Mišo Marić: Račvast jezik kratkih nogu

tačno.net
Autor 22.2.2016. u 18:08

Mišo Marić: Račvast jezik kratkih nogu

Samo iz zasluženog poštovanja za tačno.net i njegovu Urednicu na temu: Račvast jezik kratkih nogu

Ne znam ni kome odgovarati? Potpisnici, prof. A.D. ili njenom lakeju – lakrdijašu, stvarnom piskaralu niti jednom istinom, nego pakošću i mržnjom poduprtog pamfleta. Koji bi, da ga je u ratu zapalo, rađe potegao nešto oštrije od tupava PC-a. Pošten, obrazovan pedagog, kakvih Mostaru nije nedostajalo, stavio bi ga u nekadašnju „magareću klupu“. Što za 6 godina za katedrom nisam nikad, ali sad činim s razložnim merakom.

Piše: Mišo Marić                          

Mada je sve smijurija, nije mi lako. Lako mi je ignorisati šizofreno baljezganje unajmljenih moralnih fukara i džeparoša autorstva, stati im na podug rep što ću ostaviti međunarodnom pravu, ali kao polustoljetni profesionalac u sva tri medija, čak dobitnik više prvih godišnjih nagrada Udruženja novinara BiH i Reporterskih kupova Radio Sarajeva, ne mogu odbiti da na ponajboljem bh portalu, najvišoj koti s koje se brani istina i obračunava s fašizmom odgovorim na papazjaniju koja se ne bavi odgovorom na tekst Ko je jamio, jamio nego „likom i (ne)djelom“ M.M.. Vlasnik račvastog jezika kojim bespametno palaca umišljajući da je polemički poskok, a u stvari je krezub, ljigav blavor koji s podmetanjima kratkih nogu više govori o sebi nego o M.M. A ko je ko svakako neće odlučiti još jedan lokalni imposter – anonimus, čije ime, prezime, beščašće i podlost znam, nego pošteniji i obrazovaniji žiri autoriteta. U Mostaru i podalje. Da mi je neko od veličanstvenih kolumnista s ovog portala poslao slično pismo, recimo neuporedivi Dragan Markovina, pomno bih se preispitao, posuo pepelom po glavi. Ali sa anonimusima  koji su „jamili i PC“ baš mi se gadi… Ne znam ni kome odgovarati? Potpisnici, prof. A.D. ili njenom lakeju – lakrdijašu, stvarnom piskaralu niti jednom istinom, nego pakošću i mržnjom poduprtog pamfleta. Koji bi, da ga je u ratu zapalo, rađe potegao nešto oštrije od tupava PC-a. Pošten, obrazovan pedagog, kakvih Mostaru nije nedostajalo, stavio bi ga u nekadašnju „magareću klupu“. Što za 6 godina za katedrom nisam nikad, ali sad činim s razložnim merakom. Veoma mi je naporno sa 33-eg sprata, ne radi lift, silaziti u pacovcki podrum e da bih polemisao s individuom koja je, po latinskoj za sve promašene stvari u životu „senza coyones“ – bez testisa. U ovom slučaju i bez mozga. Tu sortu u Mostaru, kolijevci rasnih novinara i časnih ljudi Šefke Pašića, Asima Hadžajlića, Gojka Berića, Alije Kebe, Zdravka Kokotovića, Mugdima Karabega, Minje Bojanića…, danas na prvu prepoznajem. I oni mene. Skloni su ljubazno pozdraviti kad svratim, ranijih godina bi proćakulali privatno i javno i počastili se, a čim zamaknem jugu il sjeveru, piskaraju anonimna pisma il u krugu gretoizirane siće javno oblajavaju. Šta da se radi, niko nije savršen… Pišem ovo unatoč gadljivoj asocijaciji na gnjidu. Čim se razopni, počne sisati krv. Em slatka, em besplatna, tuđa. Onda umisli i izbezobrazi kad uznapreduje u uš. Pa ništa bez dobrog, starog DDT-ija…

