ENG
KO SI – ŠTA SI? MOSTARAC, NEANDERTALAC?
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Foto: skelet Neandertalca (American Museum of Natural History)
U zadnje vrijeme se pitam: jesam li ja možda zadnji preživjeli MOSTARAC na svijetu ili je još možda neko od naše “vrste” živ? Možda u nekoj skrivenoj mraćnoj pećini u dolini Neretve živi još jedan pripadnik moje „rase“?
Piše: Sergio Sotrić
Pitanje koje prije 200.000 godina uopšte nije zanimalo neandertalce, je bilo pitanje: ko su i šta su? Neandertalci su jednostavno bili neandertalci!
Sretni ako bi doživjeli 30. godinu starosti, sretni ako bi bili prosječne visine od 160 cm, sretni ako bi s vremena na vrijeme našli dobru pećinu za stanovanje…
Bili su vješti u lovu, a znali su već i zapaliti vatru. Mozak neandertalaca bio je u prosjeku nešto većeg volumena od mozga današnjih ljudi. Većina neandertalaca je živijela u Evropi, a moderni naučnici, ili kako ih neki od nas radije nazivaju – suvremeni znanstvenici, su im tek hiljade godina kasnije dali zvanično ime: “Homo neanderthalensis”.
Vjerovatno je ovim znanstvenicima ime Neandertalac zvučalo previše narodnjački, tako-reći zvučalo je previse na “ćirilicu”, pa su ih prekrstili po latinski.
Neandertalci ovu čast – latinsko pokrštavanje – nažalost više nisu dodoživjeli. Oni su, iz nama (još) nepoznatih razloga izumrli prije otprilike 30.000 godina. Znanstvenici su dugo bili uvjerenja, da je razlog njihovog izumiranja bilo ledeno doba (pošto kao nisu imali zimsku odjeću i nisu mogli da se prilagode na klimatske promjene), ali prije nekoliko godina su pronađeni dokazi, da ledeno doba ipak nije uzrok njihovog nestanka. Tako, da o razlogu izumiranja neandertalaca i dalje znamo onoliko, koliko smo zanali i ranije – naime skoro ništa. Mi se ipak još uvijek trudimo u traženje uzroka njihovog izumiranja, iskopavamo njihove kosti, proučavamo ih pod mikroskopom i postavljamo sebi uvijek jedno te isto pitanje: ”KO JE i ŠTA JE bio taj neandertalac”?
Samog Neandertalca međutim, ćak i njegovo kompletno izumiranje i dalje ostavlja potpuno ravnodušnim i hladnim, kao i pitanje ko je i šta je bio. On jednostavno nikada nije želio da se bavi pitanjem KO JE i ŠTA JE.
Zamislite samo na tren, da je kojim slučajem jedan jedini neandertalac ipak preživio napr. u dolini Neretve i da ga je neki znanstvenik poslije toliko godina pronašao živog i zdravog u njegovoj pećini i postavio mu to „ključno“ pitanje: “gospodine „Homo neanderthalensis“,
ko ste vi – šta ste vi? Jeste li vi Hrvat, Srbin ili Musliman”?
Kakav bi mogao biti odgovor na jedno takvo „važno“ pitanje od zadnjeg preživjelog neandertalca na svijetu? Da li bi i taj zadnji neandertalac tek tada odlučio da definitivno izumre, kada bi čuo, kakva (glupa) pitanja se danas postavljaju u “modernom” svijetu?
Za razliku od neandertalca, modernog čovjeka je od njegovog rođenja, također prije otpr. 200.000 godina, pa sve do danas izuzetno zanimalo pitanje: ko je i šta je?
U njegovom slučaju znanstvenici nisu željeli čekati da i on prvo izumre, pa da ga tek onda posthumno prekrste, po latinski, već su ga još za njegovog života prekrstili u “Homo sapiens”.
Ovo latinsko ime je 1758. godine palo na pamet izvjesnom “Carl-u von Linné-u“. Pretpostavljam, da je i njemu narodno ime – “čovjek” zvučalo previše narodnjački, tako-reći zvučalo je previše na “ćirilicu”, pa je i u ovom slučaju ovom znanstveniku pomogao čisti latinski jezik. Ubrzo nakon tog znanstvenog pokrštavanja, od običnog druga – čovjeka postade, u čitavom svijetu priznati i cijenjeni gospodin – “Homo sapiens”, što ipak ne znači da nismo i dalje ostali normalni ljudi, što ipak ne znači da bar poneko od nas nije i dalje ostao čovjek.
