samome sebi.

Ponekad mi se čini da cijeli život pišem istu priču: onu koju sam poželio napisati kao sedamnaestogodišnji mladić dok sam u rovu strahovao za svoj život. Ne vidim u tome ništa sporno. Svaki pisac, svaki čovjek općenito, razmišlja unutar tačno određenih koordinata koje određuju njegovo životno iskustvo i njegov razum. O čemu god da piše, piscu je nemoguće da pobjegne od toga. Čak ni onda kada se pretvara da je neko drugi.

Rat je odredio i usmjerio živote mojoj generaciji, ali koliko vidim iz prijepiske s većinom njih, nije promijenio naš odnos prema zajedničkoj prošlosti. Ni nakon toliko godina i toliko užasnih stvari koje su se dogodile svakome od nas, čini se da nismo izdali jedni druge. Ostali smo vjerni lekciji ljudskosti, koju, nažalost ili nasreću, nismo naučili u školskim klupama, već tamo gdje se o takvim stavrima najbolje i uči: u životu.

„Prošlost je obala koja se gubi u daljini, a svi smo mi na istom brodu“, kaže Barnes. Brod s kojeg moja generacija posmatra obalu koja se udaljava, na trenutak se zaustavio, ali samo u ovoj priči. Sada, kada stavljam i posljednju tačku, ništa ga više ne može spriječiti da ponovo zaplovi.

 

Elvedin Nezirović
Autor/ica 1.3.2014. u 08:47