Jesmo li zaboravili mučki ubijenog Magdija Dizdarevića?

Povezani članci

• Enver Kazaz: DUPLO GOLO ILI RAT NA POLITIČKOJ SCENI
• Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Mostaru
• Monasi i urednici i novinari hijene
• STUPORI DRUŠTVA: Dijagnoza & alkemija zločina
• Počinje Teatarski kamp u Drežnici
• Analiza Istinomjera: Poređenje starih i novih programa partija na vlasti

Prošlo je skoro šest  godina  od mučkog ubistva mostarskog mladića Magdija Dizdarevića.

Prenosimo dijelove teksta Eseda Ivojevića objavljan na portalu  Ljubusaci.com

Podsjetimo, bila je srijeda 15. juli 2009. godine kada je Magdi Dizdarević zajedno sa bratom Edibom krenuo u džamiju da klanja jacija-namaz.

O tom nesretnom događaju govori  Magdijev brat Edib: ”Bio je proučen ezan za jacija-namaz, a Magdi i ja sjedili smo na sofama ispred samog ulaza u džamiju iščekujući ikamet za farz-namaz. Tada smo čuli dječiju galamu i viku ispred ulaza u harem Šarića džamije i ja sam ispred ugledao brata Harisa Dvizca. Moj rahmetli brat i ja smo izašli da vidimo šta se dešava. Tu ispred haremskih vrata zatekli sam Erola Beganovića kako se raspravlja sa Harisom i pokušava da nasrne na njega. Međutim, u tom pokušaju ga je sprečavao komšija Zukanović i smirivao situaciju. Mi smo pitali o čemu se radi, i od Dvizca saznajemo da ga je udario Erol na autobuskom stajalištu oko 20 metara udaljenom od ulaza u harem i da je on povrijedio ruku. Tu se situacija smirila i Erol i Zukanović odlaze na vrh jednog sokaka koji vodi na Hadžića liman. Auto Dvizca, u kojem su mu bili supruga i malo dijete, bilo je parkirano na autobuskom stajalištu odmah preko puta tog sokaka. Mi smo krenuli sa Harisom do auta da vidimo kako ćemo da ga odvezemo u bolnicu. Magdi je zaostajao za nama.

Prišli smo Erolu i Zukanoviću koji su stajali odmah preko puta da vidimo zašto ga je udario. Tu su se Erol i Dvizac opet sporječkali i Dvizac mu je uzvratio udarcem. Na to je Erol utrčao u sokak na Hadžića liman. Za nekoliko trenutaka na vrhu sokaka pojavila se grupa od otprilike 15 mladića, pa možda i više. Za čas su napunili ulicu. U trenu su se dvije skupine sporječkale i izbila je masovna tuča. Prema snimku, a i po sjećanju, mom rahmetli bratu koji je stajao udaljen od mase na sredini ulice prilazi Igor Salčin i nekoliko sekundi nakon njegovog prilaska moj rahmetli brat ostaje ležati nepomičan na asfaltu. Posljednji smrtonosni udarac mom rahmetli bratu Magdiju nanio je Igor Salčin. Nedugo nakon toga ja mu prilazim i vidim da je u polusvjesnom stanju i da ”krklja”. Pokušavao je progovoriti i očima mi je nešto išaretio, ”gestikulirao” ukazujući u pravcu Igora. Pokušavao je da ustane na stranu, ali nije mogao. Umivali smo ga vodom. Neko je pozvao hitnu i odvezli smo ga u bolnicu, a kasnije je morao biti operisan. Operacija je trajala otprilike dva i po sata. U petak u jutarnjim satima dobio sam poziv na kućni broj. Bio je to doktor Vinković. Izjavio mi je saučešće i rekao da mi je brat umro u 7 sati toga jutra..”

U oktobru mjesecu 2010. godine podignuta je optužnica koju je Kantonalno tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona podnijelo protiv 14 lica za krivično djelo učestvovanja u tuči sredinom jula 2009. godine. To ne bi bilo ništa čudno da u toj tuči nije ubijen nedužni čovjek i niko nije optužen za ubistvo.

(…)

Trebamo se sjećati i Denisa Mrnjavca i Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo koji je ubijen u navijačkim neredima u Širokom Brijegu, i svih nedužno ubijenih ljudi ali se sjećajmo i Magdija.

Magdija ne možemo vratiti, ali možemo tražiti da se njegov ubica dovede pred „lice pravde“. Barem to možemo uraditi za Magdija.