Homo (čovjek) sapiens se nije rodio u Evropi nego u Africi, ali je od rođenja bio u stalnom pokretu (vjerovatno zbog toga što je bio mišljenja da se rodio na pogrešnom mjestu). Sve ove godine je ovaj čovjek na putu od Afrike, Evrope, preko Azije, pa nazad do Evrope itd.
Pa odjednom Christoph Kolumbus (italijanski pomorac, na platnoj listi Španije) ili kako ga je naš narod prozva´- Kolumbo, otkri´ Ameriku 1492. godine (“slučajno” – na putu za Kinu i Indiju), gdje su (“nažalost”) već živjeli ljudi (ko su oni i šta su oni – znanstvenici još uvijek ispitivaju).Tu je također bilo i nešto “malo” zlata, pa na brzinu “spašavaj” zlato čovječe, na brzinu pokrštavaj te ljude, koji su tu do tada živjeli nepokršteni, pa nazad u Španiju, istovari to zlato, pa opet nazad u Ameriku po zlato, opet “spašavaj” zlato, nakon toga koloniziraj, pokrštavaj, “spašavaj” zlato i sve tako u krug…
Kasnije je Homo (čovjek) sapiens plovio često preko oceana i u sjevernu Ameriku gdje su također (“nažalost”) već živjeli ljudi (ko su oni i šta su oni – znanstvenici još uvijek ispitivaju). Tu je također (kažu) bilo nešto “malo” zlata (gdje god ovaj čovjek krene – uvijek i svugdje je imao problema sa tim zlatom – uvijek je morao to zlato “spašavati”).
U Sjevernoj Americi se sukobiše ti Indijanci (ko su oni uopšte? I šta su oni?) sa kaubojima, koji su već tada bili postali pravi i istinski Amerikanci (imali su američko državljanstvo).
I pošto je u čitavoj Sjevernoj Americi bilo vrlo malo mjesta za kauboje i za njihova imanja (premala je bila ta zemlja Amerika), nekome od tih kauboja pade na pamet, da ove Indijance-domoroce (čovječe, odakle njih ovdje prije kauboja-Amerikanaca? Ko su oni, odakle su oni-ko´ da su s´neba pali?) protjeraju sa njihovih ognjišta i strpaju u rezervate.
Praktično i “humano” rješenje, morate priznati, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica, da su agresorski Indijanci (naoružani najsuvremenijim oružjem) čitavo vrijeme terorizirali ove slabo naoružane i izgladnjele kauboje. Dobra stvar u svemu tome je, da su potomci ovih Indijanca ipak kasnije dobili američko državljanstvo, tako da su i oni danas pravi i istinski Amerikanci.
Čudim se samo da suvremeni znanstvenici ostaviše ovo ime Indijancima iako mene lično ovo ime “Indijanac” strašno asocira na ćirilicu. Indijanac meni zvuči brate ko´ Srbijanac, a vi znate da je Srbijanac najgori Indijanac. Ovo je veliki propust suvremene znanosti – ovo ime – Indijanac – je trebalo odavno promijeniti – fino po latinskom napr.: “Homo Vinetu”.
Al´dobro, malo sam skrenuo od istorijsko-povijesnih istina…Homo (covjek) sapiens je imao uvijek veliki problem sa istorijsko-povijesnim istinama. Morao je citavo vrijeme da “spasava” ono zlato (kasnije – crno zlato – naftu, dijamante, srebro, uran, plin itd.) i nije vremenski uvijek “stigao” das svu istoriju / povijest vjerodostojno zapise. Zbog toga, ne zamjerite, ja sam prisiljen, da vam danas neke stvari ispricam onako po sjecanju, kako su meni pricala moja raja iz Holywood-a.
Ipak ne želim (danas) da pišem o istorijskim temama (o tome drugi put)! Želim da u ovoj priči nekako dođem – od Neandertalca – do čovjeka Mostarca (a to nije baš tako jednostavno). Želim da u ovoj priči nekako premostim svu istoriju / povijest i svu znanost i da što prije dođem do vremena, kada je u Evropi živio „Homo sapiens“ – Mostarac.