          ***

Da li uz Dan oslobođenja Mostara na ovoj stranici izgovorih istinu, nije tema za polemiku. O tome će odlučiti pravo. Ta niko, ko iole drži do sebe, nije blesav da sopstveno mišljenje usitnjava u petparce. A ne gubi mi se i ne dolikuje mi. „Spisatelji“ tipa N.N. su u prednosti. Oni ništa ne gube. Ko ništa ne posjeduje, nema šta ni izgubiti. Ti se dvoličnjaci i ne predstavljaju. Oni se povampiruju u mrakanu, mučki zakrabuljeni u najlon čarapu ko pljačkaši trafika, piljara i prigradskih benzinskih pumpi. Ne pada mi, dakle, napamet da ulazim u polemiku, samoponižavajuće je. Kome nedostaje čulo poštenja,  prebogat je podlošću. Onome ko govori blejanjem  jedino je važno da se progura na čelo stada. N.N. (čitati kao Niko Nikogović) to ne može dokučiti, pa čemu traćiti riječi i napominjati da u svim vrlinama i manama valja imati osjećaj za mjeru. Pa i u laži… I da ga skinem. Nema surovije kazne za čovjeka, nego ako mu oprostiš. A ja sam sklon. Tu moždanu vijugu da shvati, N.N. nema. Te se i ne obraćam njemu, nego podarenim.

    ***

Što se tiče džeparoške tuđih imena i pjesama, potpisnice tuđih pamfleta, prof. A.D., veoma smo obradovani odlukom da skine s repertoara dvije pjesme autentičnog Ansambla „Mostarske kiše“. Uz ponovljenu napomenu da ćemo zakonskim sredstvima tražiti obeštećenje za povredu autorskih prava. I nanesenu „bol“. A oko daljnje sudbine pjesama ne vidim niti jedan razlog da ona, naše je da brinemo. Ko nije nikad odnio cvijet na unakaženi Partizanski spomenik, nema pravo razmišljati o pjesmi u kojim te Mostarke i Mostarce sčekićanih kamenih cvijetova nad čelima, čuvasmo i sačuvasmo. U našim pjesmama su i oni, naš najrođeniji rod, ostali zaštićeni, nedodirnuti. Pod  njihovim čuvarima, od osnutka 1973. pa do danas, podrazumijevam članove Ansambla „Mostarske kiše“. Kojim su zdipili ime al nisu srce, pamet i dostojanstvo. Izvorne Kapljice se groze ličnosti koje prije sazrijevanja pokušavaju porasti na pokradenom tuđem. Taj ko se to usudi unutra je neizliječivo, zauvijek zakržaljao. I trebao bi se pasati pogubnih poslova. Jer nema nedarovitih učenika i nedarovitog početka. Postoje samo pogrešni učitelji i promašene škole. Nisam siguran da će shvatiti. Samo onaj ko vidi iz oba pravca posjeduje taj dar. Kardialno ćoravi to ne vide ni teleskopom za istraživanje kosmosa. Ali ću sumnjičavim, neinformisanim čitaocima s poštovanjem zadovoljiti znatiželju. Pogrešna sam ličnost za pitanje: zašto sam otišao iz Mostara? Treba pitati Vahida Halilhodžića šta mi je, prijateljski zabrinut, došao saopštiti 31. jula uveče ’92. A došao je da mi kaže kako sam kod „Bajrama“, na javno izrečenoj top listi za odstrijel gradonačelnika Topića, u samom vrhu… Pola sata iza Vahe dotrče moj brat Jovica i dobri čovjek Bariša Krtalić, porodični prijatelj kojeg su zlikovci sa Čobanovog polja skratili za zlatnu, molersku ruku. Bariša mi, u riječ, ponovi što i Vaha. Sa sudbinom oca, oba djeda, jedne bake i desetine i desetine nevinih iz majčine i očeve porodice koji su prošli tretman kame bratskih naroda i sa željom da 10-godišnjoj kćeri Milenoj sačuvam oca a Azri supruga,  odmah sam otprašio za Split pod okrilje EU, UNICEF-a, UNHCR-a, i ranije mi nudili  da volontiram. Dan kasnije nastradao je u Mostaru talentovan i mio dječak, gitarista „Kiša“ Denis Kokanović koji je slučajno svratio u Dječiji konzulat na Rondou. Gdje sam s grupom nezatrovanih, časnih Mostarki i Mostaraca (par se kasnije pokazalo šuftovima), kao Dječiji konzul PDA Sarajevo rukovodio organizacijom evakuisanja oko 10.500 djece, majki i trudnica ispod četničkih granata na sigurno; dovlačili hranu, lijekove, odjeću i obuću za preostale… Stan od 62 kvadrata, koji sam zaradio s više nenaplaćenih nego naplaćenih poslova za 32 godine lijepa boravka i drugovanja u tada ponajljepšoj gradskoj bašči Jugoslavije, našao sam prazan. Prvi put sa ga pljačkali, znam i ko, dok sam na splitskom aerodromu s vozačem, Goranom Bakovićem (ili Muminom Macićem, oni će znati) ljeta ’92. pretovarao 16 tona dječije hrane izmoljene iz Portugala za preostalu nejač po mostarskim podrumima i skloništima; nije je u gradu bilo ni za kafenu kaščicu. Zvizdan, kolabrirao, vadili me infuzijama francuski ljekari iz „Medicine sans frontiere“ i savjetovali da se ne igram blentavim srcem… Kolekciju slika nisu odjednom mogli odnijeti, 138 eksponata je pogolemo, ostatak je „sačuvao“ Dragan Slezak. Sebi. U Mostaru sam posljednji put boravio 1. marta ’93., dakako ne sam nego u pratnji EU predstavnika, poslao autobus majki i tek rođenih beba za Francusku. Tad mi je predratni  prijatelj, Arif Pašajlić kojem su već ćušnuli bombu u kontejner pred Štabom, savjetovao da bježim što brže i što dalje. Isto ponovio Ryan Grist, šef Humanitarnog odjela EU za jugoistok u Splitu, isposlavao vizu, platio kartu i 4. marta, nisam siguran da li sletio ili survao se na londonski Heathrow aerodrom.  Kasnije je izvjesni U Mišić „dodijelio“ moj stan Gospođi HOS-ovki iz Bijelog Polja. Kad mi je punica Rasema išla da zamoli porodične fotografije, Gđa joj je skresala „majku balijsku“ s opomenom: ako još jednom dođe na vrata, ubiće je… Kad sam godinama potom preuzeo ključeve našao sam peć za grijanje bez grijača, majčinu i očevu sliku s vjenčanja pod staklom nasred dnevnog boravka, smrskanu. Ostalo je sve uredno počistila do golih zidova, čak i WC šolju zaprtila što se događa odraslim u velikoj nuždi… E, svima sam halalio. Ali u krađi imena Ansambla „Mostarske Kiše“ nisam jedini poharan, to ne mogu. Zato prof. A.D. i čuvarima opljačkanog mostarskog blaga, zbog objektivne administrativne procedure, dajemo 6 mjeseca za promjenu imena nakon čega ćemo pokrenuti sudski postupak tamo gdje će Istina biti zadovoljena. I gdje će obje strane imati mogućnost predočavanja dokumentacije…  A iskreno  sam ožalošćen što A.D. nije održala nedavno obećanje najtalentovanijoj solistkinji „Kiša“ od postanka i Mostara onog vremena, Dijani Maksić udatoj Šoše, da će promijeniti „posuđeno“ ime. Nego čim su se rastali hvalila: „Neću iz inata“!  Ma nije, bona, o inatu riječ. Ovdje se radi o pravdi.

