Moj Mostaru, ko li mi te sanja!

tačno.net
Autor 2.12.2015. u 16:08

Moj Mostaru, ko li mi te sanja!

Dvostruka agresija, sa istoka i zapada, uništili su grad i mnoge njegove vrijednosti, maltretirali, progonili, zatvarali i ubijali njegove građane i šta još govoriti o tome periodu. Prva agresija sa istoka učinila 8 % zla u odnosu na drugu zapadnu agresiju od 92 % zla, koje i danas veoma vidljivo doživljavamo.

Piše: Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el

Mostar je grad, paradigma nam surogat države Bosne i Hercegovine ili ogledalce njenoga pogleda.

Mostar  je  grad koji je imao svoje tri faze statusnog  pozicioniranja i to: prijedejtonski, dejtonski i postdejtonski.

Do Dejtona, u periodu dvostruke agresije na njega, Mostar je bio grad strave i užasa, naša Hirošima, hercegovački Vukovar i blago rečeno „grad slučaj„.

Dvostruka agresija, sa istoka i zapada, uništili su grad i mnoge njegove vrijednosti, maltretirali, progonili, zatvarali i ubijali njegove građane i šta još govoriti o tome periodu. Prva agresija sa istoka učinila 8 % zla u odnosu na drugu zapadnu agresiju od 92 % zla, koje i danas veoma vidljivo doživljavamo.

Razumljivo je da je Mostar već bio zacrtan kao strateški interes Hrvata i stub ili stolni grad njihove paradržave Herceg Bosne, što se i nije moglo ostvariti mirnim putem, pa su agresivne metode bile maksimalno izražene i primjenjene, upravo na ovaj grad.

Pitamo se, što li je to tako bilo! Kada se otvore udžbenici učenika Vukovara i Mostara, lijepo se može saznati da su to bili najmasovniji i izraziti multietnički gradovi u onoj Jugoslaviji, zajedničkoj nam i neponovljivoj državi.

Nacionalizam i njegovi zahtjevi stupaju na scenu i zato su ovi gradovi i bili meta napada sa prvim udarnim agresorskim snagama, u cilju uništenja te multietičnosti i zajedništva življenja, te održavanja i postojeće teze o nemogućnostima i našeg nastavka zajedničkog života.

U osnovi je nacionalizam i on nas je ubio i temelji se na uspostavi svih vidova a posebno kolektivne mržnje među narodima na ovim prostorima, a prostore je trebalo osvojiti bar u granicama Pavelićeve NDH ili ideološko politikantskih zabluda i dogovora iz Karađorđeva između Poglavnika i Vožda o  njihovoj podjeli cijele nam naše Bosne i Hercegovine..

Kao građanin ovoga grada, njegov stanovnik i neposredni sudionik i svjedok svih dešavanja u tome do Dejtonskoga  perioda, meritorno iznoseći istinu i samo istinu, mogu iznijeti samo negativna moja gledišta, sa velikom zahvalnicom mojoj sudbini i nekim nebeskim silama, ako postoje, da sam kao građanin srpske nacionalnosti i ostao  živ u ovome nacionalističkom logoru i paklu našeg življenja. Progoni i pretresanja, upadi u stanove pod raznim motivacijama i redovno maltretiranje, uz pljačku i sopstvene imovine i vrijednih stvari u vlastitim domovima, bila je svakodnevnica našeg tegobnoga stanja, straha, iščekivanja i najmanjih šuštanja, kucaja i lupanja na vrata.

Dejtonski Mostar, donosi nam i neka nadanja običnim njegovim građanima i cjelokupnom stanovništvu. Tenzije su još uvijek na snazi, određene prijetnje i neka pritajena ali nedovoljna sloboda kretanja, primjera radi kao građanin zapadne strane grada još uvijek nisam mogao niti smio sa kolima tih registarskih tablica prelaziti na istočni dio grada. Prema tome, jedan od poteza međunarodne zajednice u uspostavi jedinstvenoga sistema registracije kola, omogućio nam je i slobodnije kretanje u gradu, što je za njegove građane bio i vidan napredak. Drugi primjer ukazuje na činjenične tenzije i stanje neslobode kretanja, da sam moju umrlu suprugu u aprilu 1995. godine, uz specijalno odobrenje, morao jednim kolima dovesti do linije razdvajanja /kod Hita na Bulevaru / a zatim drugim kolim sa istočne strane preuzeti i voziti na mjesto sahrane na gradsko groblje „Sutina „.