Iz tih razloga preskačem industrijsku revoluciju, Prvi svjetski rat, Karla Marxa i Lenjina, čitav komunizam…Preskačem i Drugi svjetski rat, preskačem i SFRJ i činjenicu da smo mi puno bolje igrali košarku od ovih američkih kauboja (većina njihovih košarkaša su u međuvremenu crnci, porijeklom iz Afrike, koji su dobili američko državljanstvo – ali i to preskačem), preskačem Josipa Broza – TITA (iako njega vrlo nerado preskačem), preskačem Zimske olimpijske igre u Sarajevu, preskačem pad Berlinskog zida…
Katapultiram čitavu ovu priču direktno u evropsku zemlju Njemačku sa kraja 20. vijeka / stoljeća, tačnije u 1993. godinu.
Samo malo da pojasnim. Ja sam također samo jedan običan čovjek, rodio sam se u Evropi – u Mostaru 1965. godine. Kao i ovaj moj rođak, gore pomenuti; “Homo sapiens” iz Afrike i ja sam u tom 20. vijeku/stoljeću u stalnom pokretu. Živim u Mostaru, a često sam mjesecima u Dalmaciji, redovno sa roditeljima u Beogradu, sa plivačkim klubom “Velež” na takmičenjima u mnogobrojnim gradovima, stalno sam u pokretu…Sa ansamblom “Mostarske Kiše” po čitavoj Jugoslaviji i Evropi, na radnim akcijama u Vojvodini (Đerdap) i u Sarajevu, pa opet sa “Mostarskim Kišama” po Evropi, u stalnom sam pokretu…Kasnije sam u Novom Sadu i Beogradu, pišući stihove i izdavajući gramofonske ploče…U stalnom sam pokretu (možda zbog toga što sam se rodio na “pogrešnom” mjestu), ali uvijek se vraćam u Mostar (samo što ja nisam morao da “spašavam” ono zlato, a nisam nikoga ni pokrštavao na mojim putovanjima kao što je to bio “prisiljen” raditi ovaj moj rođak, gore pomenuti “Homo sapiens” iz Afrike).
A svi ljudi oko mene (šta bi čovjek mogao drugačije očekivati od ljudi) su bili sušta suprotnost jednom neandertalcu, koji je već 30.000 godina mrtav, a koji i da je živ ne bi meni nikad postavio pitanje: KO SI – ŠTA SI?
Ovi današnji “moderni” ljudi uvijek jedno te isto! Gdje god dođem – obavezno me čeka pitanje: KO SI – ŠTA SI?
Do 1992. godine (to je bilo vrijeme, kada smo mi živjeli u totalnom mraku, u “pećinama” na Neretvi) meni to pitanje uopšte nije smetalo. Ma šta smetalo, drago mi ga je bilo čuti!
Ja, sa rajom iz Mostara, u Dalmaciji…Dalmatinci nas pitaju: KO STE – ŠTA STE?
A mi sa izraženim osjećajem ponosa odgovaramo: MOSTARCI – MI SMO MOSTARCI!
Ja sa rajom iz Mostara u Beogradu…Beograđani nas pitaju: KO STE – ŠTA STE?
A mi sa izraženim osjećajem ponosa odgovaramo: MOSTARCI – MI SMO MOSTARCI!
Ja sa rajom iz Mostara na radnoj akciji u Sarajevu…Sarajlije nas pitaju: KO STE – ŠTA STE?
A mi sa izraženim osjećajem ponosa odgovaramo: MOSTARCI – MI SMO MOSTARCI!
Ja sa „Mostarskim Kišama“ u Švajcarskoj…Švajcarci nas pitaju: KO STE – ŠTA STE?
A mi sa izraženim osjećajem ponosa odgovaramo: MOSTARCI – MI SMO MOSTARCI!
I uvijek tako, bez “greške”… MOSTARCI – MI SMO MOSTARCI!
