Gluposti i halucinacije, guslara iz Laktaša

Povezani članci

• Mržnja na ljevicu
• Dodik i Čović ruše BiH na liniji logike velikodržavnih koncepata iz devedesetih godina
• Bože, čuvaj heretike!
• Predrag Kojović: Mostarski sporazum trebao je biti zasnovan na evropskim, a ne na dejtonskim vrijednostima
• U MOSTARU PROMOVISANA KNJIGA “BOSNA I MANIHEJSTVO” AUTOR ALICA ZEĆO S MODERNIM POGLEDOM NA MANIHEJE
• Uhljebljenje nakon „bijelog hljeba“

U vremenu i na prostoru, sopstvenog bitisanja, često me lično, mnoge gluposti nagone, da opisujem našu istorijazaciju, o kojoj je mnogo toga i napisano i izrečeno. Sa ponosom, ističem da sam Bosanski Srbin, a nikako ovca iz stada „jedinstvenog„ tora, kakvi se nastoje instalirati, u jedinoj mi domovini, Bosni i Hercegovini, koju iskreno i najviše volim.

Činjenica je, da je i moja ljubav naklonjena i prema državi Srbiji, gdje sam i završio studije u njenom glavnom gradu Beogradu, a državu Srbiju, gradio i izgrađivao kao stručnjak, svoga poziva, a danas uživam i lične blagodeti minuloga rada i ličnoga doprinosa u njenoj izgradnji. Srbijance volim i poštujem, kao pripadnike iste pravoslavne hrišćanske vjeroispovjesti, te nema potrebe, sve nas svrstavati u iste torove, što čine gluposti i glupi ljudi, naše svakodnevnice i politikantske  elite, sa obje strane rijeke Drine?

Zato se i kanimo velikosrpskih nakaradnih i glupih ideja, memoranduma, dekleracija, preporuka i poruka, ma od koga dolazile, da li individualne ili kolektivne. Okrenimo se zajedničkom, razumnom suživotu, sa poštivanjem svih različitosti, uz baštinjenje svega  dobroga, a sve ostalo ostavimo našoj istorizaciji?

Kao što je francuski kralj Luj XIV uzvikivao; “Država to sam ja” (fr. L’état c’est moi)“ ili “Želim slavu prije svega, prije i samog života„, isto tako i velikosrpski guslar iz Laktaša, Milorad Dodik, izjavljuje; „Istina, to sam ja„?

Kakve li gluposti, kao sindroma njegove maloumne i psihijatrijske  bolesti, a lični mu je doktor, već poodavno u prostorima Haškoga suda. Kako je njegova glupost, istinski opasnija od zla koje nas je zadesilo, jer zlo je prolazno, dođe i ode, a glupostima se teško suprostaviti. Kako glup čovjek teško i prima savjete, pun je sebe i svoga samozadovoljstva, permanentno je spreman napadima i osudama, sklon je demagoškim tiradama, kritičar je svega i svačega, te kao takva osobina ovog guslara iz srpskoga roda, Milorada Dodika, postaje i mjera ili etalonska jedinica za njegove gluposti, zvana „dodikovac„.

Koliko, upravo, takvih „dodikovaca„ imamo u našem okruženju i ovim našim Bosansko-hercegovačkim prostorima, malo je teže konstatovati, ali da ih ima, ima ih.

Dodikova dijagnoza gluposti, ne znači i nedostatak sopstvene inteligencije, ali je očito mjerilo nedostatka ljudskosti, što je to lijepo definisao i naš Nobelovac Andrić, u svome romanu „Znakovi pored puta„:

 „Postoji takav tip nesrećnog čovjeka koji od rođenja do smrti živi u zabludi da je po nečem pozvan da se bavi javnim poslovima, da ispravi što je krivo i izvodi na čistinu što je zamršeno, a u stvari on se bavi samo samim sobom i svojim mutnim ambicijama, i ničim više i ničim drugim. U krug tih svojih poslova on uvlači sve: ideje, pokrete, ustanove, javne ljude i skromne neznance. Bolujući od fiksne ideje da je on u vezi sa svim što postoji i da se sve na svetu njega tiče, on niže grešku na grešku i glupost na glupost. Ali, ubeđen i uporan, on to ne primećuje. Svaki korak mu je pogrešan, jer ide u naopakom pravcu. I na štetu je i dosadu svemu i svima oko sebe”/ završen citat /.

Dakle, nužno se klonuti takvih „dodikovaca„, ali nažalost prema narodnom kazivanju, „ostavili bih što dalje, ali se oni neće klonuti nas“.

U našoj svakodnevnici, mnogo je ilustrativnih primjera gluposti, bar kada je priča o guslaru iz Laktaša. Primjera radi, naše tužilaštvo i sudstvo izdaju nalog, za prisluškivanjem Milorada Dodika, a mnogo je krivičnih predmeta u kojima je isti akter, pa se nakon  šest mjeseci isti oglašavaju i saopštavaju Miloradu, da su ga prisluškivali, a onda on još više likuje i ističe svoje gluposti u javnost, kao svoju istinu prema zahtjevu transformacije sistema sudstva i tužilaštva  na nivou države.

Isto tako, imali smo priliku slušati i gledati zasjedanje skupštine RS-a, po pitanju odluke za odbacivanjem najavljenog referenduma, gdje Milorad Dodik, u svojoj višesatnoj demagoškoj tiradi, vrijeđao sve od reda, kako bi dokazao i samo svoju istinu.

