JOLE I ZUJA

tačno.net
Autor/ica 4.12.2015. u 12:47

JOLE I ZUJA

Sjećanja 

Piše: Danilo Marić

Jole Musa je bio dobar čovjek kakvi obično nisu drugi, zbog toga su ga voljeli svi koji su ga dobro poznavali i nisu oni što su ga slabo poznavali. Jolu dugo nisam poznavao i nisam držao do njega, a kad sam ga dobro upoznao divio sam mu se. Jednostavan i plemenit čovjek. Volio je ljude s reda, naročito one što ih nazivamo malim ljudima, ljude sa periferije. Njegov stil života, prirodan i jednostavan, uticao je i na moj i svakodnevno ga uljepšavao. Bio je zapaljiv na nerad i naročito na nepoštenje, kada kidiše na čovjeka kao da će ga smožditi, ali kad konkretno treba da kome naudi, onda mu je srce bivalo premalo. Ne znam nekoga kome je naudio. A pomagao je mnoge.

Sjećam ga se kao fudbalera. Ostala mi je u naročitom sjećanju jedna njegova igra, iz 1954. godine, sa „Napretkom“ u Kruševcu. Domaći igrači su bili veoma grubi, „Veležovci“ su bježalili od duela, jedino nije bježao centrafor Jole, pa su onda po trojica nasrtala na njega, a kad je on okremuo karte i počeo nasrtati na njih, polovina se valjala po zemlji, onda su svi ohladili, sudija polovicu igrača zaveo u tefter, i utakmica se smirila i regularno privela kraju.

Tridesetak godina kasnije Jole je bio predsjednik fudbalskog kluba „Velež“, kada je ekipu predvodio na meč protiv „Radničkog“ u Nišu. U toku večernje šetnje, u jednom parku, naišao je na mostarskog beskućnika Zuju, koji je spavao na parkovskoj klupi. Zuja se zaljubio u neku djevojku koja ga je dovela do Niša i tu ga napustila.

„Jesi li to ti Zuja, bog te popiš’o?!“, zapomagao je Jole.

„Jesam moj Jole, jesam!“, uzvratio je ojađeni Zuja.

Jole je pokupio Zuju, odveo ga u prodavnicu i kupio mu odjeću i obuću, odveo ga u hotel da se okupa i obrije, pa ga dalje vodio sa sobom kao člana zvanične klupske delegacije. A kako i ne bi kad je sve na njemu bilo plaćeno klupskim novcem. A Zuja je poznati mostarski trehaš, on je umio da odglumi uglednog sportskog gosta. Kad su avionom sletili u Mostar i svako pošao svojoj kući, Zuja je ruku naslonio na Jolino rame i poluplačno zapomagao:

„A gdje ću ja noćas, moj dobri Jole?“

„Gdje?“, zbunio se Jole, koji je već bio i zaboravio na Zuju, ali reagovao je brzo. Odlučio je da ga do sjutra pošalje u hotel: „Idi u hotel ’Energoinvest’, i kaži da sam te ja poslao, kaži da si gost ’Aluminija’.“

Do 8 mjeseci, po novoj godini i zaključivanju poslovnih knjiga, u „Aluminij“ je stigao hotelski račun sa ogromnim iznosom. Za osmomjesečni smještaj i hranu Zuje, na koga je Jole definitivno zaboravio. U „Aluminiju“ niko nije mogao da razumije finansijsku obavezu iz računa i uvjereni da se radi o nekoj grešci, ipak, prije nego su račun vratili, odlučili su da o tome obavjeste Jolu. Zgranuo se!?: „Vidi Zuje vazda mu majku j… Vidi kako me z…“

„Šta da radimo, ovo mi ne možemo platiti…?“, promrsio je šef finansija Smajil Velagić.

„Plati!“, naredio je Jole.

„Za Zuju..?!“, kiselo se nasmijao Smail.

„Nije za Zuju već za francusku poslovnu misiju!?“, odbrusio je Jole, čovjek nesklon zakonima knjigovodstva. Trgnuo je fakturu iz Smajilove ruke i na njoj svojeručno napisao: Račun isplatiti, a troškove knjižiti na konto francuske firme „Pešine“, po ugovoru o tehničkoj pomoći.

„Misje, inženjer Zuja, tehnička pomoć…!?“, zajedljivo je gunđao Smajil, čovjek koji je 8 godina robovao kao Mladi musliman, čovjek za kojega je zakon Alah i koji nije želio da učestvuje u ovozemaljskim nezakonitim igrama, ali sa Jolom nije moglo tako.

„Sava, misje inženjer Zuja…“, progunđao je Jole Musa ispraćajući zbunjenog računopolagača Smajila Velagića.

tačno.net
Autor/ica 4.12.2015. u 12:47