Znali smo mi i tada, da mostarski Alija ne slavi slavu Svetoga Nikole, da mostarski Radovan ne klanja u pravcu Meke i da se mostarski Franjo ne krsti sa tri prsta. Sve smo mi to znali…
A mnogi od nas su njegovali vjerske običaje i redovno posjećivali bogomolje. Išli smo jedni drugima i na Božić i na Bajram. Sve smo mi to znali, a i u školi smo učili…
Nismo mi iz razloga neznanja, straha, pritiska, licemjerja, interesa ili iz bilo kojeg drugog razloga davali uvijek ovaj “pogrešan” odgovor na pitanje – KO SMO i ŠTA SMO…
Odgovor – MOSTARAC – je bio za nas ISKRENI OSJEĆAJ PONOSA!
Mi smo bili ponosni građani najljepšeg grada na svijetu – mi smo bili ponosniji od engleskih plemića – mi smo bili ljepši od Holywoodskih glumaca – mi smo bili najpametniji – mi smo bili najbolji – nas je bilo više od Kineza – igrali smo bolje od Engleza itd.
Ukratko i jednostavno rečeno: MI SMO BILI MOSTARACI!
I pošto sam tako čitav život bio u pokretu, odlučim da i te 1992. godine sa suprugom “dobrovoljno” odem iz Mostara na “put po Evropi”.
“Pokret! Dosta smo sjedili na jednom mjestu!” – kažem ja i tako mi krenemo, a naše putovanje završimo na zapadu Njemačke; gdje kažem sebi – hajde nije ni ovdje loše, ostajmo ovdje. Nije ko´u najljepšem gradu na svijetu – Mostaru, al´može se nekako preživjeti. Ima i ovdje dobrih pećina, može se i uloviti ponešto divljači, a može se i vatra zapaliti sa Siemens, Bosch, AEG tehnikom.
Počnemo mi tako živjeti, počnemo se učiti demokraciji, počnemo izlaziti iz mračnih pećina, upalismo svijetlo (Nikolu Teslu moram također preskočiti – nemam sada vremena za njega), počnemo raditi i graditi kapitalizam, počnemo se družiti sa Nijemcima (čije očeve i djedove su naši “Homo sapiensi” pobijedili 45. godine i istjerali iz naših “mračnih” pećina, iz naše doline Neretve) itd.
I tako… Malo po malo, kamen po kamen – palača…
Al´opet i u Njemačkoj, kud kod kreni, gdje god dođi, uvijek isto pitanje: KO SI – ŠTA SI?
Jesi li Musliman ili Srbin? Jesi li Hrvat?
KO SI ČOVJEČE?
Tih godina su na njemačkoj televiziji, na njemačkim vijestima emitovali danonoćno novosti o ratu “Indijanaca i kauboja” na Balkanu. Jedan dan javljaju: Srbi bombarduju Muslimane! Drugi dan javljaju – Srbi danas ne bombarduju Muslimane, ali Muslimani bombarduju neke druge Muslimane u Zapadnoj Bosni!…Treći dan javljaju: e danas Hrvati bombarduju Muslimane u Mostaru, Srbi tu ne napadaju nikoga više, ali Srbi bombarduju i dalje Sarajevo, a Muslimani bombarduju Srbe i uzvraćaju Hrvatima iz vatrenog oružja…??!!!??
I tako u krug, svaki dan …Prosječni Nijemac, gledalac njemčke televizije (čitalac njemačkih novina), je već nakon nekoliko mjeseci ovog rata bio potpuno zbunjen…
Prvo su mu bili rekli da su Srbi vrlo loši momci, a poslije mu govorili da su Hrvati čak gori i od Srba, a nakon toga su mu saopštili – Muslimani su za sve krivi, oni provociraju nedužne i miroljubive Srbe i Hrvate…Poslije nekoliko dana, na njemačkoj TV korigiraju – Sbi su ipak najgori od svih, tako su oni, kažu, i 28.06.1914. u Sarajevu izvrsili atentat i ubili “plemenitog i humanog” prestolonaslijednika Austro-Ugarske, Franca Ferdinanda. Time su Srbi počeli I svjetski rat! Austrijanci, Mađari, Nijemci, Hrvati i mnogi drugi su se morali braniti od “brojčano nadmoćnijih” Srba…A da nisu Srbi počeli I svjetski rat, ne bi ni Nijemci počeli II svjetski rat, nego bi odmah osnovali EU…
I taman prođe nekoliko dana bez dileme – Srbi su najgori “Indijanci”, njima treba očitati lekciju itd. – kad odjednom (kad se niko tome nije nadao) Hrvati srušiše Stari Most u Mostaru (u stvari nisu ga oni htjeli srušiti, ali eto tako….desilo se…bio je svakako vrlo star…vibracije…zalutala granata…zabuna…pogrešno ciljano…Slobodan Praljak nije bio tu, imao čovjek slobodan dan, inače bi on to spriječio – da je bio tu, ali on ništa nije znao, nije Praljak imao pojma šta se dešava, nego vibracije…namještaljka…zavjera…haj´nećemo sada o tome – nemam vremena čovječe sada za tu priču).