Ovim svaku daljnju prepisku sa imposterima smatram suvišnom i nesuvislom… The end!

U ime članova Ansambla „Mostarske Kiše“

Mišo Marić

Great Britain, februara, 2016.

mk11

P.S.

Sinoć, kasno, odskajpam eglen tuga i radosti, sa svojim dragim Pierom u Novom Sadu. Prvo smo  ćaskali o zdravlju, kucnut u drvo. Onda o unukama, puno o unukama. Priča kako stariju, s imenom moje kćeri, Milenu, vodi u školu… Kako nakon odlaska supruge Dragane piše kratke, tužne pjesme… Kako ga još često odsvukud zovu da govori stihove, ili o stihovima… Sjećali se Mostara sa Icom, Đanijem, Ivanom, Radom, Cucom, Mikom u gostima… Sa čovječanstvom dragih ljudi od kojih je još tek poneko ostao živ i uspravan… Kumčeta njegovog, „Kiša“ se sjećali… Priča kako redovno prati sve što se događa u Mostaru pa je pročitao i tekst o „jamljanju“, smije se. Kad pogasimo sprave, dugo ne mogu usnut. Izađem u vrt i zapalim. Vedra, zvjezdana noć iz koji me odjednom dodirnuše stihovi iz njegove poeme „Povratak Mostaru“. Pa ću pribilježiti predposljednju pjesmu. Sve su pod brojevima a ova je:

                                                  128.

                        SMS poruka M.M. u Exeter, Engleska

                           

                            Šta ćemo tamo, Mišel,
                            kao dve spomen – česme?
                            Pevaće „Mostarske kiše“
                            Drukčije neke pesme. 

                            Šta ćemo, s njima, Mišel,
                            to nije raja stara.
                            Nikada, nikada više
                            onog našeg Mostara. 

                            Njega još ima samo
                            u mome tužnom peru,
                            u snima, tu i tamo,
                            i tvome Ekseteru

                             22. 7 . 2004.

23uwjkg

tačno.net
Autor 22.2.2016. u 18:08