Maca je zakucala, na pogrešna vratanca

Izdvajamo

• Bio i veliki  čovjek ili kako bi to naši stari govorili “ljudina“. On je,  kao prvi čovjek ovoga Kombinata, ostavio iza sebe veliko djelo, na  ponos i dobrobit svih radnika i njihovih porodica,  kao i građana ovoga napaćenog grada Mostara. O njegovim ljudskim vrlinama, organizacionim sposobnostima i prisnim i poznatim odnosima sa našom “mostarskom rajom,“ suvišno je govoriti i pisati,  jer je njegova ljudska gromada, dobrota u srcu i duši došla posebno do izražaja u teškim zloćudnim, agresorskim vremenima na naš grad, na naš Kombinat i na naše građane, posebno na naše komšije Bošnjake, zbog čega je i on bio meta svojih “sunarodnjaka“ koji su ga u njegovom vlastitom domu nastojali upucati.

Povezani članci

• Narodni heroj Feđa Dudić: Navijači su zaslužili evropski Velež, ostajem još dugo u Mostaru
• Elvedin Nezirović: U temelje današnje “multikulturalnosti”Mostara, ugrađeno je 111 godina zatvora čelnicima Herceg Bosne
• Litar-dva
• Dokle će pijetlovi da kukuriču???
• UDRUŽENI PRAVOSUDNI PODUHVAT: Mostarski zločinac uskoro na slobodi
• Zija Dizdarević: Strah je politička kategorija koja oblikuje našu današnjicu a i sutrašnjicu

Nikome, pametnom i mudrome, dobronamjernom građaninu, ove nam jedine domovine, nije stalo do gašenja i propasti firme Aluminij, ali je krajnje vrijeme, da se mešetarima, nacionalistima, fašistima i kriminalcima stane u kraj. Dakle, kanite se i svoga „pedagoga„ i samozvanog akademika, koji, radi svoje sujete i željne fotelje, koju je izgubio, izvodi svoju mladež na proteste, učeći ih mržnji i samo mržnji, a ne potrebnom znanju i umijeću, da nastave proizvodnju i izgradnju novih i potrebnih proizvodnih finalnih kapaciteta na bazi aluminija, jer tada neće biti ni problema u snabdijevanju i električnom energijom.

U aluminijski kompleks, došao sam na kamen temeljac, njegove izgradnje tvornice glinice, kao stručnjak i šef službe za automatizaciju tehnoloških procesa. Školovao se u Francuskoj, kod firme Pechiney-a, inače tehničko- tehnološkog isporučioca i tvorca, sveukupnih tehničko- tehnološki rješenja, cjelovitog kompleksa proizvodnje.

Po završetku tvornice glinice i njene početne proizvodnje, otišao sam na mjesto tehničkog direktora, osam godina, Termoelektrane Gacko, te po završetku i prvih kilovata proizvedene električne energije, povratio sam se u aluminijski kombinat, u sektor razvoja Aluminija, kao jedan od vodećih projektanata.

Kao iskusni i priznati stručnjak, školovan u Francuskoj i Rusiji, kao magistar elektrotehnike, postao sam i ostao živim svjedokom i sudionikom stvaranja i značaja, ova dva naša giganta, što mi daje za pravo, da i meritorno o njima pišem i govorim.

Bili su za  ponos i značenje, kao gorostasni proizvodni kapaciteti, privrednih dostignuća, Bosne i Hercegovine ili velike, neponovljive, naše male Švicarske, tzv. Jugoslavije.

Raspadom, naše Juge, agresijom sa istoka i zapada, zatamnilo je i blještavo privredno čudo, vrhunskih kadrovskih i privrednih dostignuća, iz tih nezaboravnih i divnih vremena, našeg zajedništva i bitisanja.

Ovi giganti, postali su istaknute „jazbine„ velikih srpsko-hrvatskih, nacionalističkih i fašističkih htijenja i poriva, na osnovama diskriminacije njihovih radnika, po nacionalnoj osnovi. Gatački strujni gigant, ostao je bez Bošnjaka, a mostarski aluminijski, tzv. „hercegovački div„ ostao je bez Srba i dijelom Bošnjaka, jer je i jednima i drugima, kako je to pisalo na ulazu firme Aluminij; „Srbima, Bošnjacima i psima, ulaz je zabranjen„.

