Irma Baralija: Smeće kao manifestacija svih naših zabluda i poremećaja

Povezani članci

• Islamska Država Hrvatska
• Istražujemo/Trgovina glasovima: Da li ste prodali svoj glas na izborima?
• Kud’ svi EU-Turci, tu i ćelavi CRO-Mujo
• Marinko Čulić: Vlada radi za korist krupnog kapitala i parakapitalističkih institucija (Crkva)
• Zakašnjelo suđenje usred pomirenja s greškom
• Rent-a-serator

“Apokalipsa!” – pomislili su mnogi koji su ovog juna došli/bili/prošli kroz Mostar.

Hrpe smeća na svakoj ulici, u svakom naselju, na svakom koraku. Ostaci hrane, dječije pelene, higijenski ulošci, uginuli mačić, dvije kante jupola, guma od bicikla, sve to stoji na hrpi oko kontejnera u Šantićevoj ulici, stoji i raspada se na junskom zvizdanu. Prolazimo brzo, dijete i ja, nad nama vrane, vrebaju i razvlače kese danju, štakori noću. Gradom se širi smrad koji guši  i tjera. Neretva, zelena kao četvrti jahač apokalipse, nosi piralen, dakle, Smrt.

Piše: Irma  Baralija

Kažu da se broj oboljelih od karcinoma udvostručio prošle godine..

Kažu da turistima daju maske po izlasku iz autobusa..

Kako smo došli dovde?

Iako su trenutno najaktuelnije priče o raznim epidemijama koje nam prijete zbog smeća, smrada i piralena, sve mi se čini da je najvažnije govoriti o epidemiji “sljepila” koja nas je pogodila prije više od 20 godina i od koje još uvijek najviše stradamo. Nobelovac Jose Saramago je u jednom od svojih romana upravo pisao o neobjašnjivoj masovnoj epidemiji sljepila koja pogađa neki nepoznati grad. Taj se grad npr mogao zvati Mostar.

Jer u Mostaru ljudi ne vide, a pri tom i ne čuju, ne govore, ne reaguju. Iako je grad kandidat za Evropsku prijestolnicu kulture, ipak, u Mostaru ljudi od svih kultura, najbolje znaju kulturu poricanja. Jer u ovom gradu se najbolje poriču i negiraju tuđe žrtve, bol, strah. Slijepi i gluhi za patnju drugih. Srca skamenjenih, tvrđih od krša na kojem živimo. I takvima nam govore o pomirenju, suživotu, progresu, zajedničkoj budućnosti.. Uzalud!

Nema pomirenja bez istine!

Npr. nema pomirenja bez istine o 280 ljudi koji se još uvijek vode kao “nestali” samo na području Mostara.

Nema pomirenja bez imenovanja onih koji su ubili nekog, zapalili nekom, ukrali nešto.

Nema pomirenja bez priznavanja presuda Haškog tribunala.

Iako se riječ “apokalipsa” najčešće koristi u značenju sa početka ovog teksta, ustvari je to riječ koja je nastala od grčke apokálypsis i ona u izvornom smislu znači podizanje vela ili otkrivanje, spoznavanje onog što je skriveno. Sve dok ne potrgamo veo načinjen od nacionalističkih manipulacija, laži, mržnje, sve dok ne progovorimo o zlu našem i tuđem, nećemo se osloboditi i nećemo biti sposobni ni za mir ni za pomirenje.

Bez zajedničke kulture sjećanja, ni budućnost nam neće biti za pamćenje.

U međuvremenu, dok se ne odvažimo za istinu i suočavanje sa prošlošću, smeće će se samo gomilati, trovaće nas i voda i vazduh i zemlja, baš kao što nas truju zablude u kojima živimo decenijama.

A mogao je i kod nas, sidranovski rečeno, juni biti tek mjesec kad cvate dud, ili kad mirišu lipe..