LJUDI, PA JE LI OVO MOGUĆE!

Milan Račić
Autor 13.3.2019. u 13:37

Izdvajamo

  • Ljudska patnja i izbjeglička muka davno zacrtana u nečijim kapital glavama, zbog nafte i navodne demokratije, kao krajnji rezultat imala je ove dvije bebice što su se igrale s Barbikom, možda onom što je kupljena u Damasku, ili poklonjena na putu od Damaska do Salakovaca od neke humanitarne organizacije (pogledaj sliku gdje su smješteni).

Povezani članci

LJUDI, PA JE LI OVO MOGUĆE!

Pitaš se, pa zar smo baš toliko zaglibili? Gdje su nam volonteri, dobrovoljci, humanitarci, mladež, političke stranke i vladajući širokurani? I baš me briga za sve njih. Pogledaj se sam u ogledalo i upitaj: A jesam li ja mogao nešto uraditi za neko izbjegličko dijete? Što nisam? Ili možda misliš da je dovoljno lajkovati ovaj i druge slične tekstove? Jesam li bar na trenutak mogao nasmiješiti jedan osakaćeni dječiji pogled? Ili, gdje će ovo dvoje nejači večeras prenoćiti? I nemojte me, molim vas, lajkovati, ali zapišite bar nešto.

Trinaesti je mart 2019.godine. Osvanulo pravo mostarsko proljetno jutro. Umjesto na posao, krećem u Salakovac potražiti, kako mi rekoše, izbjegličku porodicu iz Sirije. Sa mnom je i radni kolega Željko, visoki funkcioner u Vladi HNK, predsjednik Skupštine Crvenog Krsta, ali čovjek i humanitarac iznad svega. Sve je počelo iznenada, a sa dobrim i plemenitim ljudima treba se odmah, ili što prije riješiti još jedan izbjeglički problem. Kasno sinoć dolazi mi komšinka Karmela, moli da pomognemo nekoj izbjegličkoj porodici u Bijelom polju i uručimo pristigli novac iz Švedske. Njena rodica, profesorica švedskog jezika, a radi sa izbjeglima iz Sirije, poslala je novčanu pomoć za izbjegle Sirijce „smještene“ tu desetak kilometara od Mostara. Pretpostavljam da su u izbjegličkom centru Salakovac. No, nije onako kako smo pretpostavljali i očekivali. Život nosi svekolika iznenađenja, a kad je izbjeglička muka u pitanju, ništa nas ne može iznenaditi ni zateći. Nisu u izbjegličkom centru Salakovac, nego u garaži, tu pored centra. Ni na nebu, ni na zemlji, ni u garaži, ni u stanu, ili tačnije u improviziranonom autobuskom stajalištu napravljenom, vjerovatno, za vrijeme trajanja Omladinske radne akcije „Neretva“, daleke 1982. godine. A tamo? Njih osmero, četiri odrasla muškarca, dvije žene i dvoje nejači od samo par godina. Uručujemo novac, popričasmo koliko nam je znanje jezika dozvoljavalo. A sve da smo i znali, ili bili profesori svih aktuelnih jezika, nije se imalo šta kazati, ni reći. Ljudska patnja i izbjeglička muka davno zacrtana u nečijim kapital glavama, zbog nafte i navodne demokratije, kao krajnji rezultat imala je ove dvije bebice što su se igrale s Barbikom, možda onom što je kupljena u Damasku, ili poklonjena na putu od Damaska do Salakovaca od neke humanitarne organizacije (pogledaj sliku gdje su smješteni). Odlazimo kod upravnika centra. Mlad, obrazovan i ono što je najvažnije spreman da pomogne i riješi problem. Upoznat je sa zadatom situacijom, ali razumijemo, moraju se ispoštovati procedure, dobiti saglasnosti i tek onda ući s boravkom na boljem i sigurnijem. Kako su tek prije par dana pristigli, preko Crvenog krsta obezbijedio im je neophodnu nafaku i izbjegličko sledovanje. Vraćamo se od upravnika i ponovo prolazimo pored improvizovanog kampa od 5-6 kvadrata i osmočlane porodice gdje su ih uselili ovi što su im demokratiju uvodili. Očekuju, sem uručenih para, da ih obradujemo i dobrim vijestima o njihovom smještaju. Prenosimo da će upravnik učiniti sve što je u njegovoj moći i upućujemo kako da završe administrativne procedure. A iz njihovih zabrinutih pogleda, nada da sljedeću noć, bar ovo dvoje nejači, neće dočekati u improvizovanom autobuskom stajalištu.

Vraćamo se u Mostar. U putu razmišljam, a gdje smo tu mi? I ponovljam, ono što sam pisao o jedanaestogodišnjoj Maji iz Avganistana koju sam u avgustu prošle godine obilazio na ovoj istoj lokaciji (saznadoh da Maja nije više u Salakovcu i da se nekako dokotrljala do obećane zapadne demokratije).

Skoro da i nema čovjeka s ovih prostora, a da nije preturio izbjeglištvo preko svojih leđa. Znamo svi mi, kad se nađeš sa cekerom, ili još češće, sa plastičnom kesom kao jedinom imovinom, na ulici i tuđem svijetu, jadan, ogoljen, bez dostojanstva, praćen samo sažaljujućim pogledima. Umjesto čovjeka u tebi svi vide izbjeglicu. I oni što su te pozvali na konačište, do onih što uživaju u tuđoj muci, a tek oni što su sve zakuhali. Nekad u sebi, a nekad i da nisi svjestan, glasno mrmljaš i stalno ponavljaš – A da bar stigoh uzeti one porodične fotografije-. I svi ti se opet čude jer ne pričaš o kući, imovini i parama, pričaš o nekakvim slikama, a ni za hljeba nemaš. Izgleda, puno smo i brzo zaboravili našu dojučerašnju sudbu. Pitaš se, pa zar smo baš toliko zaglibili? Gdje su nam volonteri, dobrovoljci, humanitarci, mladež, političke stranke i vladajući širokurani? I baš me briga za sve njih. Pogledaj se sam u ogledalo i upitaj: A jesam li ja mogao nešto uraditi za neko izbjegličko dijete? Što nisam? Ili možda misliš da je dovoljno lajkovati ovaj i druge slične tekstove? Jesam li bar na trenutak mogao nasmiješiti jedan osakaćeni dječiji pogled? Ili, gdje će ovo dvoje nejači večeras prenoćiti? I nemojte me, molim vas, lajkovati, ali zapišite bar nešto.

Milan Račić
Autor 13.3.2019. u 13:37