Kada je u pitanju firma Aluminij, nužno je istaći, da joj je u tim lijepim vremenima čelnik bio, ugledni i cijenjeni Mostarac, pok. Josip Jole Musa.

Prisjećajući se i njegovog lika i djela, mogu reći, da je naš Jole bio značajna i voljena osoba, kao prava “mostarska raja“, učestvovao je u neposrednoj realizaciji izgradnje kombinata na terenu Baćevića, kao dugogodišnji generalni direktor ovoga Kombinata.

Bio i veliki  čovjek ili kako bi to naši stari govorili “ljudina“. On je,  kao prvi čovjek ovoga Kombinata, ostavio iza sebe veliko djelo, na  ponos i dobrobit svih radnika i njihovih porodica,  kao i građana ovoga napaćenog grada Mostara. O njegovim ljudskim vrlinama, organizacionim sposobnostima i prisnim i poznatim odnosima sa našom “mostarskom rajom,“ suvišno je govoriti i pisati,  jer je njegova ljudska gromada, dobrota u srcu i duši došla posebno do izražaja u teškim zloćudnim, agresorskim vremenima na naš grad, na naš Kombinat i na naše građane, posebno na naše komšije Bošnjake, zbog čega je i on bio meta svojih “sunarodnjaka“ koji su ga u njegovom vlastitom domu nastojali upucati.

Kao njegov bliski komšija iz naselja, DUM-a,  u ta vremena, usuđujem se meritorno kazati naš se Jole pokazao kao čestiti i pravi susjed prema Božijem kazivanju. Bio je normalan mostarski Hrvat ali i bosanskohercegovački, bez predrasuda, bez “čistokrvnih“ nacionalističkih poriva, kojima su bili skloni drugi, koji su se pokazali svojim nedjelima od onog 9. maja 1993. godine.

Ljudi poput Jole Muse, stvarali su i izgradili Aluminijski kombinat, za sve građane i narode ovog podneblja, u smislu da mogu ravnopravno i znalački raditi, proizvoditi ali i zapošljavati nove kadrove, svih zanimanja i profila, potrebnih za uspješno vođenje tehnološkog procesa, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Radi mojih čitalaca napominjem da je Kombinat izgrađen na zemlji građana srpske nacionalnosti, u Baćevićima, njihove djedovine, ali u postdejtonskom periodu niti jedan njihov potomak, Srbin,  nije mogao kročiti u ovu firmu, baš zbog svoje nacionalne pripadnosti.

No, za razliku od nama znanih i nezaboravnih ljudskih veličina, poznatih po uspješnim djelima u ukupnom privrednom i društvenom razvoju, pojavit će se krajem 20. vijeka, idejno zloćudni scenarij i memorandumi, sa agresorskim nakanama, koji su imali svoga Vožda i svoga Poglavnika, što je značilo za ove prostore, ovaj grad i za ovu Zemlju da, upravo, zli dolaze. Sa agresorskim nakanama i njihovom realizacijom uzurpirali su naša i državna materijalna dobra, ostvarujući zacrtane strateške ciljeve, među kojima se našao i Aluminij. Svojim tajnim radnjama i postupcima, bez uticaja i uvida javnosti, a posebno državnih institucija i njihovih nadležnih organa, prema zakonima Herceg-Bosne, vrše totalnu uzurpaciju, prisvajanje i svojatanje ovog Kombinata, uz eliminaciju i ignorisanje svih radnika, pogotovo Bošnjaka i Srba, do nepodobnih Hrvata.

Dakle, ovi novi su bili ti koji su, u svojim nacionalističkim odorama, sa velikohrvatskim prohtjevima, igrali za ideju poglavnika Franje Tuđmana, koji se nije libio da javno u Mostaru kaže da je ovaj Kombinat, zaista, bio strateški cilj Hrvatske, tj. “njegove lijepe“ fašistoidne tvorevine, koja se u onom drugom Svjetskom ratu zvala NDH.