Dolaskom Evropske administracije i gospodina Hansa Košnika, nastojanja su bila u sanaciji stanja i poboljšanja postojećih prilika, smanjenjem tenzija i nastojanjima nekih zajedničkih dogovaranja. Uz određenu i finansijsku potporu EU pristupa se obnovi i nekih objekata i infrastrukturnih sadržaja, što je sve u svemu bilo i nedovoljno ali ipak korisno i poželjno.

Mostar je dakle postao podjeljen grad. Od Wašingtonskog sporazuma iz marta 1994. godine i sporazuma iz  Ženeve, raspravljalo se o sudbini ovoga grada, čiji plan i težnje međunarodne zajednice se nisu mogle realizovati u cilju jedinstvenoga grada i pored postizanja preko 30 raznih sporazuma, od povratka izbjeglica, ujedinjena policije, jednog budžeta grada i Kantona, ujedinjenja gradskih i kantonalnih institucija, svi ovi pregovori su bili uzaludni i frustrirajući. Razlozi neuspjeha su bili jednostavni, jer je sve i jedan osnovni Sporazum koji je bio postignut, jednostrano je prekršen i to od strane HDZ-a. Međunarodna zajednica je doživjela neuspjeh u Mostaru, upravo zato što je za poštivanje Sporazuma o ujedinjenju, izabrala oslonac na dobru volju HDZ-a stranke, koja je i odgovorna za agresiju i etničko čišćenje u zapadnom dijelu grada Mostara. HDZ se nije obazirao niti na jedan Sporazum i djelovao je i protiv nacionalnog interesa svih Hrvata u Bosni i Hercegovini, ovi ljuti i drski „hercegovački Hrvati„ koji  su  slijedili  politiku etničke podjele, zadržavajući i treći ilegalni etnički i nacionalni entitet, kao virtuelni i željeni osvojeni teritorij tzv. „Herceg Bosnu„. Može se konstatovati da su i međunarodni faktori loše usmjeravali i finansijsku pomoć i druga ulaganja od firmi iz zapadnih zemalja, što je za primjer Aluminija i njihovo diskriminatorsko i nacionalističko ponašanje prema radnicima nehrvatima eklentantan primjer svake vrste diskriminacije i učvrščivanja etničkih podjela.

Memorandumom o razumjevanju postignutim u Ženevi 06. aprila 1994. godine hrvatski i bošnjački političari, daju ovlašćenje Evropskoj Uniji (EU) da upravlja Mostarom. U februaru 1996. godine Hans Košnik kao glavni administrator EU izdaje dekret o administrativnom ustroju grada Mostara i označenim geografskim prostorom sa tri hrvatske i tri bošnjačke opštine, kao i Centralnom zonom u gradu, ista je u prvobitnom prijedlogu obuhvatala znatan prostorni okvir grada ili cio urbalni dio grada. Međutim HDZ i njegovi „bojovnici„ su odmah ustali na demonstracije jer su bili protiv takvog riješenja i napali su i Hansa Košnika, a razjarena masa u bijesu na Košnika imala je namjeru njegovog linčovanja. Dakle, sve je ovo bilo u organizaciji HDZ-a i njegovih gladijatora sa Mijom Brajkovićem na čelu. Hitno je sazvan samit u Rimu, gdje je 18. februara i potpisan Rimski sporazum, gdje je EU pod pritiskom hrvatske strane i HDZ-a popustila i znatno je smanjila veličinu prostora Centralne zone. Ovim činom je istovremeno EU urušila i svoj kredibilitet u Mostaru i time pokazala svoje povlačenje i nemoć pred pritiskom, prijetnjama i upotrebi sile ovakvih agresorskih elemenata. Isto tako ovim svojim činom priznavanja ovakvog Sporazuma EU je napustila i podršku konkretno svome predstavniku u Mostaru, gospodinu Hansu Košniku, što je uskoro uslijedila i njegova ostavka, jer mu Evropska vlada nije dala podršku u sukobu sa hrvatskim nacionalistima.