I tako ovaj jadni prosječni njemački građanin, opet na mukama – ko je ko, ko je gori od gorega, ko je najgori “Indijanac” ili jesu li možda na Balkanu svi “Indijanci”? I ima li uopšte tamo kauboja? Prosječan njemački građanin hipnotisan i zbunjen….
Ništa mu nije jasno: KO JE KO – KO JE ŠTA?
I kao što gore već rekoh – do 1992. godine (to je bilo vrijeme, kada smo mi Mostarci u našim mračnim pećinama na Neretvi pravili mlazne avione i moderne helikoptere i prodavali ih na svjetskom tržištu) mi pitanje KO SI – ŠTA SI uopšte nije smetalo.
Ma šta smetalo, DRAGO mi bilo čuti!
Ja sa rajom iz ansambla “Mostarske Kiše” u Njemačkoj…
Nijemci nas pitaju: KO STE – ŠTA STE?
A mi sa izrazenim osjećajem ponosa odgovaramo: MOSTARCI – MI SMO MOSTARCI!
Nijemci više ništa dalje ne pitaju – sve im je tada odmah bilo jasno (a govorili su Nijemci nama: „Dobri vam ovi mostarski mlazni avioni, dobro se prodaju na svjetskom trzištu! Kako vi to pravite u mračnim pećinama mlazne avione, ne samo avione, nego i helikoptere pravite, a ovi vaši avioni još brži od zvuka? A živite u mraku? Kako to čovječe?).
Međutim, te 1993. godine je prosječni njemački građanin hipnotisan i zbunjen. Što više gleda TV, što više čita novine – sve mu je NEjasnije….KO JE KO – KO JE ŠTA?
Krajem te 1993. godine, odemo ja i moja supruga na jednu rođendansku proslavu. Jedan prijatelj Nijemac slavio 35. rođendan. Odemo mi fino, kupimo poklon, dođemo tamo, sretan rodjendan – sve najbolje ti želimo itd. Na toj rođendanskoj proslavi se okupilo puno njemačkih „Homo sapiensa“, ima i pića, ima i nešto za pojesti, počeo razgovor…I naravno (šta drugo možete očekivati od njemačkog “Homo sapiens-a”), odmah mi Nijemac postavi pitanje (koje jedan neandertalac nikada nikome ne bi postavio – da je kojim slučajem još živ):
Nijemac: KO SI TI?
Ja: MOSTARCI – JA SAM MOSTARCI!
Nijemac: A znači, ti si iz grada Mostara, gledao sam na televiziji, tamo je srušen Stari Most.
Ja: Da, ja sam iz Mostara…Stari Most će biti ponovo izgrađen itd.
Nijemac: Dobro, kažeš, ti dolaziš iz grada Mostara, ali mi ne odgovori na moje pitanje:
KO SI TI?
Ja: Kako ne odgovorih? Pa rekoh ti fino – JA SAM MOSTARAC!
Nijemac: Ma dobro to – shvatam Mostarac – iz grada Mostara, ali mislim….ko si ti?
Jesi li ti Musliman? Jesi li Srbin? Jesi li Hrvat?
Ja: Nisam!
Nijemac: Pa šta si?
Ja: MOSTARAC!
Nijemac: Ma znam to, al´mislio sam pitati, jesi li ti….? Gledao sam na TV, kod vas ima Muslimana, ima Srba, ima Hrvata…
Ja: JA SAM MOSTARAC!
Nijemac: Gleda me u čudu…šuti…opet me gleda (kao da je nakon 30.000 godina ugledao jedinog preživjelog neandertalca)…pauza…
Nijemac: PA ZAR I TO IMA KOD VAS? MOSTARAC?
Ja: Ima i to, vidiš i sam, kažem ti – JA SAM MOSTARAC!
Nijemac: AAAhhhhAAAA…NISAM ZNAO DA I TO KOD VAS IMA!
Još smo malo pričali Nijemac i ja, o svemu i svačemu – o fudbalu, o vremenu, o malim platama u Njemačkoj (Nijemci uvijek kukaju da su im plate male)….
Kasno u noć se rastadosmo, ja Mostarac – on Nijemac i raziđosmo se svako svojoj (pećini).
Nakon toga, prođoše godine…uvijek iste proslave, uvijek isto ptanja:
KO SI TI – ŠTA SI TI?
Uvijek isti odgovor: MOSTARAC
Uvijek isti začuđeni pogledi…
Uvijek ista reakcija: AAAhhhhAAAA…NISAM ZNAO DA I TO KOD VAS IMA!
U zadnje vrijeme se pitam: jesam li ja možda zadnji preživjeli MOSTARAC na svijetu ili je još možda neko od naše “vrste” živ? Možda u nekoj skrivenoj mračnoj pećini u dolini Neretve živi još jedan pripadnik moje „rase“?
Molio bih i suvremene znavstvenike, da istraže ovo područje. Da se potrude, da pogledaju…Možda njima stvarno pođe za rukom, da u dolini Neretve otkriju još jednog Mostarca u nekoj mračnoj pećini, kako u potpunom mraku i dalje proizvodi mlazne avione brže od zvuka, helikoptere, cigarete, kvalitetno vino, tekstilne proizvode i drugu korisnu robu i sve to uspješno izvozi i prodaje na svjetskom tržištu…
Sve je u suvremenoj znanosti moguće! Pa govorili su nam popovi i fratri da je Zemlja ravna ploča, pa se na kraju ispostavilo da je ipak okrugla planeta.
Sve je moguće, pa je moguće i da Mostarc u dolini Neretve još nije izumro!
Molio bih znanstvenike, ako im ipak pođe za rukom da u nekoj mračnoj pećini u dolini Neretve pronađu još jednog živog Mostarca (koji još uvijek nema pojma da danas postoje Istočna i Zapadna strana grada Mostara), da ga ne prepadnu odmah pitanjem: KO SI TI?
Za njega bi to mogao da bude veliki šok! „Čuj ko sam….jeste li slijepi, pa zar ne vidite da sam Mostarac“ – odgovorio bi ovaj pećinski čovjek (mostarski tabijasus).
Nemojte mu odmah i naglo reći neke stvari, napr.: „Ne trebaš ti više Mostarac ovdje proizvoditi mlazne avione (brže od zvuka) i prodavati ih na svjetskom tržištu“…
Neka ga, molim vas, prvo polako izvedu iz mračne pećine na svijetlo. Treba prvo čovjek da se aklimatizira na ovu „blještavu“ svjetlost naše demokracije. Neka mu daju čašu vode i šećera.
Neka mu, molim vas, polako i obazrivo objasne najnovija „dostignuća“ današnjeg „modernog“ Mostara, napr.: Istok – Zapad (sjever i jug nisu uopšte bitni – to ne moraju da mu objašnjavaju), naši-vaši-njihovi, šuti-trpi-ne talasaj, slušaj šta ti kaže MZ, slušaj samo šta ti kaže hodža, pop i fratar – samo oni štite interese našeg naroda, draži ti treba biti naš lopov od njihovog stručnjaka, naš narod je ugrožen…
I neka mu na kraju nekako obazrivo kažu: „Ostavi se konačno tih mlaznih aviona i svjetskog tržišta, sjedi gdje i sjediš-pa šta ti (političar) Bog da“!
Molim vas, polako….korak po korak i obazrivo mu sve ovo objasnite.
Trebaće njemu dosta vremena da shvati, na koji način i po kojim principima danas u „modernom“ gradu Mostaru žive „Homo sapiensi“.
Trebaće njemu dosta vremena, da prihvati činjenicu, da danas mlazne avione za dobre pare na svjetskom tržištu, prodaju samo „Homo sapiensi“ iz MZ (međunarodne zaje(b)nice).
Još nešto bih želio na kraju da zamolim suvremene znanstvenike: Poštovani znanstvenici, pošto u mome imenu ima previse ćirilice, kada umrem, prekrstite me, molim vas po latinski u:
HOMO TABIASUS MOSTARAC.
Autor/ica 👤tačno.net