Nažalost, taj ešalon, izuzetno brojan, činili su komunistički kadrovi, iz pritajene prizemne nacionalističke komunjarske mafije, od kojih su neki bili sa mnom u istoj partijskoj organizaciji Aluminija, busali se u prsa pa su ispod košulja i danas od tog busanja crveni, jer su busanjem dokazivali svoju komunističku pripadnost, u suštini su bili prikriveni veliko hrvatski nacionalisti. Jedan od njih je dogurao i do generala. No, svi su oni, poput pacova i krtica, bivši sistem iznutra rovarili i rasturali, radi stvaranja svoje nacionalističke “lijepe domovine“ ili velike banovine NDH.

Svakako, pod vodstvom njihove nacionalističko-fašističke stranke HDZ-a, sa mendžmentom Mije Brajkovića, Ive Bradvice i inih saradnika, pod mentorskom palicom tzv. akademika Dragana Čovića i njihovih tutora, iz lijepe njihove, sa Pantovčaka iz Zagreba.

Međutim, kako bi to naši stari, mudri i pametni govorili; „Ničija nije gorila do zore…„ tako je došlo vrijeme, da „maca„ zakuca na njihova vratanca tj. firme Aluminij u Mostaru.

Kasno su se sjetili njihovi radnici, da ustanu i štrajkuju, da postave svoje kritičke i samokritičke stavove i Vladi i svojim sopstvenim mešetarima iz HDZ-a, sa Draganom Čovićem. Dakle, sada ultimativno i veoma licemjerno postavljaju i svoje zahtjeve, ovoj državi i Vladi, koju inače i godinama nisu priznavali, da im pomogne, kako i na koji način.

Mi besmrtni i obespravljeni radnici, ove nam bivše firme, pitamo se, kada će  konačno strujni osigurači odigrati svoju funkcionalnu ulogu da se jednom i  konačno prekine ovo sramno strujno kolo, da li to zavisi od nas urazumljenih građana, naših izrabljivanih radnika, bijednih penzionera ili od njihovog zajedničkog pristupa i djelovanja na pravi način.

Bili su prošlogodišnji februarski protesti, kao iskrica nadanja i razočarenja, bili su i ovogodišnji blijedi radnički protesti, sramotni i totalno neefikasni, diletantski i ponižavajući, te se i za mjesec septembar najavljivali penzionerski protesti, što bi narod rekao, došli bi „kao biber po pilavu„. Šta istinski očekivati od ovoga veoma blijedog, neorganizovanog, neefikasnog, ponižavajućeg i nemoćnog čina odupiranju bahatom ponašanju aktuelne vlasti i njihovoj nemilosrdnoj borbi za sopstvene fotelje, porodične interese, uz očite obmane svih nas građana i radnika i penzionera i naše mladosti koja,  nažalost nastoji da napusti svoju ojađenu domovinu?!!

Pored, menadžmenta firme Aluminij, sa kriminalcima i lopovima Mijom Brajkovićem, Ivim Bradvicom i njihovim saradnicima, uz nadzor njihove stranačke strukture HDZ-a i čelnika Dragana Čovića, u ovome cjelovitom slučaju stanja i „lažne„ propasti Aluminija, svakako stoje vlasti u Bošnjaka, tzv. „ulizicama„ po Mešinoj definiciji, koji se ne smiju, niti mogu osloboditi svoje odgovornosti.

Neka radnici Aluminija i dalje štrajkuju, bez blefiranja i skromnih laži, kako bi se sve negativnosti, iznijele na vidjelo naše javnosti, te kako bi se konačno i normalno započeli iznalaziti i rješavati ovi problemi.

Nikome, pametnom i mudrome, dobronamjernom građaninu, ove nam jedine domovine, nije stalo do gašenja i propasti firme Aluminij, ali je krajnje vrijeme, da se mešetarima, nacionalistima, fašistima i kriminalcima stane u kraj.

Dakle, kanite se i svoga „pedagoga„ i samozvanog akademika, koji, radi svoje sujete i željne fotelje, koju je izgubio, izvodi svoju mladež na proteste, učeći ih mržnji i samo mržnji, a ne potrebnom znanju i umijeću, da nastave proizvodnju i izgradnju novih i potrebnih proizvodnih finalnih kapaciteta na bazi aluminija, jer tada neće biti ni problema u snabdijevanju i električnom energijom.