20. februara 1996. godine Administracija EU izdala je Prijelazni Statut grada Mostara, koji se bazirao na Rimskom sporazumu i dobio je zakonsku snagu. U njemu je bila definisana organizacija i nadležnosti grada Mostara, Centralne zone i 6 gradskih opština. Sve ovo je trebalo poslužiti formiranju jedinstvenih institucija u gradu kao mjera, međutim, te mjere su postale tipično i konkretno HDZ-ovo suprostavljanje realizaciji istoga. Namjere i strategija HDZ-a na terenu je bila očita da se stvore odvojene i etnički isključive regije, tako da su prisutni i mnogi slučajevi nasilja u gradu, gdje herceg-bosanska policija ne reaguje i sasvim je indiferentna na prijetnje, maltretiranja i fizičke napade na građane nehrvate u zapadnom dijelu grada. Nastavljena su protjerivanja Bošnjaka i Srba iz njihovih stanova i prisutna je pljačka imovine.

U junu 1996. godine su građani Mostara glasali na prvim postdejtonskim izborima za opštinsku i gradsku vlast u gradu. Lista građana za jedinstveni Mostar (stranke koalicije i nezavisni  kandidati iz reda srpske populacije), predvođeni gradonačelnikom istočnoga dijela grada, gospodinom Safetom Oručevićem, ista je porazila HDZ (lista je dobila 48%, a HDZ 45 %). Koalicija stranaka jedinstvene liste je imala jasan svoj stav u uspostavi jedinstvenoga grada, kao i povratak svih građana u svoje domove. Međutim, HDZ je nastavio voditi svoju kampanju podjele grada po etničkoj liniji grada, utvrđenu tokom ratnih zbivanja i osiguranje statusa zapadnog Mostara kao hrvatske prestolnice u BiH.

U gnjevu sa  lošim ishodom rezultata izbora HDZ je koristio svaku priliku blokade i implementacije rezultat i funkcionisanja gradskih i administrativnih struktura prema Prelaznome Statutu. HDZ je nastojao blokirati i prvu konstituirajuću sjednicu Gradskog vijeća grada Mostara, te pokušao i likvidirati najstarijeg izabranog vijećnika, gospodina Milana Jovičića, kao prvog predsjedavajućeg Gradskim vijećem po Statutarnoj odredbi, najstarijeg vijećnika. Istina je, da je gospodin Jovičić zahvaljujući administraciji EU i našao spas u njihovim prostorima u hotelu „Ero„ dok su mu ostali nacionalistički i agresorski elementi već okupirali njegov stan u DUM –u u ulici Petra Drapšina 41 i otuđili njegov stan i imovinu.

Nažalost, 10 februara 1997. godine nasilje u Mostaru dostiže vrhunac, kada grupi Bošnjaka za Bajramske dane i odavanje posjet i poštovanja  prema svojim poginulim i sahranjenim u groblju/haremu u ulici Liska, nailaze na neposredni i ubitačni neprijateljski napad sa pucnjevima i ubistvom moga dobrog komšije i prijatelja Šefika Sulejmanovića, te jednog broja ranjenih i povrijeđenih Bošnjaka. Napadi su bili nevidjenih razmjera i sve u organizaciji grupe Hrvata i njihove policije u civilu, koji su i ispaljivali smrtonosne pucnje. Oklopljeni španski transporter SFOR-a  koji je bio prisutan na groblju misteriozno se povukao, a ostali su prisutni jedan oficir IPTF-a i jedan španski vojnik iz snaga SFOR-a, ali nenaoružan. Ništa neobično i ništa čudno za nas Mostarce i dobre poznavaoce cjelokupne situacije i u mnogim drugim prilikama prisustva i djelovanja međunarodnih snaga, na mjestu i u vremenu kada je to trebalo činiti, ali nije činjeno.