Kako je sve to izgledalo, u svom komentaru možda je ponajbolje sumirao novinar Miljan Kovač. “Milorad Dodik je noćas pokazao ne samo da prezire svakoga ko se ne slaže s njegovim mišljenjem nego i da prezire sve one koji ne voze mercedes kakav on vozi, koji nisu njegove građe, koji nisu nakrali koliko je on nakrao, socijalne slučajeve, Rome (koje je nazvao pogrdnim imenom), sirotinju, radnike, seljake, prezire i bijednike koji mu poltronišu, aplaudiraju, glasaju za njega… samo oni toga nisu svjesni, ili možda jesu, ali im odgovara situacija u kojoj ih veliki gazda gazi i ponižava”,/ završen citat /.

Kako dalje ističe, ovaj novinar; „Narodna skupština zbog ovoga showa,  koji je Dodik priredio tog 6. novembra izgubila je i ono malo preostalog digniteta. I za to su odgovorni ne samo Poslovnik o radu parlamenta, koji omogućava predsjedniku i premijerki da u istom govore neograničeno..

A građani? Oni su priča za sebe. I ako nakon svega što su tog dana i te noći čuli i dalje vjeruju da im je Dodik vođa po mjeri, onda boljeg i ne zaslužuju. Pa šta košta da košta.“

Svakako, u dijagnozu nesagledivih gluposti, istina je Miloradova, kako i sam veli; „Sanjam i vjerujem da će Republika Srpska jednog dana biti država. Da li će to biti za pet, deset ili petnaest godina, nije važno. Garantujem, nezavisna Srpska će nam pasti u krilo kao zrela jabuka. BiH je neodrživa, a kada bi se RS danas izdvojila, ne bismo imali nijedan problem da živimo kao samostalna država. Kad bih mogao sutra da napravim nezavisnu RS, a da ne padne nijedna glava, uradio bih to. Moja politika je da to učinim političkim sredstvima“.

Za Dodika, Bosna i Hercegovina je “moranje, a ne želja”, a za sebe kaže da se nikada nije osjećao Bosancem:

Za guslara Milorada Dodika, svinjogojca i govedo sa rogovima, koji stalno rokće i podriva, naš državnbi sistem, Bosna i Hercegovina je “moranje, a ne želja”, a za sebe kaže da se nikada nije osjećao Bosancem:? OK,! Možda i dobra konstatacija pustih snova, on je za nas jedan obični POSRANAC, što bi i bio Bosanac.

Nije on, kako veli niti Bosanski Srbin, već neki nebeski i onozemaljski , veliki Srbin, koji je naslijedio, nije i sam izabrao, neki paganski put, da li je i Božiji put, ukoliko nam i patrijarh Irinej i njegovi niži vjerodostojnici poručuju; „Čuvajte nam Milorada Dodika i podržavajte ga„. Time je, od mudrosti na Božijem putu, uslijedio put gluposti, od  neljudi, kakav je Milorad Dodik i njegovih istomišljenika.Da li je i patrijarh Irinej, njegov sveti Sinod i svi vjerodostojnici, svjesni da ih Bog sluša i ćuti, na sve njihove gluposti, ne čineći prave stvari.

Kako je to lijepo iskazao i naš ugledni dramaturg i pisac, gospodin Gradimir Gojer;

„Patrijarh SPC Irinej još jedanput je demonstrirao svoju politikantsku osionost, miješanje vjerske komponente u političke i državno-pravne stvari… Nevjerojatno sa koliko drskosti i bezobzirnosti ovaj svećenik bukvalno gazi principe kršćanskog angažmana i istrajava na političkoj matrici koja je Balkanu donijela ogromne ljudske žrtve, genocid, urbicid i infernalna zla koncem dvadesetoga stoljeća…

Izjavom o tomu kako „gde god žive Srbi to je Srbija“ Irinej je samo ponovio teze onih koji su otpočeli seriju krvavih ratova na Balkanu. Pa nije mu ni to bilo dovoljno poslao je poruku svojoj pastvi u bh. entitetu, Republici Srpskoj, da treba čuvati ovaj entitet nastao na genocidu, progonima i svakovrsnom mučenju i šikaniranju nesrpskog populusa u dijelu države Bosne i Hercegovine, koji će dejtonskim nepravdama dobiti status entiteta.

Gospodinu Irineju bila je ovo zgodna prilika da učvrsti svojom zlokobnom porukom i poziciju Milorada Dodika. Pozvao je stado svoje da čuva onoga tko je na čelu Republike Srpske. Dakle Irinej je što izravno, što neizravno pozvao na secesionizam u Bosni i Hercegovini. Jer, s jedne strane Irinej ponavlja tezu koja je označila početak rata u BiH, a s druge strane podržava trenutno najvećeg neprijatelja bh. državnosti, koji svaku priliku koristi da bi osporio održivost međunarodno priznate članice Ujedinjenih naroda države Bosne i Hercegovine…

Dajući vjetar u krila Miloradu Dodiku Irinej samo potvrđuje da snovi o velikoj Srbiji nisu nestali niti kod vrha Srpsko-pravoslavne crkve i da ona i dalje nastavlja ratnim svojim putom na kojem su svećenici te crkve blagosiljali koljačke horde čiji je rukopis krvavi genocid i užasavajući kulturocid ojadio i unazadio golemi broj Bosanaca i Hercegovaca.

Ova Irinejeva poslanica novi je prilog kontinuiranoj ofanzivi antibosanskohercegovačkog karaktera i ne bi smio smjeli ostati bez odgovora Predsjedništva i vođstava parlamenata u Bosni i Hercegovini“/ završen citat/.

Da li smo mi svjesni svih ovakvih gluposti oko nas, da li će mo ih tolerisati i trpjeti, dokle li i kako?

Dokle će nam, u našoj domovini Bosni i Hercegovini i dalje iste note guditi, guslarsko gudalo Milorada Dodika i da li smo u stanju učiniti neke revolucionarne promjene, kako bi se oslobodili gluposti i njihovih aktera?