Prelazni ili privremeni Statut i pored nekih svojih pozitivnih riješenja, ma koliko bio manjkav, dobar ili loš svakao u situaciji njegove opstrukcije na svakome koraku od strane HDZ-a i njegovih vijećnika, posebno u Gradskom vijeću grada Mostara, bio je tako dirigovan i prisutan u redovnim i svim zasjedanjima vijeća, rasprave i odlučivanja prema usvojenom dnevnome redu.

Dobra je okolnost u statutarnom riješenju što je bilo na djelu i određene ravnopravnosti u smislu važeće rotacije ključnih funkcija, od Gradonačelnika, Predsjednika i podpredsjednika Gradskoga vijeća, što sam neposredno kao građanin i izabrani vijećnik iz reda srpskoga naroda u periodu 2000- 2004 god. u mandatnom periodu obavljao te funkcije, upravo po principu rotacije.

U današnje vrijeme, od kada je Visoki predstavnik OHR-a gospodin Pedy Ešdaun, poput revolveraša sa zapada, nametnuo novi Statut grada Mostara, u martu 2003. godine, uz ukidanje postojećih opština, onemogućio je i sistem rotacije, što su i posljedice danas evidentne.

Godinama je na mjestu Gradonačelnika, isključiva osoba iz HDZ-a a Gradsko vijeće je ukinuto, bez mogućnosti održavanja i primjene bilo kakvog izbornog sistema.

Dvije vodeće, kleronacionalne stranke, HDZ i SDA, prigrabili su sebi ekskluzivno pravo da njihovi predstavnici isključivo raspravljaju o sudbini grada Mostara, uz apsolutnu eliminaciju ravnopravnosti i trećeg konstitutivnoga naroda u ovome slučaju srpskoga naroda, čime su svjesno derogirali i Ustavna rješenja naroda po pitanju ravnopravnosti. Svakako je njihova pozicija i njihovi stavovi po ovim pitanjima u suprotnosti i sa poštivanjem i uvažavanjem i Ustavnih rješenja, te se svakako kosi i sa nekom krivičnom odgovornošću, ali u sistemu gdje „Kadija nas tuži i kadija nam sudi„ šta drugo i očekivati„. Na očigled i njihovo prešutno odobravanje, međunarodna zajednica to pasivno posmatra, uz svoje  lažne slavopojke i neprimjerne tirade o mogućnostima pozitivnih rješenja za grad Mostar, za njegove građane i narode.

Dakle, u samome gradu Mostaru prepušteni smo recidivima agresorskih elemenata ili kao žrtve naših već viđenih dželata iz HDZ-a, kojima se i u ovome periodu postdejtonskog pozamašnog perioda moramo klanjati i moliti za neka prihvatljiva i pozitivna rješenja, za našu ravnopravnost koja je i smješna i žalosna za čovječanstvo i civilizovano društvo kakvo želimo i sanjamo u našem voljenom gradu Mostaru.

Nažalost, sarajevski predstavnici vlasti i rukovodstvo u Bošnjaka odavno nas je izdalo  i uspostavilo  je maćehinski odnos, prije svega prema svojim Bošnjacima Hercegovine i Mostara, a posebno i prema nama građanima srpske nacionalnosti, koji smo zahvaljujući i našim crkvenim vjerodostojnicima već poodavno upali u ralje „dodikovaca„ i njegovog mentorstva iz HDZ-a, te se zajednički priklonili i lukavcima iz HDZ-a.

Da li ćemo zaista i sanjati i lijepe mostarske snove, dok žrtve još uvijek mole svoje dželate da konačno polože svoje ubojite i gnusne nakane, nama svima već dobro viđene i osjetljive nad sopstvenim sudbinama u voljenom gradu.

tačno.net
Autor 2.12.2015. u